Igra sustizanja inflacije

Dok cijene sve brže rastu, kreatori politika u centralnim bankama polako se počinju odmicati od narativa o ‘prolaznoj’ inflaciji koji ih je već koštao političke inicijative.

Inflacija će bez sumnje biti mnogo izraženija nego što su visoki zvaničnici Američke centralne banke mislili kada su u više navrata odbacili pritiske porasta cijena kao privremeni fenomen (EPA)

Inflacija je sada na naslovnicama novina širom svijeta, i to s dobrim razlogom. Cijene sve većeg broja roba i usluga rastu na način koji nije zabilježen već decenijama.

Ovaj inflacioni skok, popraćen stvarnim nestašicama zaliha od kojih se strahovalo, pojačava anksioznost i kod proizvođača i kod potrošača.

Ova situacija prijeti da će pogoršati nejednakost i omesti prijeko potrebni održivi i inkluzivni ekonomski oporavak od pandemije COVID-19, dočim to postaje i usijano političko pitanje.

Kreatori politika u centralnim bankama u Velikoj Britaniji i SAD-u su se počeli odmicati od narativa o „prolaznoj“ inflaciji. (Ova kognitivna tranzicija u Evropskoj centralnoj banci manje je izražena, što ima smisla, uzimajući u obzir da je i inflacijska dinamika tamo manje izražena.)

Ali vrhunac je daleko od završenog i ni blizu dovoljno brz, posebno u američkim Federalnim rezervama, najmoćnijoj na svijetu i sistematski važnoj monetarnoj instituciji. Kašnjenja u odobrenju mjera u Kongresu da se poveća produktivnost i pospiješi učešće radne snage, isto tako nisu od pomoći.

Razlozi za porast inflacije dobro su poznati. Dinamična potražnja nailazi na neadekvatnu ponudu – što je rezultat ometenih lanaca prevoza i opskrbe, manjka radne snage i energije.

Iako nije zanemariv, ovaj cjenovni skok ne najavljuje povratak u scenarij iz 1970. kada su stope inflacije bile dvocifrene.

Rigidno indeksiranje u odnosu troškova i cijena je rjeđe danas. Inicijalni uslovi vezani za formiranje inflacionih očekivanja su mnogo manje nestabilni. A kredibilitet centralnih banaka je mnogo veći, iako se trenutno suočava sa najozbiljnijim testom u nekoliko decenija.

Ali inflacija će bez sumnje biti mnogo izraženija nego što su visoki zvaničnici Američke centralne banke mislili kada su u više navrata odbacili pritiske porasta cijena kao privremeni fenomen.

Čak i danas, njihova predviđanja vezana za inflaciju – uprkos tome što su već revidirana nekoliko puta – i dalje potcjenjuju ono što nas čeka.

Inflatorna očekivanja zasnovana na istraživanjima koje su prikupile njujorške Federalne rezerve porasla su iznad 4 posto i u predviđanjima za narednu godinu, kao i za naredne tri godine. Inflatorne tendencije zasnovane na rastu troškova proizvodnje se šire.

Stope otkaza među američkim radnicima su na rekordno visokom nivou jer se radnici osjećaju slobodnijima da traže bolje plaćene pozicije ili bolju ravnotežu u odnosu između posla i privatnog života. Više se priča o radničkim štrajkovima.

Udar na siromašne zemlje

A sve ovo je pogoršano time što potrošači i firme pozivaju na razmatranje buduće potražnje, uglavnom u odgovoru na nestašicu proizvoda i porast cijena.

Trenutni val inflacije dio je generalne strukturalne promjene u globalnoj makrekonomskoj paradigmi. Iz situacije deficitne makroekonomske potražnje smo došli u situaciju u kojoj je potražnja sveukupno dobra.

Primijećeno je da je maloprodaja u SAD-u porasla za više od očekivanih 13,9 posto u septembru, što ukazuje na to da još ima ljudi sa nagomilanom kupovnom moći koja se pretvara u efektivnu potražnju.

Naravno, ovim ne želim reći da ne postoje problemi glede sastava potražnje kojima se mora posvetiti pažnja. Nejednakost, ne samo primanja i bogatstva, već i prilika, ostaje hitni problem.

Veća i upornija inflacija potcrtava takve probleme, jer su njihove implikacije višeslojne – ekonomske, finansijske, institucionalne, političke i socijalne.

Ove posljedice će se pokazati sve više nejednakim u svom utjecaju, pogađajući siromašne posebno jako.

Globalno gledano, posljedice inflatornih skokova nose sa sobom rizik da uklone neke siromašnije zemlje u razvoju sa sekularnog puta dostizanja razvijenih ekonomija ili ekonomske konvergencije.

Igra okrivljavanja

Zbog svega navedenog, još je važnije da Federalne rezerve i Kongres djeluju brzo kako bi osigurali da trenutna inflatorna faza ne završi tako što će bespotrebno potkopati ekonomski rast, povećati nejednakost i pojačati finansijsku nestabilnost.

Potrebno je znatno smanjenje monetarnih podsticaja, koji još djeluju u režimu velike hitnosti, bez obzira na nesretni vremenski okvir koji upravlja promjenom na novi politički okvir Federalnih rezervi.

Američki zakonodavci mogu pomoći tako što će intenzivnije podržati inicijative koje pospješuju snabdijevanje, i za kapital i za rad, što potpada pod njihovu domenu.

To znači donošenje mjera da se modernizira infrastruktura, pojača produktivnost i poveća učešće u radnoj snazi.

Kreatori politika također trebaju osnažiti bonitetnu regulaciju i nadzor finansijskog sektora, posebno nebankarskog sistema.

S obzirom na veće pritiske na korporativne profitne marže i veliku sposobnost velikih firmi da se nose sa prekidima u snabdijevanju, morat će budno motriti na koncentraciju firme.

Dobra vijest je da, nakon što su prvobitno i uporno pogrešno tumačili američku inflatornu dinamiku, sve više zvaničnika Federalnih rezervi sada se počinje hvatati u koštac sa situacijom. Federalne rezerve bi trebale i ubrzati ovaj proces.

U suprotnom će završiti usred igre okrivljavanja koja će dodatno narušiti kredibilnost politike i potkopati politički položaj ove institucije.

Izvor: Project Syndicate

Izvor: Agencije