Vukovar kao groblje, obljetnica kao toljaga

Hrvatski novinar Boris Dežulović našao se na udaru kritika zbog teksta o Vukovaru, optužujući vlast da je grad stradanja pretvorila u ‘beatificiranu mumiju za strahopoštovanje’.

Nagrađivani novinar Boris Dežulović (Grgo Jelavic/PIXSELL)

Službene ratne mitove ne dirajte, ma koliko bili štetni – ta poruka, gotovo prijeteća, izbija iz mnoštva napada i uvreda što se s desnice, ali iz državnog ministarstva, sručilo na hrvatskog novinara Borisa Dežulovića, koji je u utorak državni mit o Vukovaru raskrinkao – ne prvi put! – kao ono što on i jest: sredstvo cenzure i zabrana kojim je Vukovar pretvoren, Dežulovićevim riječima, “u beatificiranu mumiju za strahopoštovanje”.

“J**o vas Vukovar” – to je naslov kolumne koju je Dežulović u utorak objavio na portalu N1 televizije. Tu kolokvijalnu, bezazlenu i čestu psovku – “nekorektnu”, ako hoćete – iskusni satiričar iskoristio je, paradoksalno, kako bi naglasio ono što građansko poštenje itekako traži da se naglasi: nesrazmjer službene komemorativne slike Vukovara, koju vlast i trideset godina nakon rata samo osnažuje, s današnjicom grada koji se prazni i odumire, jer je pretvoren u “šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti”.

Ali i više od toga: Dežulović je pokazao kako službeni mit o ratnome Vukovaru već godinama služi kao sredstvo nacionalističke cenzure i zabrana: posljednji dokaz u prilog toj tvrdnji, što i jest poslužilo kao motiv za nastanak Dežulovićeva teksta, bila je zabrana koncerta Radeta Šerbedžije – “srbijanskog glumca”, kako su ga pakosno i neistinito nazvali – u obližnjim Vinkovcima. Tu je zabranu gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić objasnio ovako: “Razgovarali smo s organizatorima i složili se kako navedeni datum održavanja koncerta nije odgovarajući. Koncert je planiran u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti, kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.

Sredstvo nacionalističke cenzure

A Dežulović je potom podsjetio i na druge primjere cenzure: 18. studenoga 2011. u Splitu je otkazan najavljeni koncert TBF-a, jer je ratni veteran Kristijan Petrić izjavio da je „neprimjereno zabavljati se na Dan sjećanja na pad Vukovara, kada se u Splitu već tradicionalno u Vukovarskoj ulici pale svijeće za poginule i stradale“. Godinu kasnije, 2012, otkazana je čak i sjednica Gradskog vijeća Dubrovnika, jer je HDZ  “oštro prosvjedovao” protiv sjednice “na dan kad svi hrvatski domoljubi hodočaste u Vukovar“. Te je godine u Sinju otkazana i Noć kazališta, jer je jedan umirovljeni vojni časnik pitao ovako: “U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Vukovara, čemu odlazak u kazalište?”

I više od svega toga: “Istog dana kad je iz službenog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević mucajući je pred navijačkim ološem morao objašnjavati kako je uklanjanje njihova murala ‘u počast Vukovaru’ na trafo stanici u Savskom Gaju bila grozna greška, požurivši obećati kako će taj jeftini kič biti odmah obnovljen o gradskom trošku”, napisao je Dežulović.

Ali i više od toga: “Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala, Državni zavod za statistiku objavio je službenu procjenu broja stanovnika u hrvatskim gradovima, po kojoj u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po posljednjem popisu stanovništva 2011.: samo, eto, u posljednjih deset godina – od onog otkazanog koncerta TBF-a do danas – mrtvi je Grad Heroj napustila čak petina stanovništva, pet i pol tisuća njih. U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi”, napisao je kolumnist. “Istovremeno, niti u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar.” A rezultat? “Iz Grada Heroja glavom je bez obzira pobjeglo pet i pol hiljada ljudi. Petina stanovništva. Petina.”

Salva uvreda zbog novinskog teksta

Nijedna od činjenica što ih je pobrojao Dežulović nije stigla do ušiju hrvatske desnice, na čelu s Ministarstvom hrvatskih branitelja. Usprkos tim činjenicama – ili baš zbog njih – na novinara se sručila salva osobnih uvreda, napada, ali i implicitnih državnih prijetnji.

Domovinski pokret Dežulovićev je tekst nazvao “medijskim ponižavanjem i okupacijom Republike Hrvatske”, nalazeći u njemu “prostačko vrijeđanje, psovke, govor i širenje mržnje”. Traže i “hitno očitovanje i ispriku”, tko zna zašto, “od uprave N1 televizije, cehovskih udruženja i nadležnog Ministarstva kulture i medija”.

Raznolikim, nerijetko čak crnohumorno zabavnim, ali unisono zgražajućim mišljenjima reagirali su i neki političari desnice, među kojima upravo satirično zvuči vapaj vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave kako “Hrvati trebaju prestati griješiti ‘mišlju, riječju, djelom i propustom’, inače će se povijest nastaviti ponavljati.” No najzanimljiviju je osudu odaslalo Ministarstvo hrvatskih branitelja. Rutinski tvrdeći da Dežulović svojim tekstom “pokušava obezvrijediti sve žrtve Vukovara i Domovinskog rata”, Ministarstvo je pitalo i ovo: “Smeta li ga možda i sloboda koju uživa zahvaljujući žrtvi Vukovara i cijele Hrvatske, izborena u nametnutom nam ratu, sloboda koju obilato koristi i kad piše ovakav sramotan pamflet koji se u javnost plasira kao novinarska kolumna?”, stoji u reagiranju Ministarstva – a kad ministarstva počnu ovako propitivati profesionalnu i građansku slobodu novinara, ne sluti na dobro.

Deklaracija o Domovinskom ratu

I više od toga: “Dežulovićev tekst grubo krši Deklaraciju o Domovinskom ratu i izravan je nasrtaj na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena Republika Hrvatska”, tvrdi još Ministarstvo. Valja ovdje pitati: otkud Ministarstvu poriv da procjenjuje krši li ijedan novinarski tekst Deklaraciju o Domovinskom ratu? Otkud Ministarstvu ideja da bi taj dokument ijednog novinara obvezivao na bilo što?

Uostalom, Deklaracija o Domovinskom ratu politički je iznuđen dokument za opravdavanje hrvatskog vojnog angažmana u ratu s Armijom BiH 1993, koji je parlamentarna većina socijaldemokrata i liberala usvojila 2000, pod pritiskom uličnih prosvjeda ekstremne desnice protiv suradnje s Haškim sudom. Danas taj dokument, ma koliko ga usvojio Sabor, nema više nikakvu važnost: obezvrijeđen je pravomoćnom presudom Haškog suda šestorici civilnih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne iz 2017. godine, deplasiran i nevažan.

Ali, čak i da nije, zašto Ministarstvo hrvatskih branitelja misli da novinare obvezuje Deklaracija o Domovinskom ratu, kao i bilo koja druga politička deklaracija s pretenzijama da određuje konačnu povijesnu istinu? U slobodnom društvu, takva obaveza ne postoji i ne smije postojati – a ako Ministarstvo misli suprotno, neka Vlada to jasno i kaže, pa da znamo na čemu smo.

Dežulovićeva kultna reportaža iz Vukovara

A stvar stoji upravo obrnuto od tvrdnje da novinari ne smiju dekonstruirati, pa i ismijavati službene istine, pa i one – zapravo, baš i one! – koje država naziva najsvetijim. A kada je o Vukovaru riječ, Boris Dežulović od najpozvanijih je novinara da to čine: on je prvi hrvatski novinar koji je iz okupiranog i razorenog Vukovara poslao jednu od najpotresnijih reportaža iz ratova devedesetih u cijeloj bivšoj Jugoslaviji: “Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad. Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki”, počinje taj tekst, objavljen početkom prosinca 1991. u Slobodnoj Dalmaciji. Dežulović ga je napisao tako što je krivotvorio akreditaciju zapovjedništva JNA da se probije u okupirani Vukovar, i jedva se spasio nakon što je njegov automobil kod Negoslavaca zaustavio četnik u šubari, pronašao Dežuloviću novinarsku akreditaciju Slobodne Dalmacije, i izvukao ga iz automobila… Duga je to priča.

Prije sedam godina, pak, Dežulović je nagrađen Europskom novinarskom nagradom za komentar “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. Taj članak, ironično, tematizira isti problem kao i “J**o vas Vukovar”, zbog kojega je autor i danas postao žrtvom desničarskog gnjeva u Hrvatskoj: “Dvadeset dvije godine kasnije”, napisao je u nagrađenoj reportaži, “Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja. (…) Samo takav, sveden tek na ‘mjesto posebnog pijeteta’ i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.”

Pa je ove godine novinar, i to baš na tridesetu obljetnicu okupacije grada – više od četvrt stoljeća! – odlučio reći ono što se nitko nije usudio reći: “J**o vas Vukovar. Odavno je to trebalo reći, pa kad Grad Heroj to ne može – jer mrtva usta ne govore – evo ja ću. J**o vas Vukovar.” Onome tko ne čita maliciozno, sasvim je jasno da tu nema ni govora o tome da bi autor teksta “pokušavao obezvrijediti sve žrtve Vukovara i Domovinskog rata”. Upravo obrnuto, on objašnjava da te žrtve obezvređuje baš onaj koji grad pretvara u ceremonijalnu ljušturu, ne dopuštajući mu da se izliječi od ratne traume, kako bi vlastitu žrtvu uspio početi pretvarati u temelj i zalog mirnije, bolje i ugodnije budućnosti za sve njegove stanovnike.

Srž problema

Uostalom – a to je u ovoj priči ipak ohrabruje – nije Boris Dežulović ove godine jedini tako govorio. Zabranu koncerta Rade Šerbedžije u Vinkovcima komentirao je Viktor Ivančić 1. studenoga na beogradskom portalu pescanik.net, napisavši, među ostalim, ovako: “'Tragedija Vukovara’ je razlog da se umjetniku srpske nacionalnosti, k tome osvjedočenom mirotvorcu, zabrani nastup u danima kada ‘s pijetetom odajemo počast žrtvama’, jer Srbi su naši univerzalni vjekovni neprijatelji, kao što je ‘tragedija Vukovara’ objašnjenje zbog kojeg su u tome gradu zabranjeni ćirilični natpisi na javnim ustanovama, premda se hrvatska država – nakon što je nacionalnim manjinama zajamčila pravo na njihov jezik i pismo – time dovela u situaciju da krši vlastiti zakon.”

Osim Ivančića, važan stav objavio je i nezavisni saborski zastupnik Bojan Glavašević, sin Siniše Glavaševića, novinara i pisca kojega su srpske snage, nakon okupacije grada, usmrtile na Ovčari. Zbog toga bolnog obiteljskog nasljeđa, ali i zbog mudre odmjerenosti koju taj intelektualac demonstrira u javnome životu protiveći se svakom nacionalizmu, Glavaševićeva je reakcija naročito zanimljiva. Komentirajući napade  na Dežulovića, Glavašević je napisao kako je on u članku “J**o vas Vukovar” zahvatio “srž problema”: “Kao poruka, Dežulovićev tekst – naslovom i sadržajem – ne govori ‘Žrtva Vukovara nije vrijedna’ nego ‘Ako poštujete žrtvu Vukovara, dajte mu da bude mjesto za žive’. Poruka nije upućena svima, nego onima koji Vukovar zaključavaju u trenutku tragedije. Političarima, prije svega”, pronicljivo je objasnio Glavašević. “Ako se propisuje da je Vukovar sveto mjesto, koje svaki dan i od svakoga zahtijeva odnos koji je rezerviran za svete stvari, kako ga istovremeno možemo tretirati kao grad, mjesto svakodnevice? Svakodnevica pripada živima, a sveta mjesta mrtvima”, dodao je.

“Mogla je država uložiti milijarde i milijarde u Vukovar – i učinila je to, uostalom – ali simboličko balzamiranje Vukovara u ulozi žrtve, transformacija u sveto mjesto umjesto u mjesto za svakodnevicu, osigurale su da grad bude mjesto iz kojega se odlazi. Nema tih novaca za koje će itko tko ima makar malo izbora otići živjeti u grad u kojemu je pijetet važniji od svakodnevice. Svakodnevica su: male i velike frustracije, prvi i zadnji poljupci, lakomislenost i lakomisleno postojanje. Pa i psovke, pijanstva, odlasci na pecanje”, napisao je mladi čovjek. “Nitko ne želi živjeti gradu na čijem cijelom prostoru, fizičkom i simboličkom, vrijede ista pravila kao na groblju. I još su stroža: svako kršenje tih pravila rezultira optužbama za izdaju. Takvi gradovi nisu mjesta za žive ljude, oni u svakom smislu pripadaju mrtvima.”

Napokon netko razumije, moglo bi se ovdje napisati. Uistinu, vrijeme je da Vukovar postane grad današnjice i njegovih ljudi, da ratne žrtve nađu istinu, prisnu utjehu i osobni mir, ali i da obljetnica razaranja grada prestane biti okamenjena ceremonijalna istina, koja ne služi ničemu drugome doli ideološkom i političkom monopolu vladajuće desnice. Vješto je to artikulirao Viktor Ivančić: “Ako se Hrvatska ostvaruje takvom da Radi Šerbedžiji nije dopušteno pjevati u gradu u kojem je proveo mladost, to može značiti samo jedno: da žive vojskovođe armiju onih koji su ‘poginuli za slobodu’ vode u borbu protiv nje.” A ako ono što vladajući zovu “žrtvom Vukovara” funkcionira tako da zatomljuje slobodu onih za koje su te žrtve pale, ne preostaje drugo nego ponoviti s Dežulovićem: “J**o vas Vukovar. Je**la vas smrt.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO