Otvoreni rat Milanovića i Banožića počeo u Vukovaru

Kulminirala je svađa između predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i ministra odbrane Marija Banožića.

Milanović nije birao riječi kada je riječ o Banožiću, međutim ni Banožić nije ostao dužan (Branimir Bradarić)

Njihova neslaganja oko nekih odluka započele su ubrzo nakon što su, poslije provedenih izbora, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i ministar obrane Republike Hrvatske Mario Banožić stupili na svoje dužnosti.

Radi se o dvije ključne osobe koje su, s obzirom na svoje ovlasti, upućeni jedan na drugoga kada je riječ o hrvatskoj vojsci, imenovanjima, promaknućima… Međutim, ta njihova neslaganja nisu se na tome zaustavila nego su prerasla prvo u žustrije razmjene mišljenja, a onda i neslaganje oko mnogo čega. Niti tu se nisu zaustavili pošto je sve preraslo prvo u svađu, a poslije 2. studenoga i u “otvoreni rat” gdje su obojica prešli tu zamišljenu crtu s koje više nema povratka.

Njihov sukob kulminirao je toga 2. studenoga u Vukovaru i to na dan kada mještani vukovarskog naselja Lužac obilježavaju 30. godinu stradanja toga naselja gdje je ubijeno 69 mještana. Njihov prvi susret prošao je mlako i nezainteresirano s obje strane s obzirom da su se jedva rukovali.

Bilo je to čisto protokolarno rukovanje. Ipak, mora se priznati kako su se obojica suzdržali da ne počnu s prozivkama i uvredama kod samoga spomen obilježja i pred obiteljima stradalih nego su uzeli svojevrsni time out. Milanović je predah našao u jednome vukovarskom kafiću, gdje je imao neformalni sastanak s gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom, dok je Banožić otišao u crkvu na svetu misu. A, onda je kulminiralo.

Nema povratka, a ni prostora za poboljšanje odnosa

U svojoj gotovo polusatnoj izjavi novinarima Milanović nije birao riječi kada je riječ o Banožiću. Rekao je za njega kako je radi svoje funkcije opasan za državu, da je ponavljao razred, doveo vojsku u ozbiljnu materijalnu krizu, da je neuk došao voditi jedan od najdelikatnijih sustava u državi… Poručio mu je da on nije nikakva vatra, nego da je opušak te da o svemu dalje kada je riječ o HV-u može razgovarati samo s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem. Bilo je tu još raznih epiteta na račun ministra iz Vinkovaca.

Međutim, niti Banožić nije ostao dužan, nego je odmah poslije Milanovića i on odlučio reći što ima i misli. Kazao je kako on od predsjednika dobiva hrpu uvreda, nazvao ga psihijatrijskim slučajem i istakao da je vrijeme za njegov opoziv. Između ostaloga, kazao je i kako Milanović ne poštuje žrtvu Vukovara, govori neistine i često govori “jezikom uličara”. Prema njegovim riječima, nazivajući nekoga lažovom, opuškom, da će nekoga umiroviti najbolje govori u kojoj je Milanović  psihičkoj fazi.

Poslije svega izrečenoga očigledno je kako povratka više nema, a nema niti prostora za neko poboljšanje odnosa. Toliko toga je rečeno da je postalo nemoguće u budućnosti da dva dužnosnika sjednu, popričaju i pokušaju nekako riješiti svoje nesuglasice. Međutim, najgore u cijelome tome sukobu je što stavovi i jednoga i drugoga malo koga interesiraju u Hrvatskoj. Niti to što govori Milanović, niti što govori Banožić neće pomoći da se riješe nagomilani problemi u Hrvatskoj vojski gdje je zabilježeno samo ove godine više slučajeva samoubojstava, konzumiranja narkotika, sumnjivih modernizacija, nabavki…

Njihove međusobne svađe i vrijeđanja ne samo da neće nikome poboljšati uvjete rada, nego pripadnici HV-a s pravom se mogu zapitati kakva je zapravo njihova dalja budućnost i sudbina kada se dvije ključne osobe za sustav ponašaju na takav način. Niti ostali građani Hrvatske ne mogu razmišljati drugačije jer što mogu pomisliti poslije svega viđenoga i izrečenoga gdje obojica traže pozornost medija kako bi što veći broj građana čuo njihove stavove. Niti jedan od njih nije se osvrnuo na problem kako probuditi gospodarstvo, otvoriti nova i kvalitetnija radna mjesta, podići plaće građanima, osigurati im bolji život…

‘Dvojac bez kormilara’

Otvoreni rat su započeli u Vukovaru koji i danas, 30 godina poslije rata, ima niz nezaliječenih ratnih rana. Niti jedan od njih nije se javio s nekom svojom idejom ili inicijativom da se riješi pitanje nestalih, poboljšaju međusobni odnosi Hrvata i Srba, na višu razinu podignu odnosi Hrvatske i Srbije, vrate raseljeni stanovnici i popune poluprazni gradovi i sela. Nisu došli niti s idejom o nekom potencijalnom investitoru koji bi riješio pitanje nezaposlenosti na istoku Hrvatske.

Ništa od toga nisu napravili niti Milanović, niti Banožić jer, zapravo, niti jedan od njih ne živi životom običnih smrtnika u Hrvatskoj. Niti jedan od njih nema nekoga posebnoga iskustva u realnom sektoru i radu kod privatnika. Sve što su napravili i stekli omogućila im je politika pri čemu oni ne moraju voditi računa, niti su morali, hoće li im plaća biti isplaćena na vrijeme, hoće li imati božićnicu, uskrsnicu, regres… Tu su i plaćene dnevnice i sve moguće blagodati ministarskog i predsjedničkog života koje započinju s nekih 20-ak tisuća kuna plaće mjesečno. Sve to njih dvojica imaju dok velika većina građana Hrvatske preživljava s 4-5 tisuća kuna i masom drugih problema koji su i Milanoviću i Banožiću, a i sličnima, nepoznati. Dok “dvojac bez kormilara”, jer ovo što rade i govore ne vodi ničemu, zarađuje po 3 i više tisuća eura mjesečno u Hrvatskoj u isto vrijeme gotovo 4 milijuna preostalih građana Hrvatske razmišlja što će sutra i hoće li uskoro i njihova djeca krenuti put Njemačke, Švicarske, Irske i drugih država Europe s kupljenom kartom u jednom smjeru.

Poslije svega što mogu čuti od ovoga dvojca i mnogih drugih zapravo im samo to i preostaje jer što očekivati od drugih ako su jedan predsjednik države i ministar takvi i služe se takvim rječnikom dok su im rezultati rada iznimno tanki da ne kažem loši.

Nakon iskustva u Vukovaru ostaje samo nada kako će se i Milanović i Banožić probuditi iz sna u kojem su ostali spavati i sanjati o nekom svome sustavu i svojoj pravdi. Ako već ne mogu oni sami, ili ne žele, ostaje nada da će netko od njihovih brojnih savjetnika biti taj kod kojega će se pojaviti nekakva iskra realnosti. Ako pak niti to ne uspije onda preostaje još samo sitna nada da će predsjednik i ministar shvatiti da oni tu gdje sjede i za što u Hrvatskoj žive “američki san”nisu radi sebe nego radi svih građana Hrvatske. Ukoliko čak niti to ne uspije onda istim tim građanima preostaje da čekaju i dočekaju neke nove izbore gdje će reći i pokazati što misle o “opušku”, “malom Banetu”, “ponavljaču razreda”, kao i tko je u kakvom psihičkom stanju, “jeziku uličara”, “psihijatrijskom slučaju”…

Sve u svemu, kako bi rekli u Vukovaru, ako i jeste iz Hrvatske – mnogo je.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera