Šta stoji iza kampanje diskreditacije nove vlasti u Afganistanu?

Nakon što je talibanski pokret preuzeo potpunu kontrolu nad Afganistanom, prvi službeni kontakti nove vlade i Turske započeli su posjetom visoke afganistanske delegacije Ankari, na čijem čelu je bio vršitelj dužnosti ministra vanjskih poslova Amir Khan Muttaqi. Ova posjeta je, što je i očekivano, naišla na veliki interes međunarodnih i turskih medija.

Zapravo, veliko interesovanje je uglavnom posljedica stereotipne slike o talibanima, kao radikalnom pokretu koji je drugačiji od glavnog toka. Na fotografijama snimljenim na aerodromu u Ankari, fokus je bio na talibanskoj delegaciji koja nosi papuče umjesto cipela. Pristup koji ima talibanski pokret posmatra se kao nešto što nije u skladu sa međunarodnim standardima u kontekstu formalnih aspekata, metoda borbe i načina upravljanja državom. U svijetu koji ne prihvata razlike u primjeni protokola, odijevanja i uobičajenih obrazaca ponašanja u upravljanju modernim državama, Afganistan niko ne pokušava shvatiti ozbiljno.

”Sve strane moraju uzeti u obzir činjenicu da je talibanska vlada prva vlada koja je uspjela preuzeti punu kontrolu nad zemljom u posljednjih 40 godina. Nijedna afganistanska, sovjetska ili američka administracija nije uspjela doseći ovaj nivo kontrole tokom proteklih godina”.

Razne discipline

Zapad obično koristi razne naučne discipline, kao što su sociologija, antropologija, psihologija i etnologija, kako bi upoznao neprijatelje s kojima se suočava. Zadatak je pratiti i prikupiti sve te informacije, a zatim ih ponovno filtrirati i interpretirati svijetu iz zapadne perspektive. Iako ovaj proces prikupljanja i interpretacije informacija ne ide dalje od pukog posmatranja stvarnosti, on pruža minimalni nivo znanja i razumijevanja.

Postoje neke društvene studije o talibanima, koje su ranije objavljene na Zapadu, ali nisu značajnije zastupljene u medijima, što bi pomoglo u razumijevanju prirode pokreta. Takve studije se rijetko mogu pronaći u turskim medijima pogotovo. Pozitivne vijesti o talibanima nisu se mogle čuti još od njihovog preuzimanja kontrole nad Afganistanom, a većina izvještaja o ovom pokretu temelji se na predrasudama. Patnja žena pod vlašću talibana i uplitanje pokreta u pitanje odijevanja ljudi i dalje su najistaknutiji naslovi u većini novinskih agencija.

Nema sumnje da ovakav način izvještavanja služi većim ciljevima, tačnije učvršćivanju ideje da talibanski model predstavlja konačni oblik islamske vladavine, te kako se taj model može proširiti na Tursku i druge zemlje. Također, da se može desiti slična situacija poput one u Afganistanu ako politički islam dođe na vlast u tim zemljama. Strah od islama (islamofobija) je ono što se proizvodi i ubacuje u ove vijesti. Također, može se reći da je posjeta afganistanske delegacije Turskoj bila pod medijskim pritiskom. Upravo zato je medijska pažnja bila usredotočena na informaciju da je turska strana savjetovala afganistansku delegaciju da ne prisiljava žene da nose maramu.

Zapravo, musliman želi savjetovati svog brata muslimana o svemu što bi mu moglo biti od koristi. Posjeta afganistanske delegacije Turskoj ne može se poistovjetiti s njenom posjetom bilo kojoj drugoj zemlji. Svaki musliman ima pravo i dužnost davati savjete svojoj braći, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da svaka odluka koju talibani donesu neće utjecati samo na Afganistance, već i na sve muslimane diljem svijeta. Međutim, način na koji su mediji propratili ovaj savjet ukazuje na razmjere pritiska koji se vrši na Tursku.

Pravo Turske

Inače, Turska ima pravo da kontaktira na najvišim nivoima s Afganistanom, s obzirom na povijesni i kulturni odnos između dvije zemlje. Fokusiranje na diskreditaciju talibana ima za cilj spriječiti Tursku da uspostavi te kontakte na proaktivan način, i isključivo služi interesima onih koji žele uskratiti Turskoj prednosti koje uživa na terenu zbog svoje povijesti, položaja i identiteta.

Sve strane moraju uzeti u obzir činjenicu da je talibanska vlada prva vlada koja je uspjela preuzeti potpunu kontrolu nad zemljom u posljednjih 40 godina. Nijedna afganistanska, sovjetska ili američka administracija nije uspjela postići ovaj nivo kontrole tokom proteklih godina. Sviđali vam se talibani ili ne, morate prihvatiti da su oni trenutno dominantna snaga u zemlji. Ako ne prihvatite tu činjenicu, nećete moći sudjelovati u bilo kakvim političkim dogovorima vezanim za budućnost Afganistana. Prihvatanje talibana kao stvarnosti ne znači nužno i prihvatanje njihovog razumijevanja religije, njihovog stila upravljanja državom ili njihovog pristupa rješavanju mnogih pitanja.

Svakako, talibansko tumačenje šerijata i njegove prakse donekle su radikalne, no potrebno je shvatiti i to da je takvo tumačenje u izvjesnoj mjeri povezano s kulturom zemlje i prirodom afganistanskog društva. Takva interpretacija je ograničena na specifičan prostor i ne može se izvoziti u inostranstvo. Fokusiranje na opasnost koju ova kulturna specifičnost predstavlja za cijeli svijet može se protumačiti samo time da se želi proizvesti strah, a više nije nepoznanica koja strana širi taj strah.

Naravno, cijena vođenja 20-godišnjeg rata za nezavisnost protiv Sjedinjenih Američkih Država (SAD) oblikovala je drugačiju stvarnost. Sada smo suočeni s novom situacijom, a čak je i Amerika, koja se borila protiv talibanskog pokreta i nedavno je bila prisiljena na povlačenje, na putu da normalizira svoje odnose s talibanima.

Nakon posjete afganistanske delegacije, pojedini su počeli govoriti kako je došlo vrijeme da Turska uspostavi kontakte s Assadovim režimom, jer se sastala s onima koji su opisani kao teroristi. No, iako je Turska djelovala u Afganistanu pod okriljem Organizacije Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO), nikada nije tretirala talibane kao “teroristički pokret”. Nepravedno je uspoređivati talibane s Asadom, jer talibani nisu ubijali vlastiti narod.

Prekid odnosa

Turska je prekinula odnose s Assadovim režimom ne zato što je na listi terorista, ili zato što imamo drugačije gledište od njega, ili zato što je njegovo tumačenje islamske religije potpuno drugačije od turskog; svaki potez koji Assad poduzme unutar zemlje ostavlja za sobom hiljade umrlih, masakre, kršenja ljudskih prava i zločine protiv čovječnosti, i to nikada ne prestaje. Talibani se nisu borili protiv Turske, nisu koristili nesrazmjernu silu protiv vlastitog naroda i nisu počinili nikakav masakr nad Afganistancima.

Također, jasno je da SAD nije precizan u definiranju terorizma. Na primjer, Hamas je stavljen na listu terorista, dok Turska to kategorički odbacuje. SAD, također, podržava Stranku demokratske unije (PYD), koju Turska smatra terorističkim pokretom, dajući joj oružje. Ipak, SAD ne odbija da se susretne s talibanima u ovom trenutku, uprkos činjenici da se borio protiv ovog pokreta i da je pretrpio poraz od njega.

Osobe koje bježe od Assadove represije u Siriji traže utočište u Turskoj i pridružuju se opoziciji. U Tursku dolaze i afganistanski imigranti, ali za razliku od Sirijaca, ne nose sa sobom poruku o legitimitetu vlasti u Afganistanu, jer su zemlju napustili iz ekonomskih, a ne političkih razloga. Afganistanski imigranti možda šalju poruku o ekonomskoj situaciji koja glasi: došlo je vrijeme da Turska doprinese reformi afganistanske ekonomije i da muslimanske zemlje  općenito pruže pomoć.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.