Opstalo sjećanje, izgubljen duh ZAVNO Sandžaka: Crnogorci, Bošnjaci i Srbi rame uz rame

Kada se uzme u obzir prošlost ovih prostora tek tada se shvati koliki je ZAVNOS bio skok naprijed u civilizacijskom smislu.

Gdje smo danas u odnosu na proklamovane ideale ZAVNOS-a, pita se autor (Arhiva)

U Pljevljima, 20. novembra 1943. godine osnovano je ZAVNO Sandžaka. Bio je to doprinos građana ovog dijela Jugoslavije u borbi protiv fašizma.

O samom zasijedanju, učesnicima, odlukama se manje-više sve zna. Ono što je sa ove istorijske distance važno je šta je nama ZAVNOS danas i gdje smo u odnosu na  ciljeve i, još važnije, ideale ove institucije.

Kao prvo, ZAVNOS je bio odgovor na okupaciju ovog područja, kao i cijele Jugoslavije.

O tome koliko su građani na ovom prostoru učestvovali u NOB-u najbolje govore brojne bitke i okršaji sa okupatorom i domaćim kvinslizima tokom rata.

Ali, još važnije, konstituisanje jednog ovakvog organa na nivou regije i jasan pokazatelj kakav je status područja Sandžaka bio u okviru Kraljevine Jugoslavije. A taj položaj je bio, najblaže kazano, očajan. Treba samo pogledati zvanične državne podatke iz tog perioda o stepenu razvijenosti, broju škola, bolnica, otvorenih preduzeća, stopi pismenosti.

Pored toga, cijeli period između dva rata obilježilo je otvoreno ili prikriveno nasilje države prema svojim građanima.

Takođe, država je sistemski nametnula neravnopravnost po svim osnovama. E zato, ono što je po meni važnije od svega navedenog, su civilizacijski postulati na kojima je Vijeće uspostavljeno i koji su predstavljali ogroman iskorak iz tame zaboravljenih i zapuštenih tzv. južnih krajeva.

Prije svega, Vijeće je bilo multietničkog i multivjerskog sastava. Crnogorci, Bošnjaci i Srbi su stajali rame uz rame. Meni najljepši svjedok ovog po svemu događaja od regionalnog značaja je fotografija na kojoj zajedno stoje muftija Murat ef. Šećeragić i prota Jevstatije Karamatijević.

Gdje smo danas u odnosu na ideale ZAVNOS-a?

ZAVNOS je pokazao da vjerske i nacionalne odrednice ne smiju i ne mogu biti prepreke, naprotiv.

Kada se uzme u obzir prošlost ovih prostora tek tada se shvati koliki je ovo bio skok naprijed u civilizacijskom smislu.

Ovo je pokazalo da je Sandžak po ovom pitanju daleko ispred mnogih drugih krajeva tadašnje Jugoslavije.

Takođe, ne treba zanemariti i važnu stvar da su i žene uzele učešća kao vijećnice ovog zasijedanja čime je otvoreno rješavanje još jednog važnog pitanja-ravnopravnosti polova. Na prvom zasijedanju kojem su prisustvovala 252 delegata izabrano je Vijeće od 62 vijećnika, među kojima je bilo i  pet žena. Za prostor čija je čvrsto ukorijenjena tradicija i u muslimanskom i u hrišćanskom stanovništvu oštro dijelila muški i ženski prostor djelovanja, ovo je bilo ravno socijalnoj revoluciji.

Nakon svega, logično pitanje je gdje smo danas u odnosu na proklamovane ideale ZAVNOS-a?

Da li smo ispunili makar dio onoga što su njegovi osnivači sanjali? Odgovor je nažalost potpuno odričan.

O tome koliko smo uradili po pitanju tolerancije i prihvatanja razlika dovoljno je reći “devedesete” i ne dodati ni riječ.

Ako je početkom ovog vijeka i postojala neka nada i privremeno zaustavljena “bujica” masovnog odlaska, treba biti iskren i priznati da je danas stanje po ovom pitanju užasno teško.

Zapravo, ovaj prostor je danas više iseljenički nego ikada. Napuštaju ga i Srbi i Crnogorci i Bošnjaci i svi ostali.

Privreda skoro da ne postoji. Putna povezanost od zemljanih do vazdušnih linija je, najblaže kazano, očajna.

Priče o velikim investicijama ostaju samo priče. Administracija je ustrojena po strogom partitokratskom sistemu što i ono malo sposobnih tjera iz tog sistema.

Logično je da u ovakvim okolnostima niko ozbiljan ni ne razmišlja da ako je već on ostao ovdje da uputi svoje potomstvo da ostane na rodnoj grudi, pa nam ne samo sela već i gradovi počinju izgledati kao starački domovi.

Ovdje se ne živi, već preživljava

Kada je u pitanju obilježavanje ovog datuma, on je u Srbiji ozvaničen u okviru Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije i obilježava se kao Dan Sandžaka.
Ovaj praznik je uspostavljen 2005. godine odlukom BNV-a u Srbiji i verifikovan od strane Savjeta za nacionalne manjine Srbije.

Obilježavanju ovog datuma od dolaska na vlast Aleksandra Vučića ne prisustvuje niko od državnih zvaničnika Srbije.

Nažalost, i kada je sama bošnjačka zajednica u Srbiji u pitanju, imamo situaciju da dva suprostavljena politička tabora obilježavaju ovaj datum, i to istog dana u istom gradu na nekoliko stotina metara udaljenosti jedni od drugih.

U Crnoj Gori se ovog dana sjete udruženja, pojedinci i rijetke političke stranke.
U medijima, to je obično vijest od jedne rečenice.

Dakle, kao i sa ostalim važnim datumima i događajima, mora se priznati da nemamo adekvatan i sistematičan pristup kada je interpretacija i čuvanje sjećanja na jedan događaj i instituciju sigurno najvažniju u savremenoj istoriji ovih prostora.

Ali, dobro je što smo  bar održali sjećanje na ovaj datum. Loše je, što osim sjećanja  malo šta od duha ZAVNOS-a postoji danas. I to je zapravo najveći problem.

Tome naravno treba zahvaliti i upornoj i sistemskoj marginalizaciji ovog datuma sa krajnjim ciljem da se ovaj događaj i institucija prekriju velom zaborava.

Ali to nije moguće a da ne uništite ove prostore u svakom pogledu, od ljudskih do svih drugih resursa.

Jer da se razumijemo, počinjemo da si siromašimo onda kada se odreknemo ili prešutimo ono esencijalno dobro u nama, a to je ZAVNOS bio van svake sumnje.
Ostalo osiromašenje je samo logičan nastavak, kao i postepeno ali sigurno izumiranje života i pretvaranje cijele regije u vikend naselje u koje će u avgustu i krajem decembra nagrnuti ljudi koji svoje stvarne živote žive po Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Luksemburgu…

Jer jedini stvarni život je onaj u kojem su snage mraka poražene, u kojima djeca uče o tome kako da se taj mrak ne ponovi. Samo u takvom poretku stvari dobijate najbolje izdanke na površini.

A samo ti i takvi, svjesni pravih vrijednosti mogu nešto opet izgraditi.

Zato se ovdje uostalom i ne živi, već evo decenijama preživljava.

Ostaje ova tanka nada u vidu sjećanja na one koji su bili puno bolji od nas i vidjeli puno dalje od nas.

Valjda i mi, kroz njihove mrtve oči nekad progledamo.

Do tada, ostaje nam ono puno gore i od smrti same: preživljavanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO