Posljednja šansa Crne Gore za odmak od ratnog nasljeđa

Ovo je posljednja šansa Crne Gore da napravi moralni kapital za budućnost, a sljedeće prilike neće biti.

Ne treba da nas čudi zašto nemamo spomen-sobu žrtvama deportacije u Herceg Novom ili ulicu posvećenu ubijenim civilima u Dubrovniku, piše autor (EPA)

Prije godinu dana, tačnije 5. oktobra, predsjednik skupštine Crne Gore Aleksa Bečić je zajedno sa šeficom delegacije Evropske Unije u Crnoj Gori Olanom Popom, otvorio Istraživačko-dokumentacioni centar Crne Gore.

Na svečanom otvaranju su, kao po običaju u Crnoj Gori, pale lijepe i krupne riječi. Njih je, naravno, brzo odnio vjetar. Jer riječi, bar u Crnoj Gori, odavno ne znače ništa, pa ih bez imalo odgovornosti možete sijati u eter.

Radi istine, odluku o formiranju Istraživačko-dokumentacionog centra, koji treba da djeluje pri skupštini Crne Gore, donio je prethodni predsjednik Ivan Brajović. Takođe, radi istine, dugo se oklijevalo, taktiziralo i navodno čekalo neki pogodan politički trenutak. Sve je ovo uslovilo da Crna Gora  najkasnije uspostavi jedan ovakav centar za prikupljanje i dokumentaciju.

Sama činjenica da se ovakav centar uspostavlja nakon 20 do 30 godina od počinjenih nedjela ne ide u prilog uspjehu ovog projekta. Mnogi svjedoci su umrli, a dokumentacija (čitaj tragovi o zločinima uništena). Takođe, i mnogi  počinioci ratnih zločina su u međuvremenu umrli i sahranjeni kao ugledni građani.

Takođe, iskustvo sa dosadašnjom praksom Crne Gore u suočavanju sa ratnom prošlošću izgleda ovako: napravi se jedan korak naprijed, a onda bar tri nazad za svaki slučaj. Informacije o zločinima se društvu uglavnom prezentuju tako da se stidljivo i preko volje eto traži neki djelić saosjećanja i odgovornosti od strane ovog inače bezgriješnog i poštenog društva.

Zemlja čuda

Ali, da budemo makar malo optimistični, dobro je što je ovaj centar osnovan. I tu se završava sve dobro u vezi sa ovim. Jer, suočavanje sa istinom o ratnoj prošlosti je kompleksan posao i traži angažovanje cijelog kompleksa institucija i važnih pojedinaca: od akademije nauka, preko političkih i kulturnih institucija, do uglednih pojedinaca (pisaca, novinara, univerzitetskih radnika). Sve ovo sa ciljem kako bi se društvo suočilo sa onim što je urađeno u njegovo ime i, još važnije, kako se ništa slično ne bi dogodilo u budućnosti.

Ali, po ovom pitanju je mrka kapa. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti ćuti, ali njih se bar može i razumjeti jer oni evo ćute 30 godina o ama baš svakom važnom pitanju u Crnoj Gori. Ćute, naravno, i političari osim kad je skupljanje političkih poena u pitanju, ćute i intelektualci osim malobrojnih i sve ih je manje.

Kada sve ovo znamo, ne treba da nas čudi zašto nemamo spomen-sobu žrtvama deportacije u Herceg Novom ili ulicu posvećenu ubijenim civilima u Dubrovniku i zašto recimo imamo slučaj da porodice žrtava otetih i ubijenih građana Crne Gore iz voza u Štrpcima u većini žive u jako teškim uslovima jer država nalazi bezbroj pravnih izgovora da ih adekvatno finansijski ne pomogne iako je to njena dužnost, prije svega moralna, a pri tome imamo  toliko pravno opravdanih slučajeva da neki funkcioner pribavi i po pet stanova od narodnih para.

Ali, Crna Gora je odavno zemlja čuda. I, prije svega, zemlja odsustva bilo kakvih moralnih principa upravo zahvaljući i ovom ćutanju o ratnim zločinima svih ovih decenija.

A znate, kada ukinete sve moralne principe, onda ste i ukinuli mjerne jedinice tipa dobro ili zlo.Ostaje vam samo ona uutilitaristička kategorija kalkulacije, ili prevedeno na jezik običnog svijeta – koliko sam ja tu dobar?.

Ovo naravno ne podrazumijeva samo novce, već i političko kapitaliziranje kalkulacije. Kako od priče o ratu i učešća Crne Gore u njemu, sa stanovišta vladajućih struktura, ne može da se ima neke koristi, tako su i bivša i sadašnja vlast, sve po tom pitanju radile pod pritiskom spolja.

Posljednja šansa

A taj pritisak je, da budemo iskreni, sve slabiji. Kao da su i gospoda iz Evrope, koja se u pauzama cjelogodišnjeg odmora u Crnoj Gori bave i određenim poslićima za koje su formalno zaduženi, usvojili ponašanje političara u Crnoj Gori.

Slikamo se, obavezno nasmijani, presječemo vrpcu, damo koju bombastičnu izjavu za medije i to je to.

Vjerovatno se poslije dobro i pojede i popije, jer i to je običaj, ali je to nešto što mi je za ovu priču krajnje irelevatno.

Dakle, na kraju, informaciono-dokumentacionii centar je potez u pravom smjeru, ali samo ako ta institucija dobije adekvatnu finansijisku pomoć i ne bude limita u smislu objektivnih kadrovskih potreba, kao i eliminisanja onih koji su sposobni ali se personalno ne sviđaju političarima koji u konačnici odlučuju, a to je posebno u Crnoj Gori često. Takođe, mora se učiniti sve da centar i rezultati njegovog istraživanja budu dostupni svima, da to bude predstavljeno  apsolutno u svakom gradu u Crnoj Gori. Da Crna Gora brzo krene i sprovede ono što je moralno prijeko potrebno: obešteti žrtve i njihove porodice koje do sada to nije, jasno obilježi na adekvatan i civilizovan način sva mjesta stradanja u Crnoj Gori, i čitav proces završi time što će se institucionalno zaokružiti okvir u kojem bi Crna Gora čuvala sjećanje na užasne događaje iz devedesetih.

Naravno, za ovo treba puno novca i još više političke volje. Ali isto tako, ovo je jedini put da iz ovog moralnog sunovrata u kojem jesmo i živimo u njemu, izađemo.

Samo pod ovim uslovima, Informaciono -dokumentacioni centar ima smisla. Sve ostalo je samo novo bacanje prašine u oči domaćoj i međunarodnoj javnosti i unaprijed je osuđeno na neuspjeh.

Sav rad i trud biće sveden na ono: “džaba  smo krečili”.

Ako je za utjehu, neće nam biti prvi put, ali bojim se da će biti posljednji kada je u pitanju ova tematika.

Prosto, ovo je posljednja šansa Crne Gore da napravi adekvatan otklon od ratnog nasljeđa i napravi neki moralni kapital za budućnost.

Sljedeće šanse, apsolutno sam siguran u to, neće biti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO