Izrael, posljednje utočište arapskih autoritaraca

Izrael je postao glavna linija odbrane arapskih autoritarnih režima, i to u suočavanju s vlastitom omladinom i narodom.

Arapski vladari počeli su vjerovati više svojim izraelskim kolegama nego svojim elitama i narodu, navodi autor (EPA)

Američka web stranica Axios objavila je vijest da je američki državni sekretar Antony Blinken “zatražio od Izraela da potakne sudansku vojsku na prekid vojnog udara”. U drugoj vijesti, koju je objavila izraelska web stranica Walla piše da su “pripadnici obavještajne službe Mossad bili u sastavu izraelske delegacije koja je u tajnosti posjetila glavni grad Kartum, nakon što je vojska objavila da je preuzela vlast”.

U isto vrijeme, zapadni diplomata je istakao za istu web stranicu da se izraelska delegacija sastala s generalom Mohamedom Hamdanom Dagalom Hemettijem, zamjenikom predsjednika Sudanskog vijeća za suverenitet i dužnosnikom “Snaga za brzu podršku” u Kartumu.

Po svemu sudeći, Hemetti ima prijateljske odnose s Mossadom, o čemu govori i njegova posjeta Izraelu na čelu sudanske vojne delegacije nekoliko sedmica prije prevrata generala Abdel Fattaha al-Burhana. Hemetti je održao sastanke s dužnosnicima izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost i s drugim dužnosnicima u uredu izraelskog premijera u Tel Avivu.

Važno pitanje glasi: Šta Izrael dobiva zauzvrat za podršku arapskim autoritarcima? Koja je cijena koju arapski narod plaća za ovu podršku?”

Tri ne

Dakle, Izrael, protiv kojeg je organiziran hitni arapski samit u Kartumu 29. avgusta 1967. godine, koji je u to vrijeme bio poznat kao samit “tri ne” (nema mira, nema priznanja i nema pregovora) s “cionističkim neprijateljem” (kako su ga nazivale njihove Ekselencije, Eminencije i Visočanstva među tadašnjim arapskim vođama!) postao je glavna linija odbrane arapskih autoritarnih režima, i to u suočavanju s vlastitom omladinom i narodom.

Izrael je, također, postao, što je paradoksalno, pouzdani posrednik za intervenciju i posredovanje između vođa i generala arapskih ”vojski” s jedne strane i njihovih političkih frakcija i civilnih elita s druge strane.

Naravno, Izrael to ne čini iz ljubavi ili brige za demokratiju, već prije svega zbog straha za prijestolja svojih autoritarnih saveznika u arapskom svijetu. Ovo pitanje više ne zahtijeva mnogo dokaza koji bi to i potvrdili. Izraelska posredovanja i pritisci na Ameriku s ciljem da se instaliraju režimi i vlast ovih autoritaraca i da im se pruži podrška su nebrojeni. Stvari idu dotle da put dolaska na vlast i do moći u arapskim zemljama mora ići preko Tel Aviva!

Uzmimo, na primjer, egipatski slučaj, koji je najočigledniji i najjasniji u pogledu utjecaja Izraela i njegove uloge u uspostavljanju vladavine arapskih autoritaraca u najvećoj i najvažnijoj arapskoj zemlji.

Da nije bilo bezgraničnog izraelskog pritiska (te potpune koordinacije s njihovom braćom i saveznicima iz Emirata) na administraciju bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, general Abdel Fattah al-Sisi ne bi ostvario uspjeh u svom vojnom udaru 3. jula 2013. godine, a njegov autoritarni režim se ne bi stabilizirao u proteklih osam godina.

“Trumpov omiljeni diktator”

Da nije bilo potpune izraelske dominacije i kontrole u Bijeloj kući za vrijeme Trumpovog mandata, Sisi ne bi postao “Trumpov omiljeni diktator.” Najnoviji pokazatelji u tom pogledu su nedavne izjave izraelskog premijera Naftalija Bennetta, koje je prenio američki portal Axios.

Izraelski premijer je upozorio američkog predsjednika Joea Bidena, tokom njihovog sastanka u Bijeloj kući početkom septembra, da ne kritizira Egipat i Saudijsku Arabiju po pitanju ljudskih prava, što će Biden u većini slučajeva i poslušati! Drugim riječima, Izrael je potčinio i dalje potčinjava tri američke administracije i usmjerava njihov kurs u pravcu učvršćivanja i zaštite Sisijevog režima.

I tako su odjednom Bennett, a za njim i cionistički lobi u Americi, postali zaštitnici i branitelji odmetnutih arapskih režima koji se ne ustručavaju kidnapirati svoje protivnike i ubijati ih bojevom municijom. Ne ustručavaju se rezati ih pilama i topiti njihova tijela kiselinom, kao što se dogodilo s pokojnim saudijskim novinarom Jamalom Khashoggijem.

No važno pitanje glasi: Šta Izrael dobiva zauzvrat za podršku arapskim autoritarcima? Koja je cijena koju arapski narod plaća za ovu podršku?

Što se tiče naknada, one su brojne, velike i bez presedana. Izrael nije “dobrotvorno udruženje” i sigurno nije “Djed Mraz” koji besplatno dijeli slatkiše i darove. On stalno i unaprijed naplaćuje. Postoji li bolja dobit od toga da se politika i odluke u najvećoj arapskoj prijestolnici stave pod kontrolu?

Postoji li bolji uspjeh od kontrole nad cjelokupnim kapacitetima i bogatstvima država? Postoji li bolja nagrada od sastanaka, proslava i sporazuma o normalizaciji odnosa s gotovo četvrtinom arapskih zemalja? Postoji li veći san od toga da se pripitome mlade arapske političke i medijske elite?

Gušenje snova o slobodi

Što se tiče cijene, ona je također ogromna i bez presedana. Veliki dijelovi arapskih društava platili su i još uvijek plaćaju ogromne cijene kao rezultat gušenja sna o slobodi i promjenama tokom proteklog desetljeća, te zbog želje svojih političara i komandanata svojih vojski da ostanu na vlasti pod svaku cijenu i na svaki način, čak i ako rezultat bude uništenje država, podjela društava i istrebljenje naroda.

U nekoliko posljednjih godina pale su velike arapske zemlje, podijeljena su društva koja su stoljećima bila ujedinjena i kohezivna, cijeli narodi su raseljeni i izbili su građanski ratovi. Izrael je izvršio obavještajni, sigurnosni, politički i ekonomski prodor u arapske prijestolnice od okeana do Zaljeva. Tel Aviv je postao bliži arapskim autoritarcima nego vlastiti narod.

Arapski vladari počeli su vjerovati više svojim izraelskim kolegama nego svojim elitama i narodu. Počeli su osjećati veću želju da udovolje zahtjevima ekstremne desnice u Izraelu nego da ispune zahtjeve svojih društava i naroda. Na kraju smo došli do tačke u kojoj je udovoljavanje izraelskom građaninu, odnosno njegovo umirenje, postalo važna stavka na dnevnom redu arapskih autoritaraca.

To smo više puta čuli u govorima arapskih generala i vladara u kojima se brane “interesi” i “sigurnost” izraelskog građanina više nego “sigurnost” i “interesi” vlastitih građana.

Đavolji savez

Dakle, sada stojimo pred “đavoljim savezom” koji ne ostavlja ništa pred sobom. To je savez čije su veze i koraci postali jasni i čije se sramote otkrivaju svakodnevno i na svim skupovima. Osovina koju čine četiri države kontrarevolucije (Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Izrael) više ne sakriva svoje planove i ciljeve. Štaviše, javno ih iznosi i hvali se time, bez trunke stida.

Trenutno je ovaj savez dosegao svoju najopasniju fazu nakon što je Izrael, u što nema sumnje, postao utočište i tvrđava koja štiti prijestolja arapskih autoritaraca od okeana do Zaljeva.

Međutim, to će nedvojbeno biti njihovo posljednje pribježište pred narodima koji su žedni slobode, dostojanstva i pravde, zbog čega borba za slobodu i oslobođenje od svih njih postaje jedna zajednička borba.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera