Stara mostarska mržnja i policijska mlitavost – i život opet visi o koncu

U trenutku dok ovo pišem, liječnici se bore za život mladića koji se nije uspio nagledati svijeta kako spada, a životnu je nit na kocku stavio sudjelujući u navijačkim neredima na ulicama Mostara.

Tučnjava, još jedna u nizu, dogodila se u sred bijela dana, na raskrižju jedne od nekadašnjih linija razgraničenja zbog iscrtavanja navijačkih grafita. Prvo su, u noći s petka na subotu, fasadu upitno legalnog objekta, iscrtali jedni, pa je policija „dežurala“, pa su subotnje sunčano popodne iskoristili jedni da precrtaju grafit, opet pod budnim okom policije, pa su onda došli opet oni prvi da ga precrtaju i došlo je do okršaja u kojem su letjela kamenja, baklje, sijevale palice i letve, a jedan je 19-ogodišnjak teže ozlijeđen. Ozlijeđeno je još nekoliko izgrednika te dva policajca. Sve je stalo tek kad je policija, koja je dugo oklijevala, gledala šaranja i okupljanja mladića s maskama i kapuljačama te samo štitila svoja vozila, zapucala u zrak.

Tužna mostarska stvarnost

Tužna je to epizoda mostarske stvarnosti koja svako malo ispliva na ulice kojima se nikako ne da upristojiti i unormaliti. Epizoda je to koja je još jednom dokazala sve rane i mane ovog društva i svu aljkavost službi i sustava koji se nisu sjetili očitovati odmah iako je ministar bio na licu mjesta poslije izgreda, sustava koji godinama upozorava kako je nejak, ali da sve drži pod kontrolom. Osim onda kad ne drži. A ne drži baš onda kad treba pokazati kakvu takvu snagu u gradu, za kojeg ljudi u plavom, tvrde da je siguran.

A upravo je izvješće o sigurnosti u gradu na obalama Neretve pokazalo koliko se netko time ozbiljno bavi kad ga je trebalo predstaviti novoizabranim mostarskim vijećnicima. Tjednima se tako Grad natezao s policijom tražeći da netko to izvješće pročita i odgovori na, eventualno, neka pitanja vijećnika koji – ali to je neka druga tema – ne pitaju baš previše.

Policija ih je uvjeravala da po zakonu ne treba nikome ništa podnositi usmeno, pa je tek nakon što je Gradsko vijeće shvatilo da izvještaj može samo pročitati, završena epizoda s izvještajem u kojem se tvrdi da je Mostar siguran ali da je rad policije ograničen zbog nepostojanja policijskog ravnatelja. Sigurnosna situacija je, po službenom izvješću, „složena ali stabilna i zadovoljavajuća“.

„Vijećnici su iznijeli podatke da je došlo do velikih povećanja nekih djela. Recimo, iznesen je podatak da je došlo do povećanja od čak 363 posto broja prijava kršenja javnog reda i mira. Rast razbojništava je za 80 posto, slučajeva narušavanja javnog reda i mira za 36 posto, huligansko ponašanje za 36 posto, imovinski delikti za 80 posto a isti toliki rast imaju i razbojništva. Nasilje u obitelji je u porastu, broj eksplozija je u porastu te broj prometnih prekršaja. Vijećnici su upozorili kako se uz kriminal sve više vežu i mladi  ljudi između 18 i 25 godina. Neke od ideja, koje pozivaju i građane na suradnju, su i da se predloži uvođenje kvartovskih policajaca. Vijećnici su rekli kako se policija ne vidi po gradu, ni pozornici niti prometni policajci“, stoji to u jednom medijskom izvješću sa sjednice u kojoj je izvještaj o sigurnosti primljen k znanju i bačen u vjetar.

Obeshrabrena policija

Tako se nastavila stara mostarska priča o sigurnosti i policiji čiji pripadnici ne mogu napredovati u svojim karijerama, ne mogu biti nagrađeni ni kažnjeni pa stoga nemaju puno ni razloga da se „dižu na noge“. Još ako se uzme u obzir prosvjedovanje zbog neisplaćenih dugovanja, razloga za policijsku mlitavost je još više.

No, ne pita ni policija radnice u kladionicama, kojima su, kako ih Mostarci viđaju i ismijavaju, redovite mušterije jesu li one ugrožene i obespravljene i od njih traže da rade svoj posao i ne griješe u kombinacijama.

Zaboravilo se, a u Mostaru se puno toga zaboravlja, kako su u travnju također bile usijane mostarske ulice i kako su i tada sijevale osude navijača, sustava, beznadne države i kako se tada obećalo da će Mostar biti sigurniji grad.

U srpnju su, krajem mjeseca, sjeli mostarski gradonačelnik Mario Kordić i ministar unutarnjih poslova Slađan Bevanda i usuglasili se kako Mostar – na papiru siguran – mora biti sigurniji. Rečeno je kako postoji „spremnost Grada da osigura infrastrukturu koja je potrebna MUP- u i PU kako bi cijeli prostor Grada Mostara bio pokriven video nadzorom što bi značajno doprinosilo stanju sigurnosti.“ Ministar je rekao je njegov resor „samostalno sačinio detaljan projekt video nadzornog sustava za područje grada Mostara i sukladno proračunskim mogućnostima otpočeo njegovu realizaciju“.

No, kako tada, tako i danas, policija obično priopći kako se u ovakvim slučajevima traga za počiniteljima. Ma kako oni bili od ranije poznati policiji. Kako tada, tako ni danas, u proračunu i rebalansima nema dodatnog novca za sigurnost. Ima zato za „prijateljske“ projekte i povećanu potrošnju materijala.

Za to vrijeme, Mostarci svjedoče bombama, premlaćivanjima, pucnjavama, jurnjavama nekažnjivih vozača ulicama, izgredima – od kojih su neki izvedeni u vrijeme policijskog sata! – i masovnim tučnjavama iz kojih osim debljih krajeva, nitko ne izvlači nikakvu pouku.

Građani, koji nemaju povjerenja u sustav kojeg plaćaju i koji bi se trebao brinuti o redu, sve nijemo promatraju. Sve se svodi na komentare u kojima se osuđuje mladost koja nema drugih mogućnosti da se ostvari i policiju koja nema volje da reagira prije nego bude prekasno.

U životu bi, je li, trebalo biti puno važnijih stvari od murala na zidu jednog objekta na čudnom mjestu. U sustavu bi trebalo biti više odgovornosti i odlučnosti da se reagira i kaže nešto na licu mjesta.

I na ovom se slučaju, opet dokazalo kako su mnoge stvari zakazale u zemlji koja je svu brigu usmjerila na „visoke“ probleme i kako samo malo fali da se Mostar vrati u stare rubrike. Na naplatu dolaze svi sustavi, od škola do onih koji brinu da mirno hodamo i spavamo. U komentarima još jednog mostarskog okršaja moglo se i čuti da ničega ne bi bilo da nema objekta tamo gdje ne bi trebao biti. No, trebalo bi puno toga porušiti i nanovo izgraditi da u policijskim izvješćima ne bude laž da je situacija stabilna i zadovoljavajuća i da nije rješenje za život samo primati k znanju.