Kada će Izrael prestati mučiti palestinske zatvorenike?

Izrael je potpisnik Konvencije protiv mučenja, a ipak nastavlja mučiti Palestince nekažnjeno.

Rodbina palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima drži njihove slike tokom demonstracija u Ramallahu (Reuters)

Izraelske snage su 15. juna 2016. uhapsile Mohammeda El-Halabija, direktora ogranka World Visiona, kršćanske humanitarne organizacije u Gazi. Mohammed je optužen da je proslijeđivao novac iz World Visiona grupama otpora u Gazi. Istrage koje su proveli i World Vision i australska vlada nisu pronašle nikakve dokaze o bilo kakvoj diverziji ili zloupotrebi sredstava.

Mohammed je svejedno podvrgnut ispitivanju i mučenju koji su trajali 52 dana. Njegov otac Khalil El-Halabi, posvjedočio je mučenje koje je njegov sin trpio tokom tih mjeseci u pritvoru: „Izraelski obavještajci su stavljali prljavu vreću preko njegove glave i vješali su ga na plafon tokom dužih perioda“.

Mohammed je također podvrgnut lišavanju sna i često su ga izraelski službenici fizički napadali, šamarali su ga, „udarali nogom, posebno u predio genitalija, a potom su ga davili dok ne bi osjetio da će umrijeti… Ponekad bi ga smjesti u malu sobu gdje bi puštali ekstremno glasnu muziku dok bol u ušima ne bi postala nesnošljiva. Ljeti bi ga skidali golog a potom bi ga mučili vrućim zrakom. Ponavljali su isti proces zimi, ali umjesto toga koristili hladan zrak“.

Više od pet godina kasnije, Mohammed je i dalje u izraelskom pritvoru.

Mučenje smatrano legalnim

Za palestinske zatvorenike u Izraelu, ova iskustva su nažalost daleko od rijetkih. Na 37. godišnjicu skiciranja UN-ove Konvencije protiv mučenja (UNCAT), međunarodna zajednica mora zahtijevati kraj kontinuiranom sistemskom mučenju palestinskih zatvorenika od strane Izraela.

UNCAT je implementiran 26. juna 1987, a Izrael ga je ratificirao 3. oktobra 1991. Izraelsko učešće može se činiti iznenađujućim u svjetlu brojnih primjera kršenja ljudskih prava za koja su ga optužile organizacije za ljudska prava, kao što su Amnesty International i Human Rights Watch.

Do 1999., mučenje je smatrano legalnim načinom da se iznude priznanja u Izraelu, posebno za palestinske „sigurnosne“ zatvorenike. Međutim, kada ga je izraelski Vrhovni sud proglasio ilegalnim, izraelski državni tužitelj je obećao da će zaštiti svakog isljednika koji nastavi koristiti „specijalne načine“. I zaista, specijalni načini su se nastavili upotrebljavati jer je Izrael pravio iznimke ovom zakonu širokog raspona, posebno u scenarijima koje su nazivali „tempirane bombe“. Prema Amensty Internationalu, „Operativci Shin Beta su mučili stotine Palestinaca, navodeći kao razlog scenarij ‘tempirane bombe’.“

Ne samo da ovi izuzeci omogućavaju da se ove nečuvene, ali ipak rutinske prakse nastave bez posljedica, već oni direktno krše Član 2 Konvencije. Član 2, odjeljak drugi, kaže, „Nikakve izuzetne okolnosti, bilo da je riječ o ratnom stanju ili prijetnji ratom, internoj političkoj nestabilnosti ili bilo kojoj drugoj javnoj hitnoj stvari, ne mogu se navesti kao opravdanje za mučenje.“ Izrael se našao na meti kritike UN-ovog Komiteta protiv mučenja zbog svog neuspjeha da zadovolji ovaj fiksni standard.

Metode mučenja

Osim tog, neuspjeh izraelskih sudova da u potpunosti definišu šta to smatraju mučenjem ne izuzima Izrael od obaveze prema UNCAT-ovoj definiciji mučenja. Prema Konvenciji, termin „mučenje“ je definisan kao: „Bilo koji čin kojim se veliki bol, bilo fizički ili mentalni, namjerno nanosi osobi za takve svrhe kao što je dobijanje od te ili treće osobe informacija ili priznanja, kojim se kažnjava za čin koji je počinila ta ili treća osoba ili za koju se sumnja da je isti počinila, ili kojim se ta ili treća osoba zastrašuje ili prisiljava, ili zbog bilo kojeg razloga zasnovanog na diskriminaciji bilo koje vrste, kada su takav bol ili patnja naneseni od strane ili na podstrek ili sa pristankom ili prešutnim pristankom javnog službenika ili druge osobe koja djeluje unutar zvaničnog kapaciteta“.

Uobičajeni oblici fizičkog i mentalnog mučenja koje često praktikuju izraelski ispitivači i službenici, tipično na Palestincima tokom ispitivanja ili za vrijeme boravka u pritvoru, uključuju bolno stavljanje lisica, držanje u bolnim i stresnim položajima, i lišavanje sna. Postoje izvještaji i priče o prijetnjama silovanjem i stvarnom silovanju ili seksualnom napadu, većinom, na palestinske žene, od strane izraelskog zatvorskog osoblja. Bivši zatvorenici su također prijavili da su bili prisiljeni da gledaju mučenje drugih zatvorenika kako bi ih zastrašili prije ispitivanja, ili da su im čak prijetili da će zatvoriti i mučiti članove njihovih porodica, što su ponekad i radili.

Fizičko i mentalno zlostavljanje i mučenje palestinske djece također su uznemirujuće česti. Organizacija Defense for Children International – Palestine (DCIP) prikupila je izjave pod zakletvom od 752 djece zatvorenika između 1. januara 2014. i 31. decembra 2019. Ova svjedočanstva su otkrila da je 95 posto djece imalo vezane ruke i stopala, 72 posto ih je podvrgnuto fizičkom nasilju, 21 posto ih je podvrgnuto stresnim položajima, i 18 posto je držano u samici dva ili više dana.

Izraelsko Ministarstvo odbrane je 22. oktobra proglasilo DCIP i pet drugih grupa za ljudska prava „terorističkim“ organuzacijama u okrutnom nastojanju da kriminaliziraju njihovo zalaganje za palestinske zatvorenike djecu i odrasle.

Izbjegavanje odgovornosti

Mnoga od ovih zlostavljanja su opravdana izraelskim razdvanjanjem „sigurnosnih“ zatvorenika i kriminalnih zatvorenika, kao i širokim rasponom onog što se smatra sigurnosnim prekršajem. Ovo dozvoljava Izraelu da praktikuje mučenje pod izgovorom da neutralizira prijetnje po državnu sigurnost. Posebno, „sigurnosni“ prekršaji u Izraelu uključuju čin bacanja kamenja, što je najčešća osuda među djecom.

Prema izvještaju Human Rights Watcha, „izraelske vlasti su zatvorile stotine hiljada Palestinaca za ono što nazivaju ‘sigurnosnim prekršajima’ od 1967, uključujući stotine u doslovno bilo kojem periodu koji su držani u administrativnom pritovru na osnovu tajnih dokaza bez optužbe ili suđenja tokom obnovljivih perioda koji se mogu produžiti na nekoliko godina“.

Klasifikacija „sigurnosnog“ zatvorenika posebno je značajna jer uskraćuje toj osobi prava koja inače imaju drugi zatvorenici u Izraelu. Naprimjer, prema Državnim izvještajima o ljudskim pravima američkog State Departmenta za 2020, ova klasifikacija dozvoljava izraelskim ispitivačima da ne snimaju ispitivanja sigurnosnih zatvorenika, dozvoljavajući ispitivačima zlostavljačima da izbjegnu odgovornost.

Iako se izgledi za pozivanje na odgovornost mogu činiti malo vjerovatnima, u SAD-u su nedavno uloženi zakonodavni napori da se proizvedu mehanizmi pomoću kojih će se na pravi način Izrael pozvati na odgovornost, ponajprije uvođenje prijedloga zakona kongresmenke Betty McCollum, HR 2590: Zakon o odbrani ljudskih prava palestinske djece i porodica koji žive pod izraelskom vojnom okupacijom. HR 2590  pokreće pitanje izraelskog pritvora preko vojnih sudova i ima za cilj da uvjetuje pomoć za adresiranje kršenja ljudskih prava do kojih redovno dolazi pod ovim nepravednim sistemom.

Dok međunarodna zajednica obilježava usvajanje UN-ove Konvencije protiv mučenja, mora se također sjetiti mnogih Palestinaca poput Mohammeda El-Halabija koje je mučila država koja opet i iznova izbjegava istinsku odgovornost u UN-u.

Izvor: Al Jazeera