Advent u Mostaru kao mamac za ‘potrošačko ludilo’ siromašnih

Prvu veliku buru u Mostaru od kad je nova vlast nakon desetljeća bezvlašća zasjela nije izazvao ni proračun, ni Statut, ni objava imena direktora javnih poduzeća u medijima, bez da je itko znao da su natječaji objavljeni. Nije se ovoliko (za)galamilo ni kad je oprošteno sve bivšoj vlasti i svim mogućim propustima koji su unazadili Mostar, niti su se podizali glasovi za izvještaje kojima će se legalizirati sve ono što je grad pretvorilo u klaustrofobičnu kasabu.

Zagalamilo se i prvi put vidno naljutilo gradonačelnika Marija Kordića o tome što se božićna i novogodišnja manifestacija zove Advent, a ne Zimski grad, ili nekako drugačije, kako bi nametnuo neki sponzor i ne traje duže kako bi svi predznaci bili zadovoljni događajem. No, sponzora se nije našlo, strani donatori, koji su uljepšali ljeto, na nekoliko dana su se ušutjeli, pa je grad, koji se bori s uvođenjem reda u Grad, bio primoran sam osmisliti kako Božić dovesti na ulice i ljude izvesti u potrošačke šetnje čineći siromašnu mostarsku turističku ponudu bogatijom.

Marketinški mamac umjesto religije

Prvo je objavljen tekst u kojem se Grad optužuje da su ”gradski oci građanima Mostara ukrali Zimski grad” i ”Srbima ukrali Božićne praznike”, jer događaj ne traje do ”drugog” Božića, zbog čega je Kordiću poručeno kako mu ta strana u tom događaju ”neće moći pomoći”. Uslijedile su i druge reakcije pojedinih vijećnika, koje su se svodile na to da se u događaju naslovljenom Advent grad nekome dijeli, a nekome oduzima.

Kao i svaku sjednicu, ni onu u kojoj se govorilo o Adventu, koji nije Zimski grad, nije pratilo puno ljudi. Snimke s nadzornih kamera ”skopčanih” na izravan prijenos sjednice pratilo je sedamdesetak ljudi, većinom, vjerojatno, novinara, besposlenih službenika po uredima i stranačkih likova nadređenih vijećnicima. I ne bi ta priča odzvonila kao niti jedna druga do sada da nije u stanci sjednice, rezerviranoj za obraćanje gradonačelnika medijima, planula optužba da Bošnjaci ”ne mogu svoju djecu odvesti na Advent, gdje će ih dočekati Sveti Nikola i pomaziti ih i staviti križ na čelo”.

I, možda tu ne bi bilo ništa čudno da ovo nije zagalamljeno s druge strane mikrofona i diktafona. Naime, ovo je gradonačelniku spočitao novinar i izazvao more reakcija u kakvima se Mostar valjao u neka ranija vremena. Naravno, nije trebalo dugo čekati pa da uslijede valovi komentara, osuda i reakcija upiranja prstom u krivce i druge medije koji su prenijeli i odgovor, ali i pitanje. Ispalo je da se Mostar, u kojem, čini se, nikoga ne zanimaju stvarne životne teme i odluke u Vijećnici koje će odrediti život uz neiskorištene obale Neretve, odjednom zanima za priču u zgradi iz koje se vlada gradom.

Preko čijih leđa će umješni zaraditi?

A zanimacija se svela na prizemnu priču o događaju samo zbog njegova naziva, kakvim ga se naziva svugdje na svijetu. Pa čak i tamo gdje se ne očekuje da mu se pridaje nikakva pozornost. Naime, Advent je, ma koliko se glumilo da se radi o nekakvom isključivo vjerskom događaju i obilježavanju namijenjenom ljudima samo jedne vjere, obični marketinški mamac za potrošačko ludilo, kakvo zahvaća i siromašne poput nas u predbožićno i novogodišnje vrijeme.

Nema to nikakve veze s vjerom i religijom, vjerovanjima i uvjerenjima, jednom, drugim ili trećim bogom u koje, je li, vjerujemo po potrebi, jer više gledamo ovozemna bogatsva. Advent je način da netko nešto zaradi, svi nešto – što više – potroše i da se nemaštovitim svijetljenjima stvarnost pretvori u nešto sasvim drugo.

Advent, onaj na ulicama, i ne treba gledati nikako drugačije nego kao još jednu potrošačku navlakušu, usmjerenu samo protiv džepova koja na čelo nekome može samo napraviti križić dobrog ili lošeg potrošača. Nije se, naime, nitko pretegao pa se zapitao tko će i preko čijih leđa tu zaraditi, jesu li svi natječaji čisti, je li uredu da se događaj, pored svih lokacija, stavlja na jedine zelene površine koje nalikuju parku i niti je upalio tisuće drugih upitnika koji bi trebali svijetliti kao blagdanski ukrasi gradom.

Nasjelo se na prizemnu priču, koja unazađuje grad samo zato jer je nekima teško gledati naprijed i jer im gledanje naprijed često zapinje za unazad. Dakle, nije riječ o vjerskom događaju, u kojem će Nikole, Božićnjaci i neke druge bradonje hodati gradom, praviti križeve i vrijeđati nekoga procjenjujući ga izgledom tko je. Riječ je gdje će svatko procjenjivati ima li na događaju onih čiji će džep izdržati cijene izražene vjerojatno bez fiskalnih računa.

Poskupjela je kava, bez ikakvih predznaka

Iskrica koju je zapalio novinar planula je potom na društvenim mrežama i svi su imali more mišljenja. Srećom, većina je onih koji ne dopuštaju da Mostar potone u još jedno oduzimanje i koračanje u bježanje od drugih. Nespretno je, doduše, grad ”skratio” trajanje događaja, pa su se oni kojima ne smeta križ na čelu zasmetalo što im je ukraden Božić, misleći da se program trebao nastaviti i u prvom tjednu sljedeće godine. No, odgovor leži u financijama, ali i u namjeri da se, kako to tvrdi gradonačelnik, i drugima omogući da istaknu svoje identitete i, kako obećava, da će to i učiniti. Jer, samo je jedan Bog, a sve ostalo je marketing.

Srećom po Mostar, vijest o strahovima s druge strane mikrofona pala je u sjenu odluke mostarskih ugostitelja da povise cijenu kave. Taj užitak bez predznaka, iako ima umova koji i u šalici vide znakove, postao je važnija tema od svih problema i strahova iz Vijećnice i sad će mostarska priča o galamama biti skuplja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.