Hoće li AKP modificirati predsjednički sistem u Turskoj?

Izjave pojedinih turskih političara izazvale su polemike oko Izbornog zakona, posebno po pitanju predsjedničkih izbora. Također se diskutiralo i o pojedinim karakteristikama novouvedenog predsjedničkog sistema u zemlji i mogućnosti njegovog modificiranja.

Predsjednički sistem

Parlamentarni sistem vlasti bio je na snazi dugi niz decenija u Republici Turskoj. No Ustav iz 1982. godine, koji je sastavljen nakon puča 1980. i po mjerama vojne institucije koja ga je sprovela, sadržavao je nekoliko problematičnih aspekata. Najvažniji je bio sukob ovlasti između predsjednika Republike, koji je trebao biti počasna funkcija, i premijera, koji je trebao biti prvi čovjek izvršne vlasti.

Želja za izmjenom ustava kako bi se prevazišli ovi problemi, a vjeruje se da su barem neki od njih imali za cilj da “kontroliraju” rad uzastopnih vlada, od osamdesetih godina prošlog stoljeća pretvorila se u uvjerenje političkih stranaka da je zemlji neophodan novi građanski ustav.

Osim toga, ideju o promjeni sistema vlasti iz parlamentarnog u predsjednički pokrenuli su brojni turski politički lideri tokom proteklih decenija, ali nijedan od njih nije došao do faze praktičnog provođenja takvih koraka.

Samo je Stranka pravde i razvoja (AKP), koja je na vlasti od 2002. godine, pretočila stvar u akciju, posebno nakon ideje da se Erdogan kandidira na predsjedničkim izborima 2014. godine. Na izborima u junu 2015. godine pozvao je da se pređe na predsjednički sistem vlasti, učinivši to ključnim pitanjem svoje izborne kampanje. Međutim, slabiji rezultati na tim izborima, a zatim i njihovo ponavljanje, odgodilo je ovo pitanje na određeno vrijeme.

Nakon neuspjelog pokušaja državnog udara 2016. godine, i na inicijativu Stranke nacionalnog pokreta (MHP), s kojom je AKP potom ušao u koaliciju, ponovo je iznesena ideja o predsjedničkom sistemu. U aprilu 2017. održan je referendum na kojem je usvojeno ovo pitanje, a 2018. godine su održani izbori prema novom predsjedničkom sistemu.

Opozicija je od samog početka kritizirala pojedine stavke i detalje novog sistema, naročito one koji se odnose na princip podjele vlasti, a posebno slabost zakonodavne vlasti u odnosu na izvršnu.

Vladajuća stranka je, sa svoje strane, poručila da će se prilikom implementacije bilo kojeg novog sistema otkrivati greške, nedostatci i rupe koje se vremenom mogu otkloniti kroz praktičnu primjenu. Kasnije je formirala komisiju na čelu sa potpredsjednikom Foutom Oktayom kako bi se izvršio popis i prebrojavanje svega što bi trebalo ispraviti i modificirati u sistemu, bez specificiranja stavki koje će biti izmijenjene.

Povratkom na razgovore o potrebi izrade novog državnog ustava i nakon obećanja da će uskoro biti podnijet prijedlog, AKP i većina drugih stranaka složile su se oko toga da je potrebno izmijeniti neke zakone i članke Ustava, prije svega Zakone o političkim strankama i izborima, što je još uvijek u fazi rasprave, studija i prijedloga.

Ispravke

Na podužem sastanku koji je nedavno imao s Erdoganom, šef Stranke Saadet Temel Karamollaoglu rekao je da su razgovarali o nekoliko pitanja, prije svega o ideji izbornog saveza između dvije stranke, kao i o pitanju predsjedničkog sistema.

Povodom ovog posljednjeg pitanja, Karamollaoglu je rekao da turski predsjednik (ujedno i predsjednik AKP-a) vidi samo jedan problem u sistemu, a to je “50 posto plus 1”, misleći na postotak potreban za izbor predsjednika.

Na isto se osvrnuo i Cemil Cicek, bivši predsjednik turskog parlamenta i član Vrhovnog savjetodavnog odbora u Predsjedništvu, koji je rekao kako uslov da se dobije polovina glasova biračkog tijela za obavljanje predsjedničke dužnosti u državi ”izazva značajne probleme, sada i kasnije”, i mogao bi “uvući Tursku u haos”.

Cicek, koji je rekao da se zalaže za interes Turske, a ne za interese svoje vladajuće stranke ili opozicije, također je spomenuo neke izmjene predsjedničkog sistema koje je potrebno izvršiti, poput povećanja nadzora parlamenta nad vladom, na način da ministri posjećuju relevantne parlamentarne odbore i da im daju informacije periodično. Ističe da se ove izmjene mogu provesti bez potrebe da se promjeni sistem i vrati na parlamentarni, na šta poziva opozicija.

Odgovor na ovakve izjave bivšeg predsjedniku parlamenta stigao je od šefa stranke MHP Devleta Bahcelija, stranke koja je u koaliciji s AKP-om. Rekao je da ”Cicekove riječi izazivaju sumnju” i da je ”ova rasprava bespotrebna”. Obrazložio je kako je ”50 posto plus jedan glas” garancija predsjedničkog sistema, koji je pak tajna ”nacionalnog jedinstva i solidarnosti”. Istakao je da Cicekove riječi imaju ”veliku destruktivnu snagu”.

Što se tiče turskog predsjednika, njegov komentar na polemike koje se vode oko toga, a koji je iznio pred parlamentarnim blokom svoje stranke 17. novembra, bio je da odluku o ovakvim pitanjima donosi Parlament i da treba sačekati da se vidi hoće li poduzeti takav korak, odnosno izmijeniti član o ”50 posto plus jedan”.

Implikacije i scenariji

Želja AKP-a da smanji postotak potreban za izbor predsjednika čini se logičnom, jer je popularnost stranke na prošlim izborima bila manja od ovog procenta. Postoji vjerovatnoća da će rezultati biti i slabiji na predstojećim izborima iz više razloga, prije svega zbog dugog perioda koji je stranka provela na vlasti, ekonomske krize, te novih stranaka koja su se izrodile iz AKP-a.

S druge strane, AKP zbog toga treba savez i/ili podršku drugih stranaka da bi dostigao procenat od 50 posto, zbog čega ove male stranke, na čelu sa trenutnim saveznikom MHP-om, imaju glavnu riječ u pojedinim pitanjima i slučajevima. Prema tome, to primorava AKP da dobije njihov pristanak i da ih zadrži.

Upravo zbog ovog posljednjeg razloga, izgleda da se MHP protivi smanjenju ovog procenta, zbog čega koristi termine koji se odnose na sigurnost, postojanje, nacionalno jedinstvo itd. Stranka uživa jasan utjecaj u državi koji je znatno veći od procenta koji je ostvarila na prošlim parlamentarnim izborima. Prema tome, AKP ima očiglednu potrebu da nastavi savezništvo s njom, što bi mogla izgubiti ako se procenat smanji ili potpuno ukine. Alternative tome su da se procenat, na primjer, smanji sa 50 posto na ”40 posto plus jedan”, kao u drugim zemljama, ili da se ne navodi nikakav procenat i da pobjedi kandidat s najvećim brojem glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora, bez obzira na procenat koji je dobio, kao što se, na primjer, dešava na općinskim izborima.

Tehnički i matematički, AKP nema dovoljan broj zastupnika u Parlamentu da sama usvoji amandman, čak ni sa MHP koji je najavio odbacivanje ovog koraka.

S druge strane, ne može se očekivati da će opozicione stranke podržati ovaj prijedlog, jer je to u suprotnosti s njihovim glavnim zahtjevom da se vrati na parlamentarni sistem vlasti. Također, takav korak će povećati šanse predsjednika Erdogana za još jedan predsjednički mandat na predstojećim izborima (barem u teoriji), dok opozicija nastoji da se okupi iza kandidata odabranog konsenzusom koji mu može parirati i eventualno ga pobijediti u prvom ili drugom krugu.

U tom kontekstu, stranka AKP morat će dobiti podršku od drugih stranaka, bilo od svoje tradicionalne opozicije, kao što su Republikanska narodna stranka (CHP) i Dobra stranka (IYI), ili od umjerenih stranaka, kao što je Stranka Saadet, ili od novoosnovanih stranaka koje su se izrodile iz AKP-a, kao što je Stranka budućnosti koju vodi Ahmet Davutoglu, i Stranka demokratije i progresa koju vodi Ali Babacan.

Međutim, ova pretpostavljena podrška neće biti pružena bez određenih uslova koje će postaviti ove stranke, a odnose na neke detalje predsjedničkog sistema. Budući da su tradicionalne opozicione stranke daleko od toga da daju svoju saglasnost u tom pitanju, čak i ako AKP učini ustupke s kojima su zadovoljni, ulogu u ovom slučaju bi mogle odigrati druge stranke.

S obzirom na to da ove stranke nisu zastupljene u sadašnjem parlamentu, ideja o izmjeni člana koji se odnosi na postotak potreban za pobjedu na predsjedničkim izborima prije narednih izbora ne čini se kao izgledan scenarij. Možda postoji mogućnost da te stranke podrže kandidata Narodne alijanse (koju čine MHP i AKP), odnosno Erdogana, i/ili da uđu u savez sa AKP-om, što se u trenutnim okolnostima čini malo vjerovatnim, ali bi moglo biti moguće, pa čak i vjerovatno u kontekstu izbora, njihove atmosfere i koaliranja koja su uvijek podložna promjenama i preokretima, što je uobičajena stvar u turskom izbornom procesu.

U suprotnom, ako ne dobije potrebnu podršku i ostane posvećena tome da ne pravi izmjene u sadašnjem predsjedničkom sistemu, stranka AKP će morati učestvovati na predsjedničkim izborima u težim okolnostima nego na prethodnim izborima 2018. godine, što uključuje i mogućnost suočavanja sa kandidatom opozicije koji je predložen konsenzusom i održavanje drugog kruga izbora kako bi se postigao rezultat.