Crna Gora – država u kojoj biblioteke ne kupuju knjige

Ako postoji raj na zemlji onda je to biblioteka

Borhes

Kada bi pitali prosječnog građanina o tome za šta služi, koja je svrha biblioteke, ogromna većina bi vam odgovorila da je to mjesto gdje možete pročitati i posuditi knjigu. Nažalost, ovako uzak pogled na  bibliotečku djelatnost, dugujemo prvenstveno mjestu biblioteke i bibliotekarstva kao djelatnosti na listi prioriteta u Crnoj Gori.

Realno, biblioteke su svih decenija deveta rupa na svirali svake vlasti. Inače i upravljanje bibliotekama je podijeljeno na nekoliko nivoa. Tako je Centralna nacionalna  biblioteka „Đurđe Crnojević“ pod državnom kapom, zatim imamo 21  narodnu biblioteku pod upravom gradova i opština. Školske biblioteke su  u okviru Ministarstva prosvjete, kao i fakultetske i Univerzitetska biblioteka.

Međutim, problem biblioteka u Crnoj Gori je višestruk, s tim što je izazvana šteta koju plaća cijelo društvo u vidu zaostajanja za razvijenim dijelom svijeta, s tim što nas u međuvremenu prestiže sve veći broj zemalja, koje su znanje umjesto nekih drugih tema stavile na prvo mjesto. Problemi u bibliotekarstvu dio su  velikog problema kojeg Crna Gora ima kada su u pitanju prosvjeta, kultura i nauka.

Socijalne ustanove

Ali, krenimo redom.

Biblioteke u Crnoj Gori su odavno pretvorene u socijalne ustanove. Zapošljavanje bez stručnih ili sa sumnjivim kvalifikacijama je odavno postala praksa.

Stručna zvanja u bibliotekarstvu u Crnoj Gori odavno su postala samo stvar ispunjenja forme, svi iole upućeni znaju da ovo odavno nema veze sa realnošću.

Dalje, plate u kulturi u Crnoj Gori su najniže od svih budžetskih korisnika, a plate bibliotekara opet, pogađate – najniže u oblasti kulture.

Ono što predstavlja drugi dio problema je činjenica da biblioteke nisu pogodne za dobijanje političkih poena. Političari puno više vole vašarsku od baštinske kulture, a budimo realni, vašar im je u estetskom pogledu puno bliži.

Svi ćemo se složiti da je Crna Gora siromašna i zadužena država, ali  pitanje reformi u ovom društvu, kako bi ono ikad, ako i tada, izašlo na zelenu granu, nužno se mora dotaći i pitanja: šta raditi sa bibliotekama u Crnoj Gori?

Da nije problem samo u novcu da se lako dokazati.

Najmanje tri biblioteke nisu kupile ni jednu knjigu

Srbija i Bosna i Hercegovina, nama dvije  i po siromaštvu i zaduženosti, rođene sestre od država, iako minimalno, ipak  za nijansu više brinu o svojim bibliotekama od nas.

Svi iole upućeni će vam reći da je bibliotečki ispit tamo ozbiljnija stvar, i da, nećete vjerovati, postoji fond za otkup knjige.

Koliko to znači da se najlakše ilustrovati egzaktnim statističkim podacima. Tako je svaka narodna biblioteka u gradiću od 20 hiljada stanovnika dobila bar tih garantovanih pet hiljada eura za nabavku knjiga. Ako se tu uključe novci koje biblioteka dobije od osnivača, kao i prihodi od članarine, dobićete podatak da i najmanje biblioteke u Srbiji otkupe knjige u iznosu od 10-ak hiljada eura godišnje. Prevedeno, svaka biblioteke dobije oko 1.500 novih publikacija godišnje.

Međutim, ono što je puno važniji dio ovog problema jesu obaveze sprovođenja procedura javnih nabavki kada je nabavka knjiga za biblioteke u pitanju. Procedure u ovoj oblasti, u to sam se uvjerio u praksi, ubijaju čitalaštvo u Crnoj Gori. Živimo u vremenu u kojem je i vijek popularnosti nekog naslova jako kratak, i ako knjigu ne nabavite brzo, ona već nije aktuelna kada dođe na police.

Porediti se sa Hrvatskom ili Slovenijom je tek potpuno izlišno, jer tamo stvari stoje daleko bolje.

Dakle, crnogorske biblioteke izgledaju ovako:

– Nacionalna biblioteka Crne Gore kao  najznačajnija institucija te vrste u zemlji kuburi sa neadekvatnim prostorom i sa nedefinisanim nadležnostima glede nadzora nad bibliotekama i  obrazovanja i usavršavanja bibliotekara.

– Narodne biblioteke. U sistemu narodnih biblioteka ukupno 21. Osnivači su grad, prijestonica ili opština. Puno je problema vezano za rad i funkcionisanje narodnih biblioteka: neadekvatni i nedovoljni prostori, loša kvalifikaciona i starosna struktura zaposlenih, slaba tehnička i tehnološka opremenljenost, nepristupačnost  za osobe sa invaliditetom. A kao šlag na torti dolazi činjenica da u Crnoj Gori postoje određene narodne biblioteke koje ne kupuju knjige. Da, dobro ste pročitali. Potpisnik ovih redova zna bar tri narodne biblioteke u Crnoj Gori koje godinama nisu kupile ni jednu jedinu knjigu. Na čast njenim osnivačima.

O fondu u tim bibliotekama i koliko on može biti zanimljiv potencijalnim korisnicama, mislim da bi bilo glupo potrošiti ijednu riječ. U inventar se takođe ništa ne ulaže. Nema tipskih polica već vas dočekuju police tipa „sam svoj majstor“ koju je neko od visprenijih zaposlenih skovao u kućnoj radinosti. Takođe, nema ni računara ni elektronskog zaduživanja i sve se radi ručno.

– Školske biblioteke su odavno postale  mjesto za smještanje tehnoloških viškova u prosvjeti. Obično je  zaposleni u biblioteci nezadovoljan što je tu i smatra to privremenom nuždom. Direktori škola obično ništa ne ulažu u biblioteke. A i kako bi, kada je odavno problem nabaviti toalet papir i ogrijev.

O kupovini knjiga i obnovi bibliotečkog fonda, naravno nema ni govora. Država ništa nije uradila da sistemski riješi stanje u školskim bibliotekama niti ima naznaka za to.

– Univerzitetska, fakultetske  i specijalne biblioteke su donekle u boljoj situaciji, ali je sve to daleko od bilo kakav zadovoljavajuće a kamoli idealne.

Kako riješiti problem?

Nakon svega ovoga postavlja se pitanje, šta učiniti?

Mislim da u moru problema vezane za bibliotekarstvo u Crnoj Gori postoje tri urgentna:

– Nedostatak studija za bibliotekarstvo i informatiku (makar kao dio nekog drugog studijskog programa u kojem bi ovoj oblasti bilo posvećeno više pažnje)

– Pitanje bibliotečkog ispita i stručnih zvanja

– Ukidanje obaveze javnih nabavki kada su u pitanju biblioteke

Crna Gora jedina u regiji nema ovaj studij pa nije potrebno posebno objašnjavati koliko ovo štete nanosi bibliotekarstvu.

Dakle, u  bibliotekama u Crnoj Gori je, da budemo potpuno iskreni, puno onih koji su zalutali. Taj se problem ne može riješiti preko noći, ali je početak njegovog rješavanja uvođenje ozbiljnosti u  polaganje bibliotečkog ispita. To znači, podići nivo obuke tako da to zahtijeva ozbiljno vrijeme provedeno u praksi i pripremi za zvanje bibliotekara.

Takođe, da bi  biblioteke u Crnoj Gori iole mogle imati ozbiljan rad,  potrebne su knjige.

I to ne bilo kakve knjige, već aktuelni naslovi iz zemlje i država regije.

I pored složene ekonomske situacije, ipak smatram da bi država ovo mogla lako riješiti. Ako je u Srbiji za obavezan otkup utrošeno oko 900 hiljada eura u prošloj godini, onda bi za Crnu Goru trebalo puno manje novca.

A i da budem potpuno jasan: čak i da košta puno više novca, odgovorno tvrdim da to vrijedi.

Jer biblioteke su hramovi znanja.

Ulaganjem u njih, ulažemo zapravo u sebe.

A neznanje?

Ne znam koliko tačno košta. Niko to nije izračunao.

Ali se svi slažu u jednom, preskupo je.