Dinamika naftnog tržišta se mijenja

Nedavna odluka OPEC+ da ne zamrzne rast proizvodnje znak je da su naftni proizvođači sve više prisiljeni da slušaju potrošače.

Važan razlog iza odluke OPEC+ da ne zamrzne proizvodne kvote jeste njihov strah da će naljutiti države, glavne uvoznice nafte, piše Kozhanov [Dado Ruvic/Illustration/Reuters]

Ranije ovog mjeseca je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) i njeni saveznici, grupa poznata kao OPEC+, najavila svoju odluku da ostaje pri svom planiranom povećanju isporuke od 400 000 barela dnevno u januaru.

Odluka ove grupe došla je u vrijeme pojačane zabrinutosti za proizvođače i potrošače i skrenula je pažnju na nove realnosti i promijenjenu dinamiku globalnih naftnih tržišta.

Drugog decembra su države iz grupe OPEC+ održale virtuelni sastanak da odluče između dva scenarija: da li će nastaviti povećavati svoju proizvodnju ili će je privremeno zamrznuti.

Na površini su postojale mnoge snažne motivacije da oni odaberu potonju opciju: očekivana prekomjerna ponuda u prvoj polovini 2022; strah da bi novi soj korona virusa mogao dodatno smanjiti stopu potrošnje nafte; i odluka SAD-a i niza drugih država uključujući Indiju, Kinu, Japan i Južnu Koreju, da puste velike količine nafte iz svojih strateških rezervi na tržište kako bi smanjili cijene. Međutim, iako je čuo snažne argumente za zamrzavanje, ovaj kartel je odlučio da nastavi sa trenutnim planom proizvodnje.

Postoje razni razlozi iza ove odluke kartela:

Prvo, trenutne ekonomske razvojne strategije ključnih igrača OPEC+ (i posebno zaljevskih monarhija) čine zamrzavanje (ili reduciranje) proizvodnih kvota nepoželjnim scenarijem. Dugoročno gledano, očekuje se pad globalne naftne potražnje, što će ozbiljno smanjiti prihode izvoznika nafte i pretvoriti neka od njihovih naftnih polja u neiskoristivu imovinu. Kako bi to izbjegli, proizvođači rade na diverzifikaciji svojih ekonomija i na tome da obnovljivu energiju učine održivim dijelom svojih ekonomskih struktura.  Za sada su jedini održiv izvor finansiranja koje države OPEC+ imaju za diverzifikaciju naftni resursi, a pod sve su većim pritiskom da pretvore ove resurse u gotovinu prije nego što ih predviđeni pad u potražnji i pad cijena obezvrijede.  To znači da za OPEC+ zemlje, samonametnuta ograničenja na proizvodnju ne mogu biti ništa drugo do privremene mjere da se stabilizira naftno tržište i odgodi pad cijena – dugoročno gledano, uvijek će biti korisnije za naftne proizvođače da povećaju svoju proizvodnju.

Osim tog, obim predviđene prekomjerne ponude na tržištu u 2022. ostaje nejasan. Zaista, ne postoji jednoglasnost među stručnjacima o dugoročnim izgledima za naftno tržište. Iako mnogi očekuju da će tržište biti znatno prezasićeno, što će podstaknuti veću konkurenciju između sudionika, drugi upozoravaju da nastavak nedovoljnog ulaganja u naftni sektor može rezultirati time da proizvođači značajno ne uspiju zadovoljiti potražnju. Ovo znači da članice OPEC+ u neku ruku kroče po minskom polju naslijepo i pokušavaju izbjeći pravljenje pogrešnih izbora, što bi moglo rezultirati znatnim gubitkom prihoda i zaustaviti njihove napore da prilagode svoje ekonomije novim postugljikovodičnim stvarnostima. Stoga ove države oklijevaju da smanje obim proizvodnje, ali također ga ne žele ni povećati da bude veći veći od uspostavljenih kvota, kako ne bi oborili cijene nafte, posebno zato što svaki period manjka može uskoro biti popraćen periodom pretjerane proizvodnje.

Osim tog, zemlje članice OPEC+ znaju da sve i ako se odluče ne mijenjati trenutni plan proizvodnje, i dalje bi mogle ne postići svoje proizvodne kvote. Do novembra 2021, razlika između nominalne kvote proizvodnje i stvarne proizvodnje u zemljama OPEC-a je bila -390 000 barela po danu. Štaviše, pod izgovorom da poštuju uzajamne proizvodne kvote i interese, oni odbijaju nadkonaditi obim koji nisu proizvele druge zemlje članice. Ovo ima vlastitu logiku: nedovoljna proizvodnja podržava veće cijene što je posebno važno uoči očekivane prezasićenosti tržišta u 2022. To također dozvoljava proizvođačima da ograniče proizvodnju svog kartela bez da naljute potrošače.

Raste moć potrošača

Još jedan važan razlog iza odluke OPEC+ da ne zamrzne proizvodne kvote jeste strah da se ne naljute države glavne uvoznice nafte. Ovih dana, potrošači nafte postepeno povećavaju svoj utjecaj nad tržištem. S napretkom energetske tranzicije i očekivanim povratkom česte prezasićenosti tržišta, sve češće je potražnja, a ne ponuda, ta koja određuje dinamiku cijena nafte i plina.

Višak nafte na tržištu očekuje se već 2022. i prema nekim procjenama, do 2030. bi moglo biti do 10 miliona barela nafte viška dnevno na tržištu. Pokušaji proizvođača da izvrše pritisak na promjene cijena reguliranjem obima proizvodnje stoga sve češće nailaze na oštre reakcije potrošača. Ali u isto vrijeme, očekivanja prezasićenosti i visoki nivoi nesigurnosti na tržištu daju proizvođačima izvjesni nivo utjecaja.

Ova promjena u dinamnici moći između proizvođača i potrošača već je imala značajnu posljedicu. Američki predsjednik Joe Biden je 23. novembra naredio da 50 miliona barela nafte bude pušteno iz američkih strateških rezervi, kako bi pomogao da se obori cijena energije. Ovaj potez je značajan zbog različitih razloga.

Prije svega, ovim potezom se SAD otvoreno svrstao u red ne proizvođača već potrošača nafte – i jasno je dao do znanja da nije zadovoljan visokim cijenama i ograničenom potražnjom. Naravno, američka vlada je odavno utjecajna u određivanju šta se dešava na tržištu nafte. Od sredine 2010-ih (ako ne i ranije), međutim, SAD je doživljavan više kao proizvođač, a ne potrošač. Zaista, čak i kada je Bidenov prethodnik, bivši predsjednik Donald Trump, izrazio nezadovoljstvo sa potezima OPEC+ da smanje proizvodne kvote ili kada je kritikovao kratkotrajni rat cijenama ovog kartela iz 2020, zemlje članice OPEC+ su nastavile doživljavati SAD prvenstveno kao proizvođača nafte.

SAD se počeo ponašati više kao potrošač nego proizvođač po prvi put ove godine, kada su uprkos rastu cijena, njegovi domaći proizvođači škriljca napustili svoju politiku da ispumpaju što je moguće više nafte u korist suzdržanijeg pristupa rastu proizvodnje. Trenutna administracija je dala sve od sebe da podstakne veći rast domaće proizvodnje nafte iz škriljca, ali nije uspjela promijeniti mišljenje proizvođača. Odlučivši da oslobodi značajne rezerve kako bi snizila cijene, Bidenova administracija je pokazala jasno da podržava novi stav domaće industrije i da je sada spremna djelovati kao branitelj interesa potrošača.

Bidenovu odluku da pusti rezerve još značajnijom čini činjenica da su je podržale još neke globalne sile. Uprkos postojećim političkim tenzijama, SAD je bio u stanju da ujedini grupu utjecajnih potrošača nafte koji se već dugo samostalno bore protiv ograničenja proizvodnje u zemljama OPEC+ i posljedičnog rasta cijena. Kina je, naprimjer, prodala dio svojih zaliha u jesen ove godine, a Indija, Japan i Južna Koreja su nedavno najavile slične namjere. Nijedna od ovih azijskih država nije koristila svoje naftne rzerve za takav globalan i koordiniran rat cijena u prošlosti.

Nije rat – još

Naravno, Bidenova odluka 23. novembra nije bila direktna objava rata, već demonstracija novih stečenih kapaciteta potrošača da utječu na tržište. Po svom obimu, ukupna količina nafte koja je planirana za oslobađanje iz rezervi ne premašuje globalnu dnevnu potražnju (međutim, da bi je izbalansirao, OPEC+ bi ipak morao da napusti povećanje proizvodnih kvota na neko vrijeme). Štaviše, puštanje dodatnih barela će biti zategnuto, a značajan dio bi prodavači trebali vratiti u američke rezerve. Još uvijek postoje neka pitanja u vezi sa posvećenošću američkih azijskih partnera puštanju svojih rezervi (do sada je samo Japan u potpunosti potvrdio da će napraviti taj potez).

Pa ipak, za zemlje članice OPEC-a i posebno, za zaljevske monarhije, upozorenje koje su izdali njihovi azijski potrošači bilo je značajno. Uzimajući u obzir primarnu ulogu koju će Azija igrati u budućnosti tržišta nafte, dugoročni pozitivni odnosi sa azijskim energetskim postrojenjima vjerovatno će biti ključni za Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Irak, Kuvajt i, potencijalno, sposobnost Irana da održi njihove pozicije na tržištu nafte tokom ovog nestabilnog perioda energetske tranzicije.

Kao rezultat svega toga, 2. decembra OPEC+ se nije usudio da zamrzne obim proizvodnje. Umjesto toga, odlučio je– iako oprezno – popustiti pritisku potrošača. To znači da smo sada svjedoci nove realnosti tržišta nafte, gdje su proizvođači primorani uzeti u obzir želje i interese potrošača.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama