Jezik je bitan u novinarstvu

„Kina: veliki potrošač ili lihvar?“

To je naslov koji je BBC odabrao za izvještaj svoje dopisnice Celije Hatton o novoobjavljenoj procjeni kineskih navika kreditiranja.

“Kina daje najmanje dvaput više novca za razvoj u odnosu na SAD i druge velike sile, kako pokazuju novi dokazi, a većina dolazi u obliku rizičnih kredita sa visokom kamatnom stopom od kineskih državnih banaka”, kaže se u tom izvještaju i još dodaje kako “kritičari strahuju da krediti s visokom kamatnom stopom koji finansiraju brojne kineske projekte ogromnim dugom opterećuju populacije koje ništa ne sumnjaju”.

Hajdemo na trenutak zastati i razmisliti o izrazima koji su upotrijebljeni da se opiše ova aktivnost. Kineski grantovi i krediti su objedinjeni kao “novac za razvoj” koji se posuđuje. Ipak, BBC nam pojašnjava da je “ne tako davno Kina primala stranu pomoć”. Nigdje u izvještaju Celije Hatton kineski “novac za razvoj” nije opisan kao “pomoć”. U čemu je razlika?

Definicija kineske i druge pomoći

Drugi BBC-ev izvještaj od prije četiri godina može biti od koristi. U njemu, gospođa Hatton, izvještavajući o “kineskom tajnom carstvu pomoći”, piše da kineski novac ne potpada pod „tradicionalnu definiciju pomoći oko koje se slažu sve zapadnjačke industrijalizirane države“, jer su zapadnjačke pozajmice „date s glavnim ciljem razvijanja ekonomije i socijalnog aspekta država koje ih primaju“. Izgleda da, kaže ona, dok čak 93 posto američke “finansijske pomoći” odgovara toj definiciji, samo petina onog što Kina daje se uklapa u taj okvir.

To je nevjerovatna tvrdnja. Ako je usitinu većina onoga što SAD daje bila u korist onih koji su je primili, trebalo bi biti dosta dokaza o tome. Pa ipak, studija iz 1997. koju je proveo Kongresni ured za budžet, otkrila da je strana pomoć odigrala, u najboljem slučaju, marginalnu ulogu u promoviranju ekonomskog razvoja i poboljšanju ljudskog života i da bi mogla čak “ometati razvoj u zavisnosti od toga u kojoj okolini se ta pomoć koristi i od uslova pod kojim je data”.

Zapravo je istina da je zapadnjačka “razvojna pomoć” u velikoj mjeri ekvivalent lihvarenja. Prema izvještaju New York Timesa iz 2005, “između 1970. i 2002, države južno od Sahare primile su ukupno 294 milijarde dolara u kreditima. U istom tom periodu vratile su 268 milijardi dolara i akumulirale, nakon kamate, ogroman dug od 210 milijardi dolara”.

Moj cilj ovdje nije samo da pokažem da se kineska eksploatacija ne razlikuje mnogo od one koju praktikuje Zapad. Prije je to da pokažem koliko puta zapadnjački mediji koriste jezik osmišljen da predstavi zapadno društvo kao na neki način bolje, dobronamjernije, moralnije i odgovornije od drugih društava.

Nekoliko drugih primjera ovo pokazuje. Laura Bicker s BBC-a izvještava da su „analitičari zabrinuti“ zbog razvoja i testiranja hipersoničnih raketa u Sjevernoj Koreji, ali ne kada to isto radi SAD, iako SAD ima podugačak spisak napada i destabiliziranja drugih nacija širom svijeta. BBC-evi voditelji su užasnuti sposbnošću Kim Jong Una da gradi rakete uprkos ekonomskim sankcijama, uzimajući to kao dokaz da ovaj sjevernokorejski lider ne mari što izgladnjuje svoj narod.

Nisu krivi što su polegli mitu

No, nemaju baš puno tog za reći o Joeu Bidenu koji održava i nastavlja razvijati najveći arsenal na svijetu iako više od 11 miliona američke djece živi u domaćinstvima koja nemaju dovoljno hrane, mnogi Amerikanci nemaju adekvatnu zdravstvenu njegu, a američka infrastruktura se raspada.

Isto tako, izvještaji o državnim službenicima koji zloupotrebljavaju svoje pozicije radi lične koristi drugačije zvuče ako se dešavaju na Zapadu. Kada istraga Wall Street Journala otkrije da “je 130 federalnih sudaca prekršilo američki zakon i sudsku etiku preuzevši slučajeve koji su uključivali kompanije u kojima su oni ili njihova porodica posjedovali dionice”, raširena korupcija nije preferirana fraza. Američki senatori koji prodaju svoj glas lobistima su “obavezni prema donatorima” a nisu krivi što su podlegli mitu.

I naravno, američki izbori mogu biti obilježeni prekrajanjem granica radi izborne dobiti, a birači potisnusti, ali oni nikada nisu namješteni ili ukradeni. Svaka sugestija da izborni sistem možda ne odražava želje birača je odmah spojena sa i odbačen kao dio “velike laži” bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, koji lažno insistira da je on pobijedio na najnovijim predsjedničkim izborima.

Pa ipak, činjenica je da je izborni sistem u SAD-u sistematski i namjerno namješten i ko završi na vlasti često puta ne određuju birači, već kreatori mapa koji sabotiraju glasanje. To je krađa.

Jezik je važan. Riječi su važne. I one pokazuju da nisu samo džinovi poput Trumpa ti koji šire narativ o bjelačkoj nadmoći. Veći dio liberalne zapadnjačke štampe je duboko uronjen u ovaj projekat kroz karakterizaciju vijesti u zavisnosti od toga gdje u svijetu i kome se one dešavaju. Bilo da se to radi nesvjesno ili ne, potrebno je nazvati stvari pravim imenom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.