Dodik nutka Erdogana kolačićima kao što je namamio Milanovića

Svatko tko bi iz BiH pristao na razgovore u forumu što ga želi pokrenuti Dodik, sudjelovao bi ujedno u zatiranju europskoga i atlantskog konteksta Bosne i Hercegovine.

Dodik se bori za političko preživljavanje, jer zna da će ga, ako se za to preživljavanje ne izbori, Vučić pustiti niz vodu, piše autor (AP)

I to se konačno dogodilo. Milorad Dodik je došao do Ankare, kako bi turskom predsjedniku ponudio da on preuzme glavnu ulogu u stvaranju novoga krojnog arka BiH, samo da to ne budu akteri sa Zapada, niti SAD, niti Europska unija.

Još krajem ovog ljeta Milorad Dodik je lansirao ideju o tome da bi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, zajedno sa predsjednicima Srbije i Hrvatske, Aleksandrom Vučićem i Zoranom Milanovićem, trebao arbitrirati u razgovoru trojice političkih lidera Bosne i Hercegovine o uspostavljanju novoga institucionalnog aranžmana za tu državu.

Ove ideje Dodik se uhvatio, iako ju vjerojatno nije sam domislio, i to kad je postalo jasno da je razdoblje dezangažmana Sjedinjenih Država u BiH, što je obilježavalo Trumpovu administraciju, definitivno završeno i da je Balkan, ali možda prije svega BiH, prostor na kojem administracija Biden-Harris želi potisnuti ruski utjecaj i razriješiti krizu.

Poklon iz Zagreba

Dodiku je najdraži poklon ovog puta stigao iz Zagreba, jer Zoran Milanović se upecao na ovu inicijativu. Milanović, međunarodno izoliran u Predsjedničkim dvorima, bez ozbiljne međunarodne komunikacije, bez realne moći, u fazi je prerastanja iz navodno lijevoga političkog aktera u tipičnoga desnog populistu, koji se dodvorava besprizornom dijelu hrvatske političke arene, onome koji ne spada u ustavni luk.

Ta je desnica, naravno, nacionalistička, protueuropska, s neskrivenim gađenjem prema konceptu ljudskih prava, vladavini prava, političkim i ekonomskim slobodama, te nepromjenjivosti granica. Ta kvazidesnica misli ono isto što i Milanović, da je on predsjednik i Hrvatima u BiH, da bi ih on trebao politički zastupati, a da je krajnji cilj tog zastupanja koncept odvajanja dijela teritorija BiH u posebnu političku jedinicu, pa kad jednom Dodikovi sljedbenici svoj teritorij izdvoje iz jedinstvene države, ostalo će biti lako.

Prije nego što se Milanović vratio u politički život Hrvatske, premijer Andrej Plenković taj je politički blok držao iza sanitarnog kordona, ali Milanoviću su ti besprizorni političari nužni za njegov projekt rastakanja europske politike u Hrvatskoj.

Beogradska politika više stolica

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić već je do neke mjere ohladio odnose s Dodikom i priprema njegova nasljednika u Republici Srpskoj, koji će biti jednako pokoran, ali manje „proaktivan” nego Dodik, a već je neko vrijeme očito da je manevarski prostor Beogradu, zbog nove američke inicijative, bitno sužen.

Više nema mnogo govora o politici više stolica, a Vučić sve otvorenije optira za Moskvu i Peking. Komunikacija s Europskom unijom ne odvija se na velika vrata, nego kroz ona sporedna, prema državama članicama koje ne mogu utjecati na kreiranje europskih politika, ali ih mogu blokirati, dakle, prema onima koje su već uspostavile ili nastoje uspostaviti model iliberalne demokracije.

Vučić više nema pristupnih ambicija, a nada se da će mu njegovo savezništvo s akterima s bruxelleskih margina omogućiti izbjegavanje jedinstvenih europskih političkih sankcija. S Amerikom sve polako postaje jasno, jer izostanak Srbije s popisa pozvanih na Summit za demokraciju, na kraju ove godine, jasno pokazuje da Amerika Srbiju ne vidi niti kao svog saveznika, niti kao funkcionalnu demokraciju.

Borba za preživljavanje

Dodik se bori za političko preživljavanje, jer zna da će ga, ako se za to preživljavanje ne izbori, Vučić pustiti niz vodu.

Erdogan je u ozbiljnoj političkoj krizi, tradicionalno savezništvo ove nekoć važne članice NATO-a s Amerikom na klimavim je nogama, Europa nema ni malo povjerenja prema turskom vladaru, ali još uvijek strepi od njega zbog potencijalne migracijske krize, a Erdogan svoju moć, ne samo prema Balkanu, sve više gradi na suradnji s Rusijom.

Kad je Balkan u pitanju, jasno je da se radi o moći koja proizlazi iz energetske i geopolitičke moći. S Vučićeva stanovišta, zato, angažman Erdogana je najbolji mogući, kad već Vladimir Putin za takvo što nema vremena, a na Aleksandra Lukašenka kao posrednika ne bi se dobro gledalo.

Ključni interes koji Dodik želi ostvariti radi spašavanja svoje kože, ali i ostvarivanja geopolitičkog interesa Aleksandra Vućića, otimanje je BiH kao pitanja iz nadležnosti europskoga i atlantskog interesa, a time i oduzimanje Bosni i Hercegovini europske i atlantske perspektive.

Unatoč svim golemim manama Daytonskog aranžmana, koje su posljedica američkoga pragmatičnog pristupa i spremnosti na kompromis i u stvarima gdje kompromisa ne bi smjelo biti, Dayton je BiH otvarao šansu (window of opportunity) za članstvo u EU i NATO.

Kroz vrata ili kroz prozor

U prethodnim, boljim vremenima za EU, kad je još bilo neke spremnosti za proširenje, bilo je inicijativa o tome da bi BiH, ako već ne ide „kroz vrata”, u EU trebalo „ugurati kroz prozor”. Najveći problem u napretku prema EU tada su bili slabi kapaciteti države i ustrajne političke opstrukcije.

Prije nego što je Rusija snažno ušla na Balkan, dakle, u vrijeme hrvatskog pristupanja EU, članstvo u Uniji moglo je biti kohezivni element u BiH i moglo je doprinijeti prevladavanju unutrašnjih blokada, ali političke klase to nisu niti znale niti htjele iskoristiti. Danas, kad je u dijelu BiH uspostavljena i realna, ali još više meka moć Rusije, to je postalo daleko teže i manje vjerojatno.

Dodik pleše na rubu političke smrti, a američki izaslanik Gabriel Escobar upravo danas među banjalučkom opozicijom traži političku alternativu, koja će se distancirati od Dodikove avanture razaranja BiH. Protiv Amerike Dodik nema diplomatskog oružja. Jasno mu je da, ne nađe li alternativu koja bi potisnula utjecaj Amerike iz BiH, neće moći izdržati pritisak američkih sankcija, a zna kako je u uvjetima američke političke izolacije prošao njegov prethodnik Radovan Karadžić, kojeg se Slobodan Milošević vrlo brzo i efikasno riješio.

Hrvati iz RS-a

Može li izbjeći europske sankcije? Dodik misli da može. Vjerojatno zna da mu pritom ne može mnogo pomoći njegov simpatizer iz zagrebačkog Predsjedničkog ureda, jer Milanović nema realnog utjecaja na kreiranje hrvatske vanjske politike, a Andrej Plenković, koji je uvijek „diplomatski suzdržan”, jasno je rekao da se unutar EU sa zebnjom gleda na politiku koju provodi Dodik.

Doduše, zbog te blage rečenice, Milanović ga je napao zbog „neusklađivanja vanjskopolitičkih stavova”, ali i zbog toga što ovaj navodno time radi protiv interesa Hrvata u BiH. Zanemarujući činjenicu da su Hrvati u entitetu kojim Dodik već godinama neprikosnoveno vlada, posve obespravljena nacionalna manjina, nad čijim položajem u javnosti očajava i pomoć zaziva samo Banjalučki biskup Franjo Komarica, Milanović tvrdi da se s Dodikom sve može učas dogovoriti, a da su problem u tom dogovoru jedino bošnjački politički predstavnici.

Ako mu Milanović u Bruxellesu ne može biti od pomoći, jasno je da bi Viktor Orban i Janez Janša još neko vrijeme to mogli biti, pa je jasno i to da su ta dva susreta bila namijenjena nekim „pragmatičnim” razgovorima, ali da je Dodik, prije svega, trebao obećanje da će se ove dvije države unutar Europskog vijeća zalagati da Unija ne slijedi SAD u nekom vrlo vjerojatnom uvođenju sankcija Dodiku i entitetu pod njegovom vlašću.

Dodik Erdogana nutka kolačićima

Spona Erdogana i Dodika lako je prepoznatljiva.

Dodik, koji je u svom entitetu na vlast doveden kao akter sklon Zapadu, danas je deklarirani protivnik i europeizma, i atlantizma, i Bruxellesa i Washingtona, a Erdoganov stav prema Zapadu, kad ovaj za domaće predizborne uvjete skuplja populističke bodove, silno mu godi. Naravno, snažna spona je i interesna podređenost i Erdoganove Turske i Dodikove wannabe države s autoritarnim režimom Vladimira Putina.

Posve je jasno što je Dodik tražio u Ankari – angažman predsjednika Turske koji bi BiH izvukao iz Europe i zone Atlantskog utjecaja u ne baš Euroaziju, ali u politički „Turski tok”.

Dodik Erdogana nutka kolačićima slično kao što je namamio lakomog populista Milanovića. Milanoviću je obećao da će ga poduprijeti u njegovim političkom zahtjevima prema Sarajevu, pod uvjetom da se niti ne spomenu politička prava Hrvata koji su nekoć živjeli na prostoru koji je danas pod Dodikovom vlašću, a Erdoganu nudi da on preuzme pokroviteljstvo nad Sarajevom, a da zauzvrat njemu i njegovoj satrapiji osigura status poluneovisnosti, zaštićen od za Dodika danas pogubnog utjecaja Europe i atlantskih struktura.

Svatko tko bi iz BiH pristao na razgovore u forumu što ga želi pokrenuti Dodik, sudjelovao bi ujedno u zatiranju europskoga i atlantskog konteksta Bosne i Hercegovine. A „Turski tok” je ionako samo prvi korak prema euroazijatizmu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera