Ne pregovarati u ambasadama i kafanama, nego u institucijama BiH

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik pravi regionalni haos. Uznemirenost i strah od sukoba su na najvišem nivou od postizanja mirovnog sporazuma u Dejtonu. Dodik svoje mjesto u političkoj povijesti traži između Puigdemona i Karadžića. Trenutno je bliži samozvanom lideru katalonske nezavisnosti. Za one koji slabije prate međunarodnu političku scenu Carles Puigdemon je predsjednik stranke koja se odvažila krenuti u realizaciju projekta stvaranja države odvajanjem španske regije Katalonija od matice zemlje. Uhapšen je i suđen, pobjegao je iz Španije, potom su ga uhapsile italijanske vlasti na temelju španske potjernice, trenutno na slobodi čeka suđenje.

I katalonski lider je prvo govorio i promovirao ideju nezavisnosti i španske vlasti su to tolerirale. Ali onog trenutka kada je poduzeo konkretne nezakonite korake, suočio se sa zakonom. Dodik godinama najavljuje aktivnosti na odvajanju entiteta od centralne vlasti u Bosni i Hercegovini i proglašenju nezavisnosti Republike Srpske. Koristio je sve raspoložive verbalne akrobacije, interpretacije, laži, uvrede, ali nikada nije izlazio izvan okvira kojima bi rizikovao krivični progon. Sve se to, koliko god mučno i ponekad primitivno bilo, moglo svrstati u domen slobodnog izražavanja mišljenja.

Drugi dio iste taktike je da je kao apsolutni vladar života u entitetu Republika Srpska izdavao naloge, a izvršitelji su bili funkcioneri stranke koji su preuzimali rizik da budu optuženi. Tako su u Tužilaštvu saslušavani oni koji su provodili referendum o 9. januaru kao Danu entiteta ili bi se s tim mogli suočiti predsjednica entiteta i predsjednik entitetske skupštine zbog, očigledno, nezakonitog preuzimanja ovlasti kontrole lijekova i medicinske opreme.

Približavanje crvenoj liniji

Na posljednjoj sjednici Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) na Palama usvojena je Informacija kojom se Dodik na korak približio crvenoj liniji. Ne zbog mjesta održavanja koje budi sjećanja na okupljanje ratnih zločinaca Karadžića, Mladića, Plavšićke i ostalih kada su utvrđeni strateški ciljevi čije provođenje je dovelo do rata, žrtava i uništavanja.

Na stranu što tekst Informacije do kojeg je došao portal istraga.ba obiluje proizvoljnim i na činjenicama neutemeljenim konstrukcijama o Bosni i Hercegovini i Dejtonskom sporazumu, poput tvrdnje o državnoj zajednici BiH, da RS svoj “državni kontinuitet veže za 9. januar 1992.”, da je RS u Dejtonskom sporazumu definirana kao samostalna Republika”. Ništa od ovoga nije istina, ko ima vremena neka pogleda izvornu verziju Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH na engleskom jeziku.

Približavanje crvenoj liniji ogleda se u prijetnji silom, iako se čitavo proizvođenje haosa kreira toliko oprezno, da riječ sila nije pomenuta. Autori su se dobro namučili, i pokazali elementarnu nepismenost, kako bi izbjegli ono što se čeka – konkretan nalog iza kojeg stoji Milorad Dodik, imenom i funkcijom. U tekstu, između ostalog, doslovno piše:

“Ovaj proces također uključuje donošenje odluke o proglašenju ništavnim Zakona o Sudu i Tužilaštvu i svim drugim aktima koje je proglasio Visoki predstavnik i usvojila Parlamentarna skupština BiH. Nakon toga slijedi zabrana rada organa i institucija nastalih iz tih zakona na prostoru Republike Srpske sa utvrđenim rokom u kojem treba same da se odsele, a ako se ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske.”

Pravni put za destabilizaciju institucija BiH

Sadržajem Deklaracije pokušava se tražiti pravni put za destabilizaciju i razvlašćivanje institucija Bosne i Hercegovine. Nijednom rječju se ne pominju konkretne aktivnosti navedene u Informaciji niti rješenja za posljedice koje bi mogle uslijediti.

Iako Deklaracija i Informacija nisu obavezujući akti, razmatrani su na forumu stranke kojoj je Dodik predsjednik. Prijetnja intervencijom organa entiteta je prijetnja silom, ma koliko se u verbalnoj vratolomiji od toga bježalo. I to bi Tužilaštvo, koje kaže da je otvorilo predmet u slučaju Dodik, moralo imati na umu. Dodik je krenuo u obračun i sa stvarnim i sa zamišljenim neprijateljima i jasno je da bi povlačenje predstavljalo poraz. Zato je iluzorno očekivati da će se u ovom pohodu u haos zaustaviti.

Svima je jasno da bi jednostrano formiranje vojnih ili sigurnosnih struktura u entitetu predstavljalo pobunu i teroristički čin na koji se mora djelovati silom. I tu dolazimo do pitanja – šta je rješenje ove krize? Mlake reakcije i domaćih i međunarodnih vlasti na Dodikovu bahatost i samovolju proteklih petnaestak godina dozvolile su mu da na sve načine potpuno ovlada entitetom i stvori komotnu skupštinsku većinu kojom institucionalno pokriva svoje samovlašće. Uzoholio se, a takvi razumiju samo jezik sile. Ovdje ta sila mora biti institucionalna i oko nje mora postojati što veća suglasnost.

Od Dodikovih političkih protivnika dugo čujemo pozive međunarodnoj zajednici da ga sankcionira, smijeni, da Sud BiH i Tužilaštvo učine nešto kako bi ga se zaustavilo u rušilačkom pohodu. Do sada nije bilo pravnog osnova za to, moguće je da su propuštene neke šanse za reakciju OHR-a. Sankcije SAD pokazale su se nedjelotvornim, jer Dodik očigledno nema namjeru graditi međunarodnu političku karijeru da bi ga zabrana ulaska u Ameriku i finansijske sankcije ozbiljno pogodile.

Put koji vodi u sukobe

Urazumiti Dodika da put kojim je krenuo sigurno vodi u sukobe, pa makar i izolirane, ali ne manje opasne, i da odustane teško da je moguće. Posredovanje stranaca u ovoj situaciji odvija se na potpuno pogrešnim premisama. Dodik je ciljano počeo krizu blokadom institucija. Samo njihova bezuslovna deblokada može dovesti do mjesta gdje trebaju pregovarati lideri suprotstavljenih političkih koncepata, ali i drugi akteri političkog života uključeni u odlučivanje. Po hiljaditi put – NE pregovorima u ambasadama i rezidencijama, kafanama nego u parlamentima, Predsjedništvu, Vijeću ministara, kantonalnim skupštinama. Ako međunarodni medijatori namjerno previđaju da je to ključna tačka za sudbinu ove zemlje onda smo u mnogo ozbiljnijem problemu mi koji očekujemo da život u Bosni i Hercegovini krene ka normaliziranju. Lakše bi nam bilo da se radi o neznanju.

Najveća zamka je u tome da se po oprobanom posredničkom receptu stranci odluče za neko hibridno rješenje koje će predstavljati sredinu između suprotstavljenih stavova. Njihov moto – neka svi budu podjednako nezadovoljni u ovoj situaciji je gašenje vatre benzinom. Još jednom su dokazali da imaju pogrešan fokus u Bosni i Hercegovini tokom svake krize. Ovoga puta je akcenat na izmjenama Izbornog zakona, a ne na produciranom haosu. Pa i kad bismo prihvatili da su izbori najvažniji onda bismo se morali usredsrediti na vraćanje legitimiteta izbornom procesu i mjerenju stvarne volje birača. Kada bi bile otklonjene brojne manipulacije tokom izbora, mnoga pitanja o kojima se sad razgovara bi jednostavno nestala.

Međunarodne sankcije, i ako do njih dođe, bit će unilateralne, neće postići željeni efekat. Naprotiv, pokušaj smjene međunarodnim pritiskom od Dodika bi napravio ono što priželjkuje – mučenika, heroja spremnog da se žrtvuje da srpske nacionalne interese. To zadovoljstvo mu se ne smije priuštiti. Drugo rješenje je pokretanje sudskog postupka nakon što uslijede aktivnosti koje će van razumne sumnje predstavljati krivično djelo. Za to je potrebno strpljenje i dobar tužitelj. Bilo bi dobro da se taj postupak dogodi pred entitetskim sudom, a idealno da mu sude u Beogradu. Treće rješenje je izborni poraz. Oduzimanje moći bila bi najveća kazna. Ovo rješenje traži još godinu čekanja, pa bi štete u tom periodu bile nesagledive. Dodik sa političke scene mora otići sa svojim teretom loših političkih odluka, korupcije, nedokazanog ili bolje reći nepresuđenog očiglednog kriminala, ismijavanja i omalovažavanja institucija ne samo BiH, nego i entiteta, zloupotrebe ovlasti i moći.

Potrebno je upozoriti sve one koji imaju moć zaustaviti ovo srljanje u neizvjesnost da u slučaju da nijedno od pobrojanih rješenja, uključujući i povlačenje Dodika u normalne okvire, ne postigne cilj, rizikujemo suočavanje s četvrtim, najopasnijim. Da pojedinac ili grupa, u uzavreloj atmosferi povišenih nacionalnih i emocionalnih tenzija, izmanipulirani ili plaćeni, uzmu sebi pravo da sankcioniraju Dodikovo ponašanje. Ne samo da tada haos ne bi bio zaustavljen, nego bi uslijedila kataklizma. A onda ni Bog više ne bi imao nikakvih obaveza prema nama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.