Vučić u rascjepu zbog Dodika

Predsjednik Srbije se nada da do sankcija Miloradu Dodiku neće doći, jer bi ga takva odluka Evropske unije stavila u nezgodan položaj. Morao bi da se opredjeli.

Ne bi bilo prvi put da Srbija okreće glavu od EU-a, piše autor (Tanjug/Strahinja Acimovic)

Prvo putovanje u Brisel nove nemačke ministarke inostranih Annalene Baerbock ostaće zapamćeno po njenom zahtevu za uvođenjem sankcija srpskom članu Predsedništva BiH Miloradu Dodiku. To je bio ujedno jedan od prvih njenih “statementa” na novoj funkciji.

Ono čime je to Dodik zavredio pažnju ministarke Baerbock tiče se njegovih napora da odvoji iz Oružanih snaga BiH, pravosudnog i poreskog sistema. Iako atmosfera u samoj Evropskoj uniji odavno nije horska, više liči na soliranje, ovakav stav šefice diplomatije najmoćnije evropske države sigurno nije pucanj u prazno. Čak ni najava da bi Mađarska stavila veto na takvu odluku, ne znači da do tih sankcija uskoro neće ni doći.

S tim u vezi, veoma je interesantna pozicija Beograda, koja je daleko od one čvrste podrške Dodiku i svemu onome što on u poslednje vreme radi. Nikako ne bi trebalo da nas zavaravaju ni Aleksandar Vučić ni Dodik svojim čestim susretima u Beogradu. Tu ima mnogo više marketinga nego neke bratske podrške srpskom članu Predsedništva BiH. Između redova se u poslednje vreme čitaju mnogi disonantni tonovi, ali to i dalje ne znači da je Vučić definitivno pustio Dodika niz vodu.

Vučić je, sa druge strane, pokazao da mu baš i nije toliko stalo do evropskog puta. Gde god može, on taj put sabotira bez obzira na narativ kojim se “ubi” da nas ubedi da je EU jedini izbor Srbije. Tako je bilo i sa evropskim sankcijama Rusiji. Srbija, kao zemlja na putu ka EU, nikada nije te sankcije uvela, pravdajući se da je nezavisna i slobodna država, ali stidljivo i zbog toga što još nije članica EU, niti će to uskoro da postane. Zbog toga, smatra Beograd, nema obavezu da sledi diplomatiju Brisela.

Uvijek postoji ‘ali’

Dakle, ne bi bilo prvi put da Srbija okreće glavu od EU, ali ovoga puta, ipak, zbog činjenice da se  prvenstveno radi o sunarodniku sa druge strane granice. Srbija i Republika Srpska vezane su i statusom koji se naziva specijalnim vezama još iz vremena prethodnih vlasti. Vučić bi teško prešao preko “bratske ljubavi” i odlučio se za takav korak, u to gotovo sigurno ne treba sumnjati. Međutim, kod njega uvek postoji – “ali”.

To se pre svega odnosi na njegovu želju i nameru da opstane na vlasti i posle izbora početkom aprila sledeće godine. I ne samo to, Dodik sve što radi čini da se Vučić pred međunarodnom zajednicom oseća nelagodno. Kada bi do sankcija došlo, one bi se odnosile na njega, a ne na ceo narod u RS-u i Vučiću bi možda upravo to olakšalo odluku. Predsednik Srbije se nada da do tih sankcija neće doći, jer bi ga stavilo u nezgodan položaj da EU tako odluči. Morao bi da se opredeli. Ukoliko podrži sankcije, to bi ga dovelo u nezgodan položaj, jer on ipak nije Slobodan Milošević koji je sam uveo sankcije braći preko Drine. Njega u ogromnoj meri podržavaju birači koji su poreklom iz BiH, i to ne samo izbeglice, već i mnogobrojni birači koji imaju državljanstvo Srbije, a žive u RS-u. Da se razumemo, on poseduje sve što je potrebno da bi medijski izhendlovao tu priču, ali to bi ga mnogo koštalo.

Ako bi odbio da primeni sankcije, rizikovao bi da i sam potpadne pod njih. Dva njegova, više nego bliska, saradnika već su pod udarom sankcija Sjedinjenih Američkih Država. Radi se o Zvonku Veselinoviću i Milanu Radoičiću, alfama i omegama podružnice SNS-a na severu Kosova i ljude koje je američka vlada označila kao kriminalce koji podržavaju vlast od koje dobijaju ogromne poslove u Srbiji. Uveliko se spekuliše da će zbog mnogo toga što dolazi na naplatu, u januaru biti proširen spisak sankcionisanih iz najbližeg okruženja predsednika Srbije.

To je nešto što mu ne treba. Ostati pred izbore sa podrškom Moskve i Pekinga, a ne i Brisela i Vašingtona, njemu nije baš drago. Jasno je njemu da su Rusija i Kina dovoljni za ubedljivu pobedu, ali onda je pred njim jasan put i to onaj koji vodi u direktnu diktaturu koju će moderni svet sve glasnije da osuđuje. To neće sebi da dozvoli koliko god izgledalo naivno.

Vučićevo balansiranje

Aleksandar Vučić će igrati na svakoj vatri. Opećiće se, ali će imati taktiku za svaku bez obzira na njenu jačinu. Za sada je iskulirao sve sankcije i rezolucije. Ćuti i ne komentariše. Ima ko to da uradi umesto njega. On balansira. A, to balansiranje je upravo ono što očekuje Dodika. Od tog balansiranja ga ne može spasiti ni Mađarska sa svojim vetom u Briselu. Zaigrao se više nego što je bilo u njegovoj mogućnosti i nije spreman na konsekvence. Drage volje bi u to uvukao i Vučića, ali ne ide baš kako to misli. Na sve njegove ispade, Vučić se brani floskulama – Mi podržavamo BiH, ali i RS, pri tom se zalažemo za Dejtonski sporazum. To mu je odgovor na svaku krizu koja se desi u BiH zbog neodgovornosti mnogih u BiH, jer da se ne lažemo, nije Dodik jedini.

Nema nikakve dileme da bi Vučić uveo sankcije RS-u, po nalogu EU, ako bi on tu mogao da izvuče neku veću benefit, a sve je bliži tome da će mu tako nešto biti potrebno. On je jednostavno takav političar. Celu Srbiju je ubedio da je prethodna vlast uvela granicu sa Kosovom, ali on je taj koji je Srbiju ispisao sa te teritorije. Vučić je ispunio nalog Angele Merkel iz 2011. godine o ukidanju paralelnih struktura Srbije na severu Kosova koji nije hteo da realizuje tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić.

Zato ne treba da čudi ako bi Vučić odlučio da sledi međunarodnu politiku EU prema Dodiku, iako je realnije da bi se koprcao koliko god može da se ispruži. Za tako nešto treba mnogo kuraži koje on nema, ali kako kaže narod – Kada zmiju priteraš uza zid, svašta možeš da očekuješ.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama