CIA-ini problemi ratovanja dronovima

Američki novinar Spencer Ackerman je u saradnji sa režiserkom dokumentarnih filmova Laurom Poitras, upravo objavio dokument vezan za američke dronske operacije, koji je procurio od zviždača iz Nacionalne sigurnosne agencije, Edwarda Snowdena.

Taj dokument je članak sa Intellipedije, tajnovite američke web stranice na kojoj američke obavještajne agencije dijele materijal koji prikupljaju o nama širom svijeta. Pod naslovom „Ciljana ubistva: politička, pravna i etička kontroverza“, taj članak odražava stav Intellipedije vezan za rad mnogih aktivista za ljudska prava i organizacija – uključujući i moj – na zaustavljanju CIA-nog ratovanja dronovima širom svijeta.

Oduvijek sam pretpostavljao da me zbog mog rada na polju ljudskih prava prate sigurnosne agencije. Zaista, kada pišem e-mail supruzi, ponekad dodam ironični postskriptum njihovim agentima, izvinjavajući se što sam dosadan. Ovo je prvi put da se pojavio dokument koji potvrđuje moje sumnje.

Licemjerstvo treba biti otkriveno

Iako je ovaj dokument problematičan sa niza aspekata, ja sam potajno sretan što ga vidim. Tajnovitost (s njihove strane) je utočište za neka veoma opasna vjerovanja, koja su dovela do tragičnih posljedica. Sunčeva svjetlost je najbolji dezinficijens, a ovdje imamo uski tračak svjetlosti.

Oni smatraju da sam radio na tome da se podigne optužnica protiv Johna Rizza, bivšeg pravnog savjetnika u CIA-i, zbog njegove uključenosti u ilegalni rat koji se vodi u pograničnim regijama Pakistana – što je on nesmotreno priznao kada se hvalio Newsweeku u intervjuu iz 2011. Nisam iskreno očekivao da će SAD izručiti Rizza da mu se sudi u Islamabadu, ali princip je bio veoma značajan: on je odobrio CIA-ine napade tokom nekoliko godina, kada je SAD ubijao ljude širom regije, očito kršeći humanitarne zakone.

SAD nije bio u ratu s Pakistanom, koji je bio ključni američki saveznik i javno se protivio napadima dronova. Još jedna informacija koja je procurjela od Snowdena, pokazala je da je u avgustu 2008. tadašnji premijer Yusuf Raza Gilani rekao: „Ne smeta mi što to rade dok napadaju prave ljude. Protestovat ćemo u Nacionalnoj skupštini i potom ćemo to ignorisati”. To licemjerstvo je trebalo biti otkriveno, također.

U sklopu svoje istrage, susreo sam se s porodicama mnogih žrtava, i prečesto je priča bila ista: SAD je naizgled plaćao dobro za „obajveštajne podatke“ o „ekstremistima“. Doušnici su se suočavali sa jednostavnim izborom kada su uzimali novac: ili da kažu istinu, preuzmu rizik i identifikuju zaista opasne ljude; ili da lažu i upru prstom u nekoga sasvim bezazlenog. Uglavnom su birali sigurniju opciju. Uvijek smo znali laži koje su govorili jer bi se u saopćenjima za medije SAD hvalio smrtima „ekstremista“.

Užasni primjeri grešaka CIA-e

Mnogo je užasnih primjera grešaka koje je počinila CIA. Tridesetog oktobra 2006, u napadu dronom na školu, stradalo je 69 djece – direktor je označen kao „militant“. Dvadesetrećeg juna 2009, napad dronom na sahrani je usmrtio najmanje 80 ljudi, ali ne Baitullaha Mehsuda, navodnu metu koja nije bila tu.

Dvaput sam glasao za Baracka Obamu. Nakon što je izabran 2008, ovaj profesor ustavnog prava koji je postao predsjednik odbacio je politike mučenja i „pritvora bez suđenja“ iz Bushove ere, ali ih je zamijenio sa „smrtnom kaznom bez suđenja“ izvršavanom raketama Hellfire koje su pljuštale iz dronova Predator. Broj napada dronom u Waziristanu porastao je sa 36 za vrijeme Busha 2008. na 122 u 2010, Obaminoj prvoj punoj godini.

Najemotivniji trenutak za mene zbio se u novembru 2011, kada smo Imran Khan (tada opozicioni političar, a sada pakistanski premijer) i ja bili domaćini „Velike Džirge“ (velike skupštine) u hotelu u Islamabadu. Pozvali smo desetke rođaka žrtava napada dronom da razgovaramo o tome kako okončati ovaj pokolj. Jedan je bio 16-godišnji mladić Tariq Khan. Kratko sam porazgovarao s njim o tome kako je njegov nedužni školski drug ubijen.

Potom, nakon što je Khan održao elokventan govor o tome koliko su nemoralni ovi napadi dronom, ja sam govorio kako – bez sumnje – ima nekoliko ljudi u publici koji su na platnoj listi CIA-e. Upozorio sam da će oni uprijeti prstom u neke ljude nasumično, i možda zakačiti uređaj za praćenje ne njihove automobile.

Rakete civiliziranije od rasprave

Nisam bio ni svjestan koliko će se pokazati da sam u pravu: nakon 72 sata, Tariq se vozio vijugavim putem u Waziristanu sa Wahidom, svojim 12-godišnjim rođakom. Krenuli su u posjetu tetki. Sedmicama kasnije, kada su mediji suočili anonimnog „američkog zvaničnika“ sa dokazima o sahrani dječacima, on je nastavio insistirati da su oni bili „militanti“. Nadam se da ćemo jednog dana moći podići spomenik mladom Tariqu, podsjetnik da pretpostavka krivice može samo rezultirati suzama – i željom za osvetom.

Mi smo, nasuprot tome, u našoj parnici tražili da se Johnu Rizzu pošteno sudi iako se hvalio svojim zločinima. Informacije koje su procurjele od Snowdena odražavaju stav CIA-e u vezi ovoga: ovaj dokument svrstava naše napore pod „pravovanje“ (upotreba prava kao oružja za ratovanje, prim. prev.), uvredljiv termin koji su skovale apologete iz vremena dronova. Izgleda da je rješavanje pitanja raketama civilizovanije od raspravljanja o njima na sudu.

CIA implicira da sam radio sa „opozicionim snagama da potkopam [američku] upotrebu daljinski upravljanih vozila“ i izjavljuje zlosutno da do sada nisu razvili dokaze da moj rad sponzoriše „nasilni ekstremista“. Uvijek se iznova zapanjim kako obavještajci misle da će se protivnik ubistva udružiti sa ludim ljudima koji vjeruju (kao i CIA) da je ubijanje način da se njeguje mir.

Istina je da sam zastupao mnoge ljude koji su se našli na meti moje države. Previše je među njima bilo nedužnih građana, previše djece. Kada pomislim kako bih reagovao da neko ubije moje dijete, ne treba posebno razvijena mašta da se shvati zašto je program dronova učinio SAD zemljom koju najviše na svijetu mrzi cijela populacija Waziristana. Tako se reputacija brzo protraći.

Inače ne vjerujem da odvraćanje sprečava mnogo zločina, ali sa radošću mogu reći da naš rad jeste zaustavio ratove dronovima barem u jednoj regiji. Sudski postupak, koji smo vodili uz učešće Fondacije za temeljna prava u Islamabadu, smanjio je broj napada dronom u Waziristanu sa jednog na svaka tri dana 2010. na svega pet 2018. i nijedan od tad.

Nada u učenje iz grešaka

Reprieve (odgoda), organizacija koju sam osnovao, i ja smo bili spomenuti u još jednom pododjeljku „pravovanja“ u sklopu istog dokumenta. Ovoga puta Intelliepdia je bila sretna što smo izgubili slučaj u kojem smo pokušavali razotkriti uključenost britanske obavještajne službe u istom metežu izazvanom dronovima budući da su oni dijelili SIGINT (obavještajne signale) sa Amerikancima koji su ilegalno ubijali u Pakistanu (Velika Britanija je veoma dobra u praćenju mobitela). „Ova presuda je bila pobjeda za britansku Vladu, čiji su advokati kazali da veze između Britanije, SAD-a i Pakistana mogu biti ugrožene ukoliko bi sudac udovoljio [našem] zahtjevu.“

To mi je zanimljivo. Vjerovatno bi odnosi između talijanske mafije i njihovih američkih kolega bili „ugroženi“ ukoliko bi njihove spletke bile otkrivene – ali da li to znači da sve treba skrivati od biračkog tijela koje se nada da njihovi izabrani predstavnici neće biti uključeni u zavjeru da počine ubistvo?

Pretpostavljam da CIA prati i druge bitke „pravovanja“ koje smo vodili za pravdu. Mogu se samo nadati da će oni i njihovi prijatelji iz MI6 naučiti nešto iz svojih grotesknih grešaka. Možda će jednog dana biti dovoljno pristojni da se izvine Tariqovoj porodici i isplate odštetu svojim brojnim nedužnim žrtvama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.