Liban nakon eksplozije u Bejrutu: Nacija zaleđena u trenutku

Naši su životi još određeni onim što se dogodilo tokom tih nekoliko trenutaka jedne avgustovske večeri prije više od godinu.

Liban je 4. avgusta obilježio prvu godišnjicu od eksplozije u Bejrutu (Reuters)

Bila je to tiha, mirna avgustovska večer. Upravo sam bila završila radionicu za libanske novinare o porastu govora mržnje u libanskim medijima i uživala sam u ljetnjem piću sa tri prijateljice u hotelu Commodore u Hamri, u samom središtu libanske prijestolnice.

Oko 18h, primile smo poruku na WhatsAppu od prijatelja iz Londona, koji nas je obavijestio o tvitu koji je vidio a koji se ticao „eksplozije“ u luci u Bejrutu. Tvit je sadržavao i fotografiju na kojoj se vide oblaci sivog dima iznad luke. Budući da nismo čule eksploziju, bile smo sumnjičave prema priči, ali svmo svejedno posegnule za telefonima da provjerimo ima li potvrdnih izvještaja. Nismo ništa našle. Ja sam prokomentarisala kako opasne takve „lažne vijesti“ mogu biti, posebno u politički nestabilnoj državi kakav je Liban, ali nismo se previše time zamarale.

Nekoliko trenutaka kasnije, osjetile smo potres praćen snažnim podrhtavanjima koja su zatresla naš sto. Izgledalo je kao zemljotres, ali instinktivno smo znale da to što osjećamo nije prirodna katastrofa. Djelić sekunde kasnije, začule smo glasan udarac i komadići razbijenog stakla su nas zasuli. Izgledalo je kao da je kraj svijeta.

Bio je to prizor gori od svega što sam vidjela odrastajući usred libanskog građanskog rata ili izvještavajući o izraelskom napadima na moju državu kao novinarka. Ovo je bilo gore od dva slučaja napada bombaša samoubica kojima sam svjedočila u Bejrutu 2013. i 2014.

Kako me moj grad izdao

Mora da sam izgubila svijest jer kada sam otvorila oči, glava mi je bila prikovana za drvenu površinu stola. Čula sam prijateljice kako uzvikuju „nešto je palo na Zaheru!“

Dok sam molila prijateljice da „skinu tu stvar s mene“, razmišljala sam kako me moj grad izdao. Grad koji sam osjećala kao siguran čak i tokom najtežih vremena me napustio.

Kada su prijateljice konačno uspjele podići veliki prozorski okvir koji mi je bio navrh ramena  i osloboditi me, počele su vikati: „Zaherino lice je krvavo!“ Nisam osjećala gotovo ništa, pa sam ih pokušala umiriti, rekavši da je vjerovatno riječ o krvarenju iz nosa. Duboko u sebi, plašila sam se da ću uskoro postati jedna od mnogih libanskih žrtava nasilja o kojima sam izvještavala godinama.

Uskoro nam je postalo jasno da krv koja mi je tekla niz lice nije dolazila iz nosa – imala sam duboke posjekotine na licu koje je trebalo ušiti. Osvrnuvši se na haos koji je vladao oko nas, shvatile smo da nema smisla zvati hitnu. Prijateljice su rekla da će me odvesti do obližnje bolnice.

Kada smo izašle iz hotela, suočile smo se sa apokaliptičnim prizorom. Na ulici je ležalo mnoštvo prozora i vrata. Ranjeni ljudi, prekriveni krvlju, kretali su se besciljno među hrpama razbijenog stakla.

Vratili su nas iz tri bolnice pretrpane ozlijeđenim ljudima – ljudima koji su se borili za život. Osjetila sam se bespomoćno, uplašeno. Znala sam da je moj grad osuđen na propast.

Razaranje od strane unutrašnjeg neprijatelja

Kada sam konačno uspjela doći do bolnice koja me primila i kada su mi sanirali rane, počela sam se prisjećati naše potrage za uzrokom eksplozije. Prvo smo mislile da je riječ o izraelskom zračnom napadu. Onda je WhatsAppom počela kružiti priča da se radi o napadu bombaša samoubice u obližnjoj rezidenciji Saada Haririja, bivšeg premijera i sina ubijenog premijera Rafika Haririja.

Nakon nekoliko sati smo saznale šta se zaista desilo. Tvit koji smo ranije vidjele i koji je upozoravao na „eksploziju“ u luci zapravo je bio o požaru koji je izbio u skladištu punom vatrometa. Taj požar se proširio u obližnji kompleks u kojem su bile smještene 2500 tone amonijum nitrata i uzrokovao je razornu eksploziju.

Najmanje 218 osoba je poginulo, a hiljade su ranjene. Trećina grada je potpuno uništena i nekih 300 hiljada ljudi je raseljeno. I ovo razaranje nije uzrokovala vanjska sila, već unutrašnji neprijatelj.

Tog dana je zajedno s eksplozijom, naciju pogodio i osjećaj očaja. Nismo mogli vjerovati da je vladajuća klasa dozvolila da tone eksploziva budu skladištene u bejrutskoj luci duže od šest godina – tempirana bomba u srcu grada. Nismo mogli vjerovati da su naši političari i državni službenici nemarni i korumpirani do te mjere da su proizveli jednu takvu ljudsku tragediju.

Dok smo pokušavali pokupiti komadiće svojih života i pojmiti koliko smo izgubili u svega nekoliko minuta, shvatili smo da je naša država zvanično ušla u klub propalih i urušenih država.

Uistinu, Liban se više nije mogao opisati kao ništa drugo do „entitet“ kojim upravlja grupa korumpiranih vojskovođa fokusiranih isključivo na svoje finansijske i političke interese.

Nisu lideri, već razbojnici

Nakon što sam otkrila dubinu nemara i korupcije koji su doveli do uništenja Bejruta, odlučila sam prestati libanske političare zvati „političkim liderima“. „Lideri“ ne osuđuju svoj narod na smrt. Oni fizički i psihološki ne osakate svoj glavni grad.

Liban se urušio ali, više od godinu dana kasnije, njegovi vladari i dalje najveći dio svoje energije troše na međusobno okrivljavanje za ovu katastrofu. Svaka sekta, svaka politička stranka, krivi onu drugu za ovo što se desilo našoj državi.

Oni koji vladaju Libanom nisu „lideri“ već razbojnici koje treba privesti pravdi.

Na jednoj od novinarskih radionica koje sam držala odmah nakon eksplozije, istaknuti libanski istraživački novinar je upitao: „Da li bi to bio govor mržnje, ako zvaničnike luke u Bejrutu nazovem kriminalcima?“.

„Moja istraga je pokazala da su znali za opasnosti čuvanja velikih količima amonijum nitrata u naseljenom centru ali nisu ništa poduzeli“, novinar je rekao, „da li bi se to smatralo govorom mržnje, ako bih ih nazvao ubicama?“.

Nisam znala kako da odgovorim na to pitanje. U državi u kojoj sudstvo kontroliše ista korumpirana vladajuća klasa, možda je na novinarima da sami odluče. Ja lično sam donijela odluku.

Prošla je godina dana od eksplozije ali narod Libana još čeka pravdu. Čekamo da oni koji su direktno ili indirektno odgovorni za naše kolektivno ubistvo budu pozvani na odgovornost za svoje zločine.

Bejrut je danas sjenka grada kojeg smo poznavali. Eksplozija u luci, nakon koje je uslijedilo potpuno urušavanje libanske ekonomije, uzela je svoj danak na prijestolnicu i na njene ljude.

Ne samo Bejrut, već i cijeli Liban sada je traumatska zona. Trauma je postala dominantni sastojak našeg nacionalnog identiteta. Želimo da ozdravimo, pokušavamo da ozdravimo – ali nema ozdravljenja bez pravde. Da bi libanski narod opet gledao u budućnost s nadom, oni koji su se igrali s našom ekonomskom i fizičkom sigurnošću trebaju biti iza rešetaka.

Narod neće odustati

Razbojnici koji nama vladaju, međutim, riješeni su da izbjegnu odgovornost.

Njihov najnoviji potez da „suspenduju“ istragu o eksploziji, nakon što su dvojica zastupnika u Parlamentu koja su pozvana na ispitivanje, podnijela žalbu optužujući vodećeg suca za „pristrasnost“, najnoviji je dokaz da će uraditi sve što je u njihovoj moći da ometu pravdu.

Ali libanski narod neće odustati. Porodice onih koji su poginuli u ovoj eksoloziji neće odustati. Oni su odlučni u svojoj potrazi za pravdom za svoje voljene uprkos višestrukim drskim pokušajima da ih se utiša i da se osujete njihovi protesti.

Dok ovo čitate, možete pomisliti da sam još zaglavljena u tom sudbosnosnom trenutku kada sam shvatila da je Bejrut uništen i da se libanska država urušila. Jesam zaglavljena, ali nisam sama. Svaki stanovnik Bejruta je još zaleđen u tom trenutku. Naše živote još određuje to što se desilo tokom tih nekoliko trenutaka te avgustovske večeri prije više od godinu dana.

Libanski narod je poznat po svojoj izdržljivosti. Naša izdržljivost nam je omogućila da izađemo iz 15-godišnjeg građanskog rata i ponovo izgradimo naše živote i našu državu. Nažalost, nakon eksplozije u luci u Bejrutu, ponestalo nam je izdržljivosti. Prevladali su ljutnja i očaj. Samo pravda za žrtve može donijeti neku utjehu i nadu ovoj kolonijalnoj političkoj strukturi zvanoj Liban.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO