Turska i SAD: Nerazumijevanje još nije gotovo

Tridesetprvog oktobra su se američki predsjednik Joe Biden i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sreli na marginama okupljanja G20 u Rimu, okončavši sedmice nagađanja oko tog hoće li se takav sastanak desiti. Ranije ovog mjeseca kratkotrajna diplomatska kriza je pokazala koliko su napeti odnosi između ove dvije države.

Američkom ambasadoru u Ankari Davidu Satterfieldu i deveterici drugih zapadnjačkih izaslanika zaprijećeno je istjerivanjem, nakon što su pozvali na oslobađanje zatvorenog turskog filantropa Osmana Kavale, što je turska Vlada doživjela kao miješanje u njena unutrašnja pitanja. Satanak Bidena i Erdogana, njihov drugi ove godine, pokazao je da su linije komunikacije još otvorene. Ali, ne može se poreći da su tursko-američki odnosi u najlošijem stanju.

Ruski sistem S-400 uzdrmao Washington

Sa turske strane, percepcija da je SAD nepouzdan saveznik i da zapravo traži načine da potkopa Ankaru je u porastu i hrani antiamerikanizam tokom proteklih pet-šest godina. Odluka Washingtona iz 2015. godine da naoruža kurdske snage u Siriji povezane s Radničkom partijom Kurdistana, koju Ankara i njeni zapadnjački saveznici smatraju “terorističkom“ organizacijom, te navodi o američkoj uključenosti u pokušaj vojnog udara protiv Erdoganove vlade u julu 2016. godine pojačale su ovaj sentiment. Iz američke perspektive, turska odluka da gaji bliže odnose s Rusijom uzrokovala je zabrinutost. Turska kupovina ruskih odbrambenih sistema S-400 godine 2017. uzdrmala je Washington, koji je umoran od ruskog preporoda.

Isporuka naprednog naoružanja Ankari 2019. godine bila je povod za sankcije protiv tuskih zvaničnika, na osnovu Zakona o suprotstavljanju američkim neprijateljima kroz sankcije (CAATSA) godinu kasnije. Još važnije, rezultiralo je izbacivanjem Turske iz međunarodnog konzorcija koji stoji iza nove generacije borbenih aviona, F-35. Erdoganove nedavne izjave da turska Vlada želi kupiti još jednu pošiljku raketnog sistema S-400 zemlja-zrak dodatno je naljutila Washington.

Da li su, dakle, sa svim ovim tenzijama među njima, Turska i SAD na ivici raskola? Vjerovatno nisu. Ni Biden, ni Erdogan ne idu na potpuni prekid. Uistinu, turska Vlada se nada da će sklopiti sporazum s Bidenovom administracijom za kupovinu 40 borbenih aviona F-16 i 80 pribora za modernizaciju kako bi unaprijedila stare vojne avione. Turska želi modernizirati svoje zračne snage, koje se uglavnom sastoje od borbenih aviona F-16. Također želi nadoknaditi 1,4 milijarde dolara koje je platila kao predujam za projekat F-35.

Opasnost da lira ode u ‘slobodan pad’

U trenutku kada svi njeni susjedi, od Grčke do Rusije i Irana, unapređuju svoje vojne sposobnosti, Turska ne može priuštiti sebi da zaostaje. Uz svu želju da pokaže stratešku autonomiju, Ankara se još oslanja na zapadnu vojnu tehnologiju. Također je posvećena NATO-u, koji, u vremenu nesigurnosti i s Rusijom, koja gradi svoju vojnu moć na suprotnoj strani Crnog mora, ostaje ključan za nacionalnu sigurnost. Nije ni čudo što većina turskih državljana nastavlja podržavati članstvo u NATO-savezu.

Njena oslabljena domaća ekonomija i lira, kojoj vrijednost brzo opada i koja je izgubila 80 posto vrijednosti tokom prošlog desetljeća, također naglašavaju tursku ovisnost o međunarodnim finansijskim tržištima. Scenarij razlaza sa SAD-om neće biti dobar za ekonomsku stabilnost. Da su ambasadori protjerani i da je uslijedila puna kriza sa Zapadom, strani investitori bi raspolagali sredstvima u lirama, poslavši ovu valutu u slobodan pad.

SAD, također, još treba, prema riječima državnog sekretara Antonyja Blinkena, svog “strateškog saveznika“. Turska vojska ostaje ključna za istočnu stranu NATO-a, gdje Rusija predstavlja znatan izazov. Turska prodaja dronova Bayraktar TB2 Ukrajini, koje sada koriste protiv proruskih separatista na bojnom polju u Donbasu, pokazuje njenu stratešku vrijednost.

Saradnici koji djeluju u sivoj zoni

Ankara je, također, podržala sve inicijative NATO-a koje imaju za cilj da umire saveznike u Crnom moru, uključujući redovne vježbe i rotaciju brodova iz SAD-a i drugih država članica pakta. Posljednje, ali ništa manje važno, uloga Turske na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, prvenstveno u Libiji, gdje se takmiči s Rusijom i Sirijom, još je jedan razloga da Washington ne prekriži Ankaru. Isto je tačno i za Afganistan, gdje Ankara nije odustala od planova da odigra ulogu u osiguravanju kabulskog aerodroma.

SAD i Turska djeluju u sivoj zoni. Ovaj savez visi o koncu, ali prerano je da se proglasi njegova propast. Transakcionalizam je poredak dana i vjerovatno je da će ove dvije strane raditi na osnovi pojedinačnih problema. Biden i Erdogan će, stoga, biti u stanju da sarađuju na ograničene načine u NATO-u. Sporazum u vezi borbenih aviona F-16 je moguć, uprkos protivljenju u Kongresu. SAD neće uznemiriti nova turska operacija u Siriji ako se održe pravila o neulaženju u konflikt uspostavljena između dvije vojske na terenu. No, ipak će nastaviti uz oprez posmatrati tursku uključenost s Rusijom i, sve više, Kinom. Biden će biti rječitiji na temu turske domaće politike također, za razliku od svog prethodnika Donalda Trumpa. Sigurno će biti više neslaganja u budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.