Tolerisanje nuklearnog Irana

Izrael je imao samo loše opcije za zaustavljanje marša Islamske Republike prema nuklearnoj bombi. Zapravo, sve i ako globalne sile uspiju oživjeti nuklearni sporazum sa Iranom iz 2015, diplomatija može samo odgoditi neizbježno.

Iran bi sigurno odgovorio na napad na svoje nuklearne instalacije odmazdom protiv izraelskih meta, i možda protiv država koje su dozvolile Izraelu da koristi njihov zračni prostor da bi došao do Irana (EPA)

Tadašnji izraelski zamjenik premijera Yigael Yadin je 1977. upitao egipatskog predsjednika Anwara el-Sadata, koji je tada bio na svom historijskom putovanju u Jerusalem, zašto egipatska vojska nije nastavila napredovati na sinajskim prevojima tokom Jomkipurskog rata 1973. „Imate nuklearno oružje, zar niste čuli“, bio je Sadatov odgovor.

Naravno, izraelske nuklearne sposobnosti bile su predmet glasina. Do dana današnjeg, Izrael nikada nije zvanično potvrdio postojanje nuklearnog programa. Pa ipak, najgore čuvana izraelska tajna već dugo oblikuje politiku ove regije, uključujući i na način što odvraća izraelske neprijatelje. Ali može li odvratiti Iran?

David Ben-Gurion, prvi izraelski premijer i Shimon Peres, koji će kasnije služiti i kao premijer i kao predsjednik, 1967. su se zalagali za to da Izrael testira primitivni nuklearni uređaj kako bi odvratio egipatski napad. U to vrijeme je Izrael doslovno bio prepušten sam sebi i neprijateljskom okruženju. Francuska, koja je ranije bila glavni dobavljač oružja, nedavno ga je bila napustila, a Izrael tada još nije bio postigao svoju trenutnu stratešku bliskost sa SAD-om. Ben-Gurionov stav je odražavao njegov pogled da je Izrael suštinski krhak subjekt okružen smrtnim neprijateljima s kojima rat nije preporučljiv bez podrške velike strane sile.

Tadašnji premijer Levi Eshkol, zamjenik premijera Yigal Allon, i šef osoblja Yitzhak Rabin – svi principijelni protivnici nuklearizacije na Bliskom istoku – prepoznali su nezavidnu poziciju ove države ali su odoljeli iskušenju da demonstriraju nuklearnu sposobnost. Kada je tokom mračnih dana Jomkipurskog rata 1973. ministar odbrane Moshe Dayan ponovio taj prijedlog, izraelski lideri su ponovo odoljeli iskušenju da se razmeću, a pogotovo da rasporede nuklearno oružje.

Pitanje neprijatelja

Gotovo pola stoljeća kasnije, Izrael ima manje neprijatelja u regiji, budući da se izmirio sa nekoliko svojih susjeda. Ali stekao je moćnog novog neprijatelja u Iranu, nakon Islamske revolucije u ovoj državi iz 1979. Neki su stava da bi Izrael, kako bi odvratio Iran da nastavi sa svojim nuklearnim programom, trebao napustiti svoju politiku „nuklearne zamagljenosti“.

Ali ako Izrael objavi svoje nuklearne sposobnosti i Iran svejedno nastavi sa svojim nuklearnim programom, bi li Izrael zaista nastavio sa nuklearnim odgovorom protiv nečega što je jasno strateški izazov, ali sigurno ne i egzistencijalna prijetnja? Štaviše, izraelsko priznanje o vlastitom nuklearnom arsenalu moglo bi dati legitimitet iranskoj potrazi za nuklearnim oružjem i podstaknuti druge regionalne sile, kao što su Egipat, Saudijska Arabija i Turska, da slijede taj primjer.

Rizici su apokaliptičnih razmjera. Ona vrsta uzajamnog odvraćanja koja je postojala tokom Hladnog rata, ili čak danas u sukobu na relaciji Indija-Pakistan, ne bi funkcionisala na Bliskom istoku, disfunkcionalnoj regiji koja obiluje nedržavnim akterima i nestabilnim režimima.

Iran je uporan u svojim nuklearnim nastojanjima. Izdržao je godine ograničavajućih ekonomskih sankcija, ultrasofisticiranog cyber ratovanja protiv svoje strateške infrastrukture, atentate na svoje nuklearne naučnike i napade na iranske vojne mete širom Bliskog istoka.

Pa ipak Iran je sada bliže nego ikad da ovlada punim ciklusom nuklearnog goriva. Štaviše, uspio je održati svoje posredničke vojske širom Bliskog istoka i proširiti svoj strateški utjecaj sa Jemena, preko Iraka i Sirije do Libana.

Izraelska „Beginova doktrina“ – politika protiv širenja fokusirana na upotrebu preventivnih udara kako bi se zaustavio razvoj oružja masovnog uništenja kod potencijalnih neprijatelja – neće zaustaviti Iran. Prije deceniju, Izrael je potrošio milijarde dolara na pripreme za veliki udar na iranske nuklearne instalacije. Ali taj se napad nikada nije ostvario.

Izraelski udariizra

Izraelski zračni napadi jesu uništili irački nuklearni reaktor Osirak 1981. i slično postrojenje u Siriji 2007. Ali to su bile hirurške operacije. Iskoristiti zračne udare da se unište iranske dobro raširene, dobro zamaskirane i dobro zaštićene nuklearne instalacije je nerealistično, i taj napor bi gotovo sigurno vodio u veliki rat.

Iako Izrael ima bolje vojne sposobnosti od bilo koje druge bliskoistočne sile, i dalje bi se suočio sa ozbiljnim prijetnjama. Iran bi sigurno odgovorio na napad na svoje nuklearne instalacije odmazdom protiv izraelskih meta, i možda protiv država koje su dozvolile Izraelu da koristi njihov zračni prostor da bi došao do Irana.

U međuvremenu bi iranski libanski posrednik Hezbollah počeo raspoređivati svojih 150 000 projektila i raketa, koji mogu dospjeti do svakog ugla Izraela. Ranjivi izraelski domaći front, i moguće jedan dio njegove ključne infrastrukture, teško bi bio pogođen prije nego što bi izraelske zračne snage neutralizirale Hezbollah, vjerovatno razorivši Liban u tom procesu.

Međunarodni sporazum je vjerovatno izraelska i svjetska najbolja nada da se spriječi Iran da postane nuklearna sila. Ali dok upravo to pregovarači u Beču trenutno pokušavaju postići, Iran je zauzeo tešku pregovaračku poziciju.

To nije potpuno neopravdano. Ipak se SAD (uz izraelsko saučesništvo) jednostrano povukao iz nuklearnog sporazuma od 2015, iako Iran nije prekršio svoje obaveze. Evropa nije održala svoje obećanje da će pomoći Iranu da premosti sankcije koje je SAD nakon tog ponovno nametnuo. Štaviše, iranski sagovornici u Beču, države koje propovijedaju protiv širenja, su većinom i same nuklearne sile.

Ova percipirana licemjernost samo jača uvjerenje iranskih lidera da opasnost leži u nerazvijanju nuklearnog oružja. Da Ukrajina nije predala svoj nuklearni arsenal iz sovjetske ere (tada treći najveći na svijetu) 1994, u zamjenu za američko obećanje da će Rusija poštovati njen suverenitet, možda bi još mogla imati Krim i možda ne bi zabrinuto gledala dok se ruske čete gomilaju na njenoj granici. Isto tako, Irak naoružan nuklearnim oružjem ne bi bio napadnut od strane SAD-a i saveznika 2003, dok su sjevernokorejske nuklearne sposobnosti učinile ovu državu imunom.

S ovim na umu, iranski lideri mogli bi razmišljati poput pakistanskog premijera Zulfikara Alija Bhutta prije 50 godina. Pakistanci, izjavio je Bhutto, će „jesti travu, čak biti i gladni“ ako je to potrebno da bi razvili svoju nuklearnu bombu.

Pregovori u Beču i dalje mogu dovesti do sporazuma. Ali, budući da su iranski lideri uglavnom uvjereni da je nuklearno oružje njihova najbolja zaštita, jedini trajan način da se spriječi Iran da ovlada ciklusom obogaćivanja i u konačnici, izgradnjom funkcionalnog nuklearnog oružja, vjerovatno leži u promjeni režima. Ovo je bio stav ključnih obavještajnih vlasti u Izraelu prije jednu generaciju, kada je iranski nuklearni program bio još u povojima. Uzimajući u obzir koliko se Islamska Republika pokazala otpornom, izgleda da će svijet u konačnici morati tolerisati iransku nuklearnu bombu, baš kao što je naučio da živi sa indijskim i pakistanskim arsenalima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate