Femicid u Crnoj Gori: ‘Kultura’ koja nasilje nad ženama toleriše

Mjera civilizovanog društva je nulta tolerancija za nasilje.

Femicid je u Crnoj Gori veliki problem, smatra autor (EPA)

U našem komšiluku je živjela – ona. Svaki komšiluk je imao jednu takvu. Njen muž, rmpalija, duplo veći od nje ju je redovno tukao. I to smo znali svi u komšiluku, baš svi. Znala je to i porodica nasilnika. I njena je porodica takođe znala. Osim sažaljenja, koje nam je valjda svjedočilo da nismo mi baš sa najgorim kartama u životu, niko joj nije pomogao. A ona je smišljala najluđe izgovore kako bi objasnila modrice ispod oka, na rukama, vratu. Toliko puta se je okliznula i pala niz stepenice. „Šta ću kad sam trapava“, govorila bi. Ne sjećam se da je iko ikada osudio nasilnika. Naprotiv, on je za okolinu bio radišan i prijatan komšija, uzoriti domaćin. Obično bi dodali da je malo prijek kada popije malo više, ali  kada je to bio nedostatk u Crnoj Gori. A žena? Žena je njegova privatna stvar. Uzela je njegovo prezime, upisala se u njegovo bratstvo, rodila mu djecu. To podrazumijeva da je i žena, kao i kuća i djeca, njegovo vlasništvo. Kao i njeno lice, zubi, bubrezi, rebra… A onda se jednog dana u njoj ugasio život. Svi su izjavljivali saučešće nasilniku koji je na groblju uredno nosio crninu i bio ucviljeni muž, iako su svi znali da za njen prerani odlazak najvećio dio zasluga duguje njemu. Na svu sreću nije uspio da se oženi opet i uništi još nečiji život. Da bi užas bio kompletan, na kraju je nasilnik, pogađate, pokopan u zajedničku grobnicu sa žrtvom, jer bi bilo sramotno da se supružnici razdvajaju i na „onom“ svijetu.

Strah i beznađe

U Crnoj Gori je prije nekoliko dana ubijena djevojka od 19 godina. Uredno je prijavila policiji da joj bivši partner prijeti. Sistem nije reagovao na njene opravdane strahove i sada je našla vječni odmor na lokalnom mezarju. Mediji danima bruje o ovom zločinu, ponavljajući uobičajene floskule da eto žene ne treba tući i da institucije moraju uraditi više. Proći će nekoliko dana, a onda će ovaj zločin već zasjeniti neki drugi. Lijepu, mladu 19-godišnjakinju iz mezara niko vratiti neće.

Nažalost, femicid je u Crnoj Gori veliki problem. Ali, zapravo se radi o vrhu ledenog brijega. O kombinaciji invalidne države i „kulture“ koja nasilje nad ženama toleriše. Država, i pored određenih pokušaja, nikada nije napravila jak sistem koji bi zaštitio žrtvu ili bar na kraju kaznio krivca. Žrtva se negdje zagubila u tunelima birokratije, koja nam otkriva da je opet sve dio jednog sistema u kojem caruju strah i beznađe. U Crnoj Gori je žrtvu jako teško zaštiti. Iz razloga zato što bi oni koji bi trebali da ih štite, nemaju kapaciteta da zaštite ni sebe. Socijalni radnici, policajci, sudije, nažalost nisu nezavisni u svom poslu. Takođe, treba pošteno reći, nisu ni motivisani. Potplaćeni za svoj težak rad, izloženi stalnom stresu, teško da mogu biti brana između žrtava i nasilnika. Naravno, tu je i problem u  sistemu odlučivanja u ovim institucijama. Često onaj koji ima jake veze u sistemu nikada ne bude ni prijavljen, a  i ako se to nekim čudom desi, obično ne bude procesuiran. Ova  selektivna pravda utiče da se ne koriste mogućnosti od strane  države čak i kada njeni činovnici imaju odriješene ruke za to.

Ali, opet i to se može nekako u budućnosti, uz ulaganja riješiti. Možemo dobiti bolje plaćene socijalne radnike i policajce. Možemo dobiti i veći broj sigurnih kuća za žrtve nasilja, ali šta ćemo sa „kulturom“ tolerancije prema ovoj vrsti nasilja? Realno, to se jedino može uraditi kroz obrazovanje i kulturu. A opet, kako ovakva prosvjeta i kultura, čije su institucije postale deponija za one kadrove sa kojima država ne zna šta će, mogu da izađu na kraj sa puno manjim problemima od ovih? U  najboljem slučaju treba nam vrijeme koje se mjeri bojim se decenijom.

Za to vrijeme žrtve su prepuštene same sebi. Zlostavljane od nasilnika, nezaštićene od države.

Broj nasilnika

Postoje, istina, određene razlike, kada je u pitanju broj nasilnika sa kojima žrtva treba da se izbori. Naime, velika je razlika u Crnoj Gori ako ste nečija supruga ili ste recimo samohrana majka ili, strankinja koja radi poslove za koje domaća radna snaga nije zainsteresovana: konobarice, sobarice, prodavačice… Za razliku od udatih dama, koje će prebijati njihovi zakoniti partneri, ove žene su izložene psihičkom i fizičkom nasilju od različite lepeze autentičnih crnogorskih primata: od strane gazda koji misle da uz zaposlenje i platu obavezno ide i raspolaganje sa tijelom uposlene, preko pijanih gostiju, brkatih kamiondžija, umašćenih i zadriglih funkcionera, kontroverznih biznismena, kriminalaca itd… Ako se koja od ovih žena nekim čudom i osmjeli da prijavi nasilje odmah je tu neprobojni zid koji štiti nasilnika. On je po pravilu „ugledni, porodični čovjek“ sa dobrim vezama u pravosuđu i policiji. Uzmite recimo samo u obzir nekog „uglednog“ kafandžiju u nekom gradiću u provinciji. Kome da se žali žrtva, još ako je strankinja? Šefu policije? Teško, jer je on tu stalan gost. Sudiji? Ne može, i on je stalan gost. Jedini logičan zaključak potencijalne žrtve može da bude: ćuti i trpi. I možda sačuvaš glavu. A za modrice, i posebno, ožiljke na duši, za to već nikoga nije briga.

Kada se sve sagleda, ne vidi se skori ozbiljniji progres kada je u pitanju suzbijanje nasilja nad ženama i smanjenja stope femicida. I bojim se da će tako biti sve dok smo ovakvi licemjeri i dok ne izađemo iz zone nezamjeranja. I dok se glasno ne kaže da je ovolika stopa femicida naša nacionalna sramota. I naravno, konačno shvatimo da je mjera civilizovanog društva nulta tolerancija za nasilje. Da bi to postigli za početak je potrebno da shvatimo jedno: Nasilje nije i nikada ne smije biti privatna stvar!!! Dok se to ne desi, slučajevi kao ovaj od prije nekoliko dana biće redovna pojava. Pitanje je samo koja će žena na ovaj ili sličan način biti brutalno ubijena?

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO