Zabrane za košer i halal po Evropi

Muslimanski i jevrejski „barbari“ su navodno pred vratima – opet – sa svojim „ritualnim“ noževima za klanje.

Širom tvrđave Evrope, bedemi se utvrđuju protiv klanja na halal i košer način – sada su propisani u najmanje 11 evropskih država.

Nedavno je najviši administrativni grčki sud presudio da se zabrani košer i halal ubijanje životinja, zahtijevajući omamljivanje prije klanja. (Jevrejski i mnogi muslimanski pravni učenjaci interpretiraju omamljivanje kao nekompatibilno sa biblijskim i kur'anskim propisima da životinje moraju biti neozlijeđene u vrijeme smrti.)

U septembru je belgijski Ustavni sud potvrdio zakon koji zabranjuje košer i halal klanje bez omamljivanja u dvije od tri regije u ovoj državi.

Obje ove odluke su uslijedile nakon presude Evropskog suda pravde iz decembra 2020. koji dozvoljava državama da zabrane halal i košer klanje – iako je ubijanje životinja zbog sporta ili „kulturnih događaja“ i dalje isključeno iz propisa o omamljivanju.

U prethodnim stoljećima evropskom kršćanskog svijeta, košer i halal klanje je osuđeno kao znak „žeđi za krvlju“ praktičara, ili pod španskom Invizicijom, kao dokaz „nečiste krvi“: dio arsenala racionalizacija za pogrome, mučenja i protjerivanja koji su se dešavali svako nekoliko i koji su mrlja na evropskoj savjesti. Sada sudovi, političari i vlade upotrebljavaju jezik koji je naizgled bez krvi, a tiče se „dobrobiti životinja“ umjesto tog.

Belgijski desničari

Desničarski belgijski ministar za dobrobit životinja Ben Weyts, naprimjer, pridikuje Jevrejima i muslimanima o nekompatibilnosti njihovih „zastarjelih“ tradicija sa „civilizovanim društvom“ – čak i dok nadzire širenje masovnog ubijanja životinja u klaonicama „civilizovanih“.

Ranije ove godine, klaonici Tielt u Weytovoj regiji Flandriji, odobreno je da značajno poveća svoj „izlazni proizvod“ – sa 1,5 miliona svinja ubijenih godišnje na 2,3 miliona – uprkos videosnimcima iz 2017. koji prikazuju kako životinje ubadaju, nanose im povrede tako što ih sprže vrelom vodom ili potapaju dok su potpuno svjesne, isto kao što ih i udaraju, šutaju i vuku lancima.

Za „kršenje dobrobiti životinja“ ova klaonica je kažnjena sa 16 000 eura (18 500 dolara): pukih 0,01 posto njenog godišnjeg prihoda. Noviji tajni snimci iz Tielta od strane organizacija za prava životinja pokazuju da se svinje drže u metalnim posudama na tako visokim temperaturama da im polazi pjena na usta, čak i nakon instaliranja službenih nadzornih kamera.

Zbog relativne permisivnosti njenih okolišnih regulativa, Belgija služi kao utočište za premještanje tvorničkih farmi iz Nizozemske – gdje je izvoz halal i košer mesa zabranjen od 2018, dok izvoz mesa iz tvorničkog farmerskog uzgoja i njegovih proizvoda patnje nastavlja unosno teći.

Dokumenti koje je objavio nizozemski Zavod za sigurnost hrane i proizvoda pokazali su primjere gdje svinje i telad kuhaju i deru im kožu živima u nizozemskih klaonicama: zlostavljanja koja su ocijenjena kao nedovoljna da se zatvore klaonice koje su ih vršile.

Životinje na farmi tako se često spaljuju sve zajedno u štalama ili se guše u vlastitom gnojivu da postoje cijele kategorije posvećene ovim oblicima smrti u arhivama koje su prikupile belgijske i nizozemske nevladine organizacije za prava životinja.

Zabrana halal i košer klanja

Drugdje u Evropi, francuski ministri žale zbog „separatizma“ halal i košer odjeljaka u prodavnicama prehrambenih proizvoda, dok lokalne vlasti potiču asimilaciju prisiljavajući francusku školsku djecu da jedu svinjetinu – proizvod industrijskog kompleksa za uzgoj svinja koji je prožet zlostavljanjem (kao što je ubijanje slabih prasića udarajući ih o betonski pod).

A u Danskoj je država zabranila izmišljenu prijetnju košer i halal klanja bez omamljivanja – praksu koja tada nije ni postojala u ovoj državi, prema državnoj evidenciji. U međuvremenu je danska vlada nedavno izdala nalog za masovno preventivno pandemijsko „uklanjanje” uzgajanih kuna u milionima. Ovo se obično izvodi gasom ugljen monoksidom, što je posebno bolan i dugotrajan oblik smrti za poluvodene životinje kao što su kune koje mogu preživjeti dugi vremenski period bez zraka.

Triput više evropskih država je zabranilo halal i košer klanje nego što je zabranilo ili obećalo zabraniti tzv. maceraciju: raširenu praksu mljevenja živih, neomamljenih muških pilića, koje tretiraju kao „otpad“ u proizvodnji jaja. Daleko od toga da je općenito nezakonita, maceracija pomoću “aparata [sa] brzo rotirajućim mehanički upravljanim oštricama” propisana je kao standardna procedura u propisima Evropske unije o “zaštiti životinja u vrijeme ubijanja”, za “piliće stare do 72 sata” .

Trajna evropska opsesija košerom i halalom vježba je ne samo u dvostrukim standardima, već i u disocijaciji: eksternaliziranje na jevrejske i muslimanske „druge“ uzavrelog temelja nasilja koje se samo održava. Kao što je to slučaj i sa drugim popularnim primjerima lažnog marketinga kojima se „sapire“ stvarna aktivnost, kao što je slučaj sa predstavljanjem sebe kao onih koji podržavaju žene oboljele od raka dojke, zelene inicijative ili se protive ubijanju životinja zbog krzna – što predstavlja žrtve kolonijalne modernosti (u ovom slučaju neljudske životinje) kao korisnike njihove „humanitarne“ milosti.

Fiksacija na omamljivanje kao jamca dobre smrti zamagljuje brutalnosti endemske u svim fazama života životinja uzgajanih za klanje, uključujući i u samom činu omamljivanja.

Za krave se koristi „omamljivanje strujom sputane krave“ – ispaljivanje struje u mozak životinje, što nekada zahtijeva višestruko ispaljivanje. Za svinje je to uranjanje u ugljen dioksid – zbog čega svinje dahću, paniče i pokušavaju pobjeći, budući da se koncentrisani ugljen dioksid pretvara u kiselinu u kontaktu s vlažnim očima i plućima. Za piliće je to „obrnuto okivanje“ i „električna vodena kupka“ – u koju se ove ptice naopako objese u metalnim okovima, od čega im srca i pluća kolabiraju, a nekada im otkidaju i noge, a potom ih ubijaju strujom.

Omamljivanje životinja

Kada omamljivanje ne uspije, životinje prolaze kroz naredne faze procesa klanja, rezanje grla i treitranje vrelom vodom, dok su još svjesne. Studija iz 2016. koja mjeri efikasnost omamljivanja otkrila je da je osmina krava neefikasno omamljena – što je daleko veći broj od onog kojima je uskraćeno prethodno omamljivanje zbog halal i košer pravila u državi kao što je Belgija.

Jedna prepreka procjeni omamljivanja u nekim klaonicama, ističe se u ovoj studiji, je „gust sloj krvi [koji prekriva pod] do te mjere da je bilo isuviše opasno za osoblje da hoda po toj površini“: nasilje koje kreirak uslove da osigura svoju neodgovornost.

Omamljivanje ugljen dioksidom i tzv. električnom vodenom kupkom dopušteni su propisima EU-a o zaštiti životinja – iako su kritikovani kao okrutni – isključivo zbog razloga „ekonomske održivosti“. Toliko o istaknutom cilju regulativa da se eliminiše sav bol, patnja i stres „koji se mogu izbjeći“ – barem kada se eliminacija bola sukobljava sa imperativom kapitalističke zarade.

U konačnici, u Evropi, gotovo četvrtina „mesa“ proizvedenog ovom navodno nužnom patnjom na kraju biva odbačena kao smeće. Globalno traćenje životinjskih života dodatno se intenziviralo tokom pandemije, milioni su ubijeni ne zbog hrane, već naprosto da se smanji pritisak na pretrpane proizvodne linije. U SAD-u je to uključivalo metode kao što su „zatvaranje ventilacije“, eufemizam za sporo pečenje živih životinja zatvorenih u štalama sa zatvorenim dotocima zraka.

„Upravo oni zakoni koji zabranjuju neke vidove nasilja, druge odobravaju“, kako je primijetila stručnjakinja za pravo Samera Esmeir  u knjizi Juridical Humanity: A Colonial History – koja prati kako su evropski kolonizatori uzdizali svoju čovječnost nastojeći da usade humano ponasašanje u kolonizirane.

Tada kao i sada su se profesije humanitarizma poklopile sa proširenjem dominacije. Kolonijalne sile su osudile i kriminalizirale životinjsku okrutnost „neciviliziranih“, dok su eskalirale svoju (zlo)upotrebu koloniziranih životinja – ljudskih i drugih – za razne „civilizirane“ ciljeve.

Kolonijalna ideologija

Naprimjer, nevjerovatnih 60 000 kamila je izrabljivano do smrti, ubijeno ili izgubljeno samo u prvoj godini druge britanske invazije na Afganistan, 1878. Uveliko izrabljivane u životu i napuštene da struhnu u smrti, one su sada posthumno „odlikovane“ u Hyde parku, u sklopu spomenika životinjskim žrtvama britanskih ratova kao one koje su umrle „za cilj ljudske slobode“.

Kolonijalni zvaničnici kao što je lord Cromer, britanski konzul-general u Egiptu, bili su ne samo arhetipovi imperijalnog feminizma – Cromer je neslavno sebi dao u zadatak da „oslobodi“ egipatske žene od islama, a predvodio je Ligu za oponiranje pravu glasa za žene u domovini Velikoj Britaniji – a isto tako je promovirao imperijalnu dobrobit životinja.

Osnivač i pokrovitelj Društva za prevenciju okrutnosti nad životinjama u Egiptu, Cromer je bio na čelu britanskog Društva za odbranu istraživačkog rada, koje je bilo posvećeno odbrani često okrutnog eksperimentiranja na živim životinjama, kao „humanitarni“ poduhvat: naprimjer testiranje trovanja plinom na majmunima, ili istraživanje prostrijelnih rana pucanjem psima u glavu. Slični eksperimenti se i dalje provode u kontekstu „rata protiv terorizma“ danas.

Kolonijalna logika neprestano pronalazi načine da svoje nasilje definiše kao vrlinu; njegove žrtve – bilo od napada dronom ili mesarskog noža – otpisane su kao “kolateralna šteta” u napretku pravde, razuma, slobode i čovječnosti. “Njihovo” nasilje je pretjerano i stoga barbarsko; „naše“ nije samo neophodno već je i dobronamjerno.

Manipulativno pozivanje na dobrobit životinja doseglo je užasnu apoteozu unutar Evrope s nacističkim režimom – koji je tvrdio da štiti životinje od jevrejske okrutnosti, uključujući zabranu košer klanja 1933, dok je istovremeno predstavljao Jevreje kao svinje, majmune, pijavice, pacove i druge tzv. “štetočine” koje treba istrijebiti (vjekovna antisemitska tradicija koja je i dalje prisutna na događajima kao što je parada u Alstu u Belgiji, gde su karikirani Jevreji poslednjih godina prikazani kao mravi.)

„Mi Nijemci, koji smo jedini narod na svijetu koji ima pošten odnos prema životinjama, ćemo također imati pošten odnos prema ovim ljudskim životinjama“, način je na koji je autor Holokausta Heinrich Himmler opisao masakr nad jevrejskim narodom u koncentracionim logorima – groteskno, kao „humani“ genocid.

Ubijanje životinja na farmama veće za deset puta

Od Aušvica do Abu Ghraiba, „to da ste tretirani kao životinja“ za ljude je značilo biti podvrgnut smrti i mučenju bez zadrške: znak kako je prodorno prokletstvo neljudskih životinja upisano kao norma, uprkos proglasima ljudske pristojnosti i empatije.

Javni intelektualci aplaudiraju ljudskom svijetu što postaje sve manje nasilan; zaboravljaju da se ubijanje životinja na farmama povećalo deset puta u posljednjih 60 godina, sada progresivno skriveno iluzijom „više dobrobiti“ i „oslobođenosti od okrutnosti“ – što se u više navrata pokazalo kao nešto više od umirujuće iluzije, iza koje se ekstremno zlostavljanje nastavlja bez kontrole.

“Humano” postupanje prema životinjama pozdravljano je kao vrhunac ljudske nesebičnosti; nema veze da su čak i najmarginalnija poboljšanja – malo veći kavez, nešto manje traumatična smrt – redovno opravdana u smislu koristi usmjerenih na čovjeka vezanih za kvalitet mesa, efikasnost proizvodnje i tržišnu privlačnost. Još jednom su najosnovniji interesi neljudi sekundarni i podređeni ljudskim željama.

Za razliku od ovog sebičnog humanitarizma koji sam sebi čestita – zasnovanog na kontinuiranoj dominaciji uz (možda) donekle ublaženu brutalizaciju – izučavaoci potčinjenih tradicija pronalaze druge mogućnosti za pravdu i oslobođenje.

Knjiga Sarre Tlili Animals in the Qur’an, naprimjer, objašnjava kur'ansku sliku neljudskih životinja ne kao zamjenjive robe već kao pojedinačnih, spiritualnih bića; isprepletenih u odnosima uzajamne međusobne zavisnosti sa drugim životinjama, uključujući i ljude; sa svojim iskustvima i perspektivama koje ljudi moraju poštovati. Lijep je to i dubok izazov za dominantne načine razumijevanja šta znači biti životinja – ljudska ili druga – u ovom svijetu.

Što se tiče belgijske zabrane klanja na halal i košer način, muslimanske organizacije su kazale da je planiraju osporiti na Evropskom sudu za ljudska prava. Pa ipak, dublja pravda bi bila da se potpuno odbaci izrabljivački i isključivački koncept „ljudskog“ koji pripada kolonijalnoj modernosti: ideološko sredstvo za duge historije nasilja protiv „dehumaniziranih“ ljudi i neljudskih životinja također.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere