Groteskna beogradska priča o psovkama, volovima i Jupiteru

U gradu Beogradu i zemlji Srbiji u svakodnevnom govoru oduvijek se mnogo psovalo, a psovke su se često znale preseliti u javni prostor, što bi onda izazivalo zgražavanje ili odobravanje cjelokupne javnosti.

Uzmimo za primjer samo dvije psovke, one najpoznatije. Prvu je na muzičkom festivalu Beogradsko proljeće ratne 1992. godine, dok je Beogradskog proljeća još bilo, izrekao kantautor Rambo Amadeus alijas Antonije Pušić koji se probio do pozornice za vrijeme nastupa Bebi Dol. Najprije se izvinio pjevačici, a onda izgovorio nešto čega će se mnogi još dugo sjećati:

„Imam dvije minute za obraćanje naciji. Da vam kažem, dok mi sviramo, tu padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo zabavljati biračko tijelo. Je*em vam mater.”

Potom je demonstrativno bacio mikrofon.

Smije li pisac psovati predsjednika

Drugu psovku koju je nedavno izrekao pisac mlađe garde Marko Vidojković u podcastu “Dobar, loš, zao” na portalu Nova.rs, sudeći po burnim reakcijama, podsjetio je na Ramba. Komentirajući Vučićevo izjednačavanje RTS-a i Televizije N1 Vidojković je izgovorio: “Pa, Vučiću, pi*ka ti materina, ona odvratna…Budaletino jedna!”

Što je, treba li podsjećati, izazvalo pravu lavinu zgražavanja, prije svega čitavog vladajućeg establišmenta i svih drugih koji ne vole psovanje kao način komunikacije, ali i odobravanja ovakvog piščevog postupka.

Osnovna razlika između onog vremena od prije 29 godina i današnjeg jest što se onda u Beogradu i susjedstvu uživo odigravala jedna od najvećih tragedija sa nepojamnim brojem krvavih zločina, dok su današnji Beograđani i upravitelji grada i zemlje svjesno ili nesvjesno akteri jedne groteskne priče o volovima i Jupiteru, ali i još ponečemu. A groteske, za razliku od tragedije, i nema bez dobre i masne psovke.

U jeziku u kojem, naprimjer, tvrdnja “hoću qu*atz“ zapravo znači – neću, a “neću qu*atz” znači – hoću, nije baš lako razlučiti je li tjeranje nečije (neimenovane) majke u materinu vrijeđanje same majke ili onoga kome je psovka upućena. Objašnjenja su različita u zavisnosti od interpretatora i interpretacije.

Vidojković se za svaki slučaj Vučićevoj majci (Angelini) izvinio, ali je mnogima ostao utisak kako se psovka u Markovom slučaju odnosila na samu zemlju koju Vučić predstavlja u kojoj se golema tragedija odavno pretvorila u farsu i teatar apsurda a sada, evo, i grotesku koja se razlila u sve pore društva.

Zato se niko pretjereno ne uzbuđuje ni zbog potpisivanje peticije da se premijerov ubica amnestira i proglasi za ratnog heroja, niti zbog istjerivanja izgradskog autobusa ljudi čija je koža nešto tamnije boje, a pritom su i migrant.

Većina odmahuje rukom na činjenicu da se različito mišljenje po pravilu proglašava ni manje ni više nego kao izdaja zemlje, sa psovkom ili bez nje, ne pitajući mnogo zašto se podižu avioni i helikopteri i pokreću tenkovi zbog tridesetak kosovskih specijalaca.

Kalambur je potpun kad se svemu tome doda i činjenica da, paralelno, na TV Pink o petooktobarskim događajima raspravljaju nekadašnje Miloševićeve udarne pesnice.

Kad Olivera objasni sve je jasno kao dan

Da je Beograd zaista postao tragikomična groteska u kojoj se dosljedno primjenjuje latinska poslovica quod licet lovi, non licet bovi (što je dozvoljeno Jupiteru, nije dopušteno volu), pučanstvu odnosno milionima statista predstave kojoj se svakodnevno dopisuju nove epizode baš kao u kakvoj višegodišnjoj televizijskoj sapunici, ubrzo će potvrditi niko drugi do Olivera Zekić, šefica REM-a, regulatornog tijela za elektronske medije.

Na novinarsko pitanje šta misli o psovanju Marka Vidojkovića, odgovoriće “da ono što odgovara volu, ne odgovara Jupiteru”.

“I šta odgovara reality učesniku, ne odgovara Vidojkoviću, kojeg, očigledno, deo javnosti doživljava kao božanstvo, i to zbog proste psovke, inače primerene volu. Mislim i da su borci protiv realityja pokazali da su i sami postali reality, i to gori od svake Farme i Zadruge. Ali, pošto sam protivnica zabrane realityja, sigurno ne bih ni Vidojkovića zabranila. Čak mislim da je dobro da svako u javnom prostoru pokaže ko je, šta ima ili nema u sebi, i na šta je sve sposoban i spreman. Da vide ljudi, nije loše to znati, ko je vo, a ko Jupiter “, reći će Zekićeva.

Vulgarizam kao protest i poruka

Nije se Olivera bavila psovkama kao kulturološkom fenomenu, o njihovoj pradavnoj zastupljenosti u govoru i jeziku ili u vrhunskim književnim djelima o čemu postoji obilje radova lingvista, književnih kritičara ili drugih majstora pisane riječi koji su otišli malo dalje od (malo)građanske floskule kako “nije lijepo psovati”.

Pa, naravno da nije, jer za nju uopšte nema dvojbe ko je zapravo vo a ko Jupiter. Kad bi dvorska svita i sam Jupiter odnosno vladar, kao i sav svijet oko nas bili pristojni, što nažalost nije slučaj, nikakve dileme ne bi ni bilo.

Brigom za vlastito i Jupiterovo javno zdravlje, u suštini prikrivaju se vlastiti vulgarizmi koji se ne moraju obavezno manifestovati kao psovke u koje se može svrstati i nazivanje volovima svih koji ne žele biti carevi podanici nego slobodni ljudi. Njihovi se vularizmi uopšte ne žigošu, dok se vulgarizam Vidojkovića doživljava tek kao prostački čin jednog od pomenutih volova.

Ne bih da branim psovanje u javnom prostoru pa makar to bilo i u formi podcasta, ali piščev vulgarizam izrečen u kontekstu apsurdnog poređenja javnog medijskog servisa koji to odavno nije sa jednom privatnom televizijom koja se uz sve slabosti drži starog novinarskog pravila audiatur et altera pars (poslušajmo i drugu stranu), mnogo je više od psovke. To je poruka i svojevrstan oblik otpora.

Liči to pomalo na onog anonimnog Beograđanina koji je centralnim gradskim ulicama kao znak protesta vozio kamion i na njemu toi-toi kabine na kojima je pisalo pokretna kancelarija Gorana Vesića (zamjenika gradonačelnika), aludirajući na Vesićevu pokretnu kancelariju koju je nedavno o trošku svih Beograđana instalirao na jednom kamionetu.

Prijetnje smrću autorima DLZ

Za razliku od Olivere Zekić, premijerke Ane Brnabić i ostalih visokorangiranih funkcionera vlasti, te njihovih botova ili onih koji smatraju da psovanju ni iz jednog razloga u javnom diskursu nema mjesta, kolumnista Ljubodrag Stojadinović u svom tekstu na portalu Peščanika ima sasvim suprotno mišljenje.

On tvrdi da je srpska tajna služba, koja se javno zove BIA, izgubila saznanje o tome zašto postoji i da su ti “mračni stražari koji čeprkaju po dušama, zarobili na beogradskom aerodromu Konstantina Katića, člana jedne opozicione stranke, i divljački ga mučili – zbog sumnje da je na Twitteru, gle čuda, podržao Marka Vidojkovića “u njegovom sočnom pičkaranju predsednika – upravnika zatvora Srbija”.

Stojadinović je napisao i kako je od manekena svakog propadanja, bolesti, umiranja i bijede, “vladar postao patetična žrtva upotrebe glagola u literarne svrhe, a Vidojković parija, onaj čija je psovka dobila nacionalni značaj”.

“Psujući one koji su se na vrh popeli putevima nasilja i prostaštva, postao je čak jedina tema čudesnog premijerkinog pisma. U njemu ona (Ana Brnabić) kaže da bi rado opsovala, ali eto, nema čime, pa je uzela šefovu stvar u svoje ruke i pod zaštitu izvršne vlasti”, napisao je Stojadinović.

Samo za nekoliko dana poslije emitovanja podcasta “Dobar, loš, zao”, Vidojković i (Nenad) Kulačin dobili su desetak prijetnji što smrću, što odsjecanjem jaja i drugih stvari iz delikatne regije, kako bi to rekao Stojadinović, “uz moguća ritualna klanja u Ritopeku, kopanje očiju i slične kasapske zahvate, koje su nadruštvenim mrežama obrazlagali latentni ili već ostvareni dželati”.

Bar mislite o tome dok šutite. Ili opsujte slobodno, ko ih bre hebe! Kad dođu po vas, biće dockan, poručio je Stojadinović.

Javni i privatni psovači

Za nekadašnju profesoricu Pravnog fakulteta Vesnu Rakić Vodinelić najnoviji case “namijenjen je naizgled zgražavanju nad psovanjem, a zapravo se radi o “huškanju na psovača, na emitera, na njegove navodne vlasnike, a u odbranu onoga koji se nikog ne plaši”.

Jeste, Marko Vidojković psuje, ocjenjuje profesorica.

“Psuje mnogo, koloritno. Psuje gustiozno. I psuje javno. Štaviše, psuje predsednika. Baš kao što i polovina odraslog stanovništva Srbije više puta dnevno svakog dana upućuje psovke Vučiću, svađajući se sa televizorom, novinama, internetom. Vidojković je javni glas tog dela građanstva koji psuje predsednika privatno, svejedno koliko glasno ili tiho. I baš taj deo građanstva je podeljen: neki odobravaju Markovo javno psovanje, drugi ne. Pristojan ton bi više priličio jednom javnom glasilu – neretko tako javno govore privatni psovači.

Da, kad bi naše javno mnjenje počivalo na mediju koji bi ličio na BBC.

Da, kada našu političku javnost ne bi oblikovali informeri.

Da, kada se svaka kritička javna reč ne bi izvitoperila do apsurda.

Da, kad taj isti predsednik ne bi istrajavao u tome da odgovori svim građanima koji su njegovi politički protivnici ravnom merom, onako kako oni kritikuju njega. E, te ravne mere nema nigde na svetu. Možda ima predsednika kao što je ovaj naš, koji pomisle: „Kako bi mu/joj sad skresao“. Ali za razliku od našeg, to ne kažu glasno ni javno.”

Vrijedi citirati i zaključak profesorice o tome kako građani imaju pravo kritikovati vlast:

“Imaju pravo i da je psuju, tako sudi Evropski sud za ljudska prava, ali predsednik nema pravo da odgovara ravnom merom. Jer, on je javni funkcioner, koji je dužan da trpi kritike na svoj račun i onda kad su uobličene u psovke, dakle uključivo i psovke. Naročito zato što u ovom našem slučaju predsednik aktivno radi na proizvođenju toksične atmosfere u društvu, neumorno zaobilazi zakone, udarnički ruši državne i društvene institucije.”

Pobjeda koja to nije

Najgrotesknije u svemu jest što je vlast i ovaj slučaj iskoristila za pokrivanje dramatičnih događaja na dva od šest prelaza prema Kosovu. Uprkos tome i tabloidnom proglašenju pobjede Aleksandra Vučića u nadmetanju sa Albinom Kutrijem u sporu oko registracija motornih vozila u kojem je Kurti na neki način istjerao svoje zalaganje za reciprocitetom. Istina, više nema probnih tablica, ali je reciprocitet tu jer “proba” nema ni sa jedne strane granice. Vozila prelaze “tamo i ovamo” tako što naljepnicima skrivaju vlastita državna znamenja.

I šta normalnom čovjeku preostaje nego da sočno opsuje. Nije to ni lijepo ni pristojno, pogotovo ako se radi o Jupiteru lično.

Stariji građani svakako pamte da je za vrijeme nekadašnje Jugoslavije svako ko opsuje druga Tita automatski dobijao 60 dana robije. Danas onome ko opsuje predsjednika Srbije slijede prijetnje na društvenim mrežama ili podsjećanja na (malo)građanski moral i bonton.

Prijetnje smrću, međutim, makar i u elektronskoj formi podliježu krivičnom gonjenju. Tako je po zakonu.

Rambova davnašnja psovka nije zaustavila samovolju ondašnjeg Jupitera, a sva je prilika da ni Markova psovka neće ništa promijeniti u ponašanju današnjeg Jupitera. Volovi iz one rimske poslovice u grotresknoj beogradskoj predstavi uglavnom statiraju i u strahu psuju najčešće -privatno.

Nije sporno da je Marko Vidojković javno psovao predsjednika, ali nije sporno ni da se njegova psovka može čitati i na sasvim druge načine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.