Klimatske promjene su hitno stanje za sve, na svim mjestima

Uoči Konferencije UN-a o klimatskim promjenama (COP26), veći dio diskusija bavio se predviđanjima o budućnosti i predstojećim obećanjima za odlučnije djelovanje: postizanjem ciljeva karbonske neutralnosti do 2030, i nulte neto emisije gasova do 2050.

Ali za milione ljudi širom svijeta, klimatske promjene su već svakodnevna stvarnost.

Devedeset posto izbjeglica pod nadležnošću UNHCR-a i 70 posto raseljenih unutar vlastitih država zbog sukoba i nasilja, dolazi iz država na prvim linijama klimatske vanredne situacije.

Oni nisu samo podložni ekstremnim vremenskim prilikama kao što su poplave ili cikloni, već im se dešava i to da im izvori prihoda presušuju zbog suše i dezertifikacije.

Od Burkine Faso do Bagladeša, i od Afganistana do Mozambika, klimatske promjene povećavaju siromaštvo, nestabilnost i kretanje ljudi; raspiruju tenzije i nadmetanje za resurse kojih je sve manje.

Nasilje koje izbija i ekstremne vremenske prilike tjeraju ljude koji su već pobjegli da ponovo bježe. Ali sve i ako se uspostavi mir, raseljene osobe ne mogu se vratiti ako su njihova staništa postala nenastanjiva zbog suše, poplava ili porasta nivoa mora.

Sada smo svjedoci razornog spoja sukoba i klimatskih promjena koji istovremeno pokreću raseljavanje i dodatno otežavaju život onih koji su već bili prisiljeni da pobjegnu.

Neke od najugroženijih država u pogledu klime, ogrezle su u sukobima koji traju decenijama i razorili su više generacija.

Produženi sukob ima nepovratni efekat

U Afganistanu, jednoj od najkrhkijih država na svijetu u kojoj sukob traje četiri decenije – složeni utjecaji klimatskih promjena imaju duboke posljedice po one koji su najmanje u stanju da se s njima nose. UNHCR djeluje u Afganistanu već duže od 40 godina. Lično sam služio u ovoj državi nekoliko godina. Produženi sukob ima nepovratni efekat – prisiljava ljude da napuste državu, ali uzrokuje i interno raseljavanje.

Zbog produžene suše mnogi Afganistanci su jedva prehranjivali porodice čak i prije nego što su najnoviji događaji ostavili ovu zemlju na ivici kolapsa. Bilo kakvo daljnje pogoršanje humanitarne situacije će gotovo neizbježno voditi ka dodatnom raseljavanju u državi u kojoj je već 665 000 ljudi bilo prisiljeno da napusti svoj dom ove godine.

Mnogim čitateljima u bogatijim državama, ovo se može činiti kao daleki problem u dalekim zemljama. Ali Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) upozorio je u augustu da se ireverzibilne promjene na klimi Zemlje opažaju u svakoj regiji. Samo ove godine, katastrofalne poplave su usmrtile više od 200 ljudi u Evropi, toplotni talasi su odnijeli žrtve u Kanadi, a šumski požari su bjesnili u Sibiru, širom Mediterana i duž zapadnih obala SAD-a i Kanade.

Svijet konačno uviđa činjenicu da su klimatske promjene vanredno stanje za sve, posvuda. Sušta stvarnost je ta da su oni koji su najmanje doprinijeli ovakvom stanju oni koji najviše ispaštaju.

Ako neke od najprosperitetnijih i najnaprednijih nacija uz poteškoće uspijevaju da pomognu svojim populacijama da se oporave i prilagode na sve nepredvidljiviju klimu, šta to onda znači za države kao što je Mozambik? Jedna od najmanje razvijenih država na svijetu, nosi se sa nasilnim napadima koji su raselili više od 730 000 ljudi, dok se istovremeno bori da se oporavi od niza ciklona, uključujući ciklon Idai u martu 2019 – jednu od najgorih oluja ikada zabilježenih na južnoj hemisferi.

Što duže odlažemo globalnu akciju i podršku državama kao što je Mozambik, da bi one mogle ublažiti posljedice klimatskih promjena, to će gore biti posljedice.

Procjene predviđaju da bi se bez ambiciozne klimatske inicijative, broj ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć zbog prirodnih katastrofa mogao povećati na 200 miliona godišnje do 2050 – što je dvostruko više u odnosu na trenutni broj.

Šta možemo uraditi i šta radimo?

UNHCR djeluje u više od 130 država i ima 70 godina iskustva pružanja zaštite raseljenima. Koristimo ovu ekspertizu i znanje da pomognemo državama sa ograničenim sredstvima da se bolje pripreme i odgovore na raseljenost uzrokovanu katastrofama. Na mjestima na kojima su ljudi već raseljeni, pomažemo im da se pripreme za i da se prilagode klimatskim promjenama.

U Bangladešu, naprimjer, UNHCR i partneri pomažu izbjeglicama Rohinjama da reduciraju rizik od poplava i klizišta tokom sezone monsunskih kiša, sadnjom brzorastućeg drveća kako bi se stabilizirali brdski obronci, osiguravanjem alternativnih izvora energije osim drva za kuhanje, i obučavajući izbjeglice volontere kao prvu pomoć na terenu.

Spremni smo pojačati svoj odgovor, ali nam je za to potrebna pomoć. Neka od rješenja će biti finansijska; neka će biti tehnička. Ali većina će trebati doći od zajednica na prvim linijama klimatskog vanrednog stanja. Njihovi se glasovi moraju čuti na COP-u i šire. Oni imaju generacijsko znanje o zemlji, i stoga, drevna rješenja koja se mogu primijeniti.

Ljudski danak klimatskim promjenama je ovdje i sada. Ako naši kolektivni napori da se drastično reduciraju emisije i ograniči globalno zagrijavanje budu neuspješni, pejzaž u kojem danas djeluje UNHCR rizikuje da postane univerzalna realnost.

Mlađe generacije se s pravom bore za svoja ljudska prava u budućnosti. Mi smo sada prevazišli obećanja – potrebni su nam djelovanje i odgovornost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.