Kineski test orbitalnog bombardovanja nije ‘Sputnjik trenutak’

Vijest o tome da je Kina lansirala raketu koristeći “Frakcijski sistem orbitalnog bombardovanja” (FOBS) za pokretanje “hipersoničnog kliznog vozila” nuklearnih sposobnosti širom svijeta, pokrenula je živu debatu u američkim strateškim krugovima.

Nakon što je list Financial Times (FT) objavio izvještaj o lansiranju, zasnovan na informacijama dobijenim od američkih zvaničnika, mnogi su požurili da naglase navodni značaj ovog testa.

Kineski “sokolovi” nazvali su ovo “veoma ozbiljnim razvojem događaja” i upozorili su na novu utrku u naoružanju. Vrhovni američki general Mark Milley u međuvremenu je opisao ovaj test kao “veoma blizu” Sputnjik momentu, referirajući se na 1957. godinu kada je Sovjetski savez lansirao satelit koji je označio njihovu značajnu prednost u tzv. svemirskoj utrci sa SAD-om koja je definirala tu eru.

Dok je ovo lansiranje bez sumnje predstavljalo zabrinjavajući razvoj događaja s američke tačke gledišta, ove alarmističke izjave bez sumnje nisu na mjestu iz nekoliko razloga.

Nadmetanje Kine sa SAD-om i Rusijom

Prije svega, FOBS nije nova tehnologija. Bivši Sovjetski savez je rasporedio frakcijski orbitalni nuklearni sistem 1970-ih s ciljem da napadne SAD sa stražnje strane, tj. Južnog pola. Rusi su razvili ovaj program u odgovoru na američki zaštitni sistem antibalističke rakete (ABM) koji je imao za cilj da presretne sovjetske rakete.

Na vrhuncu Hladnog rata, instalacija sistema ABM od strane SAD-a poništila je uzajamnu ranjivost koja je formirala osnovu odvraćanja između ove države.

Ironično, u to vrijeme je SAD tvrdio da zaštitini ABM sistem nije protiv Sovjetskog saveza već protiv Kine, koja tada nije bila ni na vidiku kao prijetnja. Sovjeti su svejedno, održali svoj program FOBS gotovo 12 godina i povukli su ga kada je američki zaštitni ABM sistem, razlog postojanja sovjetskog FOBS-a, povukao Kongres. Nakon tog se Sovjetski savez potpuno fokusirao na razvoj Interkontinentalne balističke rakete (ICBM) koja se smatrala pouzdanijom.

Kineska Vlada je zvanično pobila ovu vijest izjavivši da su samo izvršavali rutinske testne letove u nastojanju da recikliraju svemirsku letjelicu kako bi smanjili troškove istraživanja. Međutim, i prije nego što je FT objavio ovu priču, bilo je nagađanja o mogućnosti da Kina krene ovim putem. Dakle, ako su ovi izvještaji vjerodostojni i ako je Kina zaista testirala FOBS u kombinaciji sa hipersoničnim kliznim vozilom, ovo je u najboljem slučaju pokušaj da sustigne SAD i Rusiju u utrci naprednog naoružanja i odbrambenih raketnih sistema i, bez sumnje, pokazuje tehnološku prazninu koju će SAD teško popuniti. Ipak je Američko vojno zrakoplovstvo testiralo i posjedovalo slične sisteme u prošlosti, kao što je Orbitalno testno vozilo X-37B.

Uznemirujući dio za SAD, međutim, mogao bi biti taj što Kina pokazuje da kombinuje ove dvije tehnologije koje su ranije razvijane odvojeno. Ali to ne znači da bi to učinilo sve američke odbrambene sisteme zastarjelim, kako tvrde neki analitičari.

Opasna putanja prema novoj utrci u naoružanju

Tehnički govoreći, FOBS može izbjeći fiksne ABM sisteme koji su raspoređeni na Aljasci i u Kaliforniji, a čija je primarna svrha da presreću sjevernokorejske rakete sa sjevera. Ali ovo nisu jedini sistemi koje SAD ima postavljene protiv raketnih prijetnji. Osim ovih fiksnih ABM sistema, američki sistem ranog upozorenja na rakete sastoji se od Svemirskog infracrvenog sistema (SBIRS) koji detektuje rakete pomoću njihovih toplotnih potpisa, kao i od drugih morskih radara koji pružaju globalni sistem detekcije. Osim tog, postoje mnogi drugi odbrambeni sistemi koje je SAD rasporedio u neposrednom susjedstvu Kine, kao što je Terminalni sistem za visoku nadmorsku zaštitu (THAAD) u Južnoj Koreji.

Ovo pitanje je otvorilo diskusiju o intenzivirajućoj utrci u naoružanju i sve većim rizicima eskalacije između SAD-a i Kine. Raniji izvještaji o ulaganju Kine u nuklearnu trijadu kao što je gradnja velikih polja raketnih silosa u Xinjiangu i Unutrašnjoj Mongoliji, zajedno sa najnovijim FOBS testom, izazvali su zabrinutost u američkim političkim krugovima uprkos činjenici da je kineski nuklearni arsenal mnogo manji i iznosi 320 nuklearnih bojevih glava u poređenju sa SAD-om i Rusijom, koje posjeduju 5.800, odnosno 6.375 nuklearnih bojevih glava. Uprkos ovoj razlici, postoji bojazan da se Kina odmiče od svoje dugogodišnje pozicije „minimalnog odvraćanja“. Ova bojazan je dodatno pogoršana manjkom informacija i tajnovitošću u vezi takvih razvoja i pitanju transparentnosti u vezi kineskog vojnog stava.

S druge strane, Tong Zhao, viši saradnik u Carnegijevom Programu nuklearne politike smatra da kineski agresivan stav nema za cilj nadmetanje sa SAD-om na globalnoj pozornici. Prije, ima ograničeni cilj da štiti svoje suštinske interese, kao što su politička sigurnost i nacionalna sigurnost, u pogledu sve intenzivnijih američkih kritika zbog njenih navodnih kršenja ljudskih prava, manjka demokratije i postupaka u Hong Kongu i u Južnom kineskom moru.

Ova situacija zahtijeva stratešku empatiju i SAD-a i Kine. Dok Kina treba obratiti pažnju na američku zabrinutost zbog manjka informacija o njenom strateškom stavu, SAD treba uzeti u obzir pekinšku anksioznost zbog američkih odbrambenih raketnih sistema i njenih regionalnih politika. U tom pogledu, bilo bi zanimljivo vidjeti kako će Bidenova administracija odgovoriti na kineske prijetnje u predstojećoj Reviziji nuklearnog stava. Ranije je predsjednik Joe Biden podržavao ideju o stavu “nećemo ga prvi upotrijebiti” za nuklearno oružje, ali možda bi to bilo previše za tražiti u trenutnoj situaciji. Ipak, logičan odgovor bi trebao biti inicijacija uzajamno prihvatljivih pregovora o kontroli naoružanja. Međutim, trenutni trendovi ne nude mnogo nade za pomirbeni put i ukazuju na opasnu putanju prema novoj utrci u naoružanju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.