Jesmo li na pragu stagflacije?

Zabrinutost se javlja i zbog očekivanja da bi rastuća inflacija mogla prisilno natjerati centralne banke mnogih zemalja da smanje pakete pomoći što može dovesti do nedovoljnog oporavka od uticaja pandemije.

Ako dođe do krize, država je ta koja će intervenisati i stimulisati potrošnju tamo gdje je nema (EPA)

Duhovi prošlosti kao da ponovno oživljavaju posljednjih mjeseci vraćajući države u ‘70-e godine prošlog vijeka u energetsku krizu. Uzroci nisu naravno isti, ali posljedice bi mogle biti.

Ekonomska kriza koju je prošle godine pokrenula pandemija COVID-a 19 je nešto što do sada nije viđeno, razlikujući se u uzrocima od dosadašnjih kriza i Velike depresije. U klasičnoj krizi ekonomija dolazi na kraj svog ciklusa nakon godina rasta. Neki događaj dovodi tada do pada potražnje, rasta nezaposlenosti i generalno pada ekonomske aktivnosti.

Mehanizmi koji su funkcionisali u periodu nakon Velike depresije sve do energetske krize ‘70-ih oslanjali su se na ulogu države i intervenciju. Ako dođe do krize, država je ta koja će intervenisati i stimulisati potrošnju tamo gdje je nema. Ako ne postoje radna mjesta, pokrenut će se investicijski ciklusi, zaposliti ljudi i vratiti nivo ekonomske aktivnosti. Logika je bila sasvim opravdana jer je država računala da će kasnijim jačanjem ekonomske aktivnosti naplatiti više poreza i vratiti zaduženja koja je uložila kroz intervenciju.

Imali novac, htjeli ga trošiti, ali nisu imali gdje

Međutim, kako to obično bude, problemi koji se jave dovode do toga da mnogi krenu propitivati dosadašnji način vođenja države i ekonomije, kao što je to bio slučaj ‘70-ih kroz odbacivanje snažne uloge države i državnog intervencionizma. Naftna kriza koja se tada javila dovela je do pojave nečega što do tada nije zabilježeno – rastuće inflacije i rasta nezaposlenosti praćenog padom ekonomske aktivnosti, nazvano “stagflacija”. Nagli rast cijena nafte doveo je smanjenja proizvodnje mnogih ekonomija što je dovelo do rasta cijena mnogih proizvoda, dijelom i zbog skupljeg transporta, u konačnici i povećanja nezaposlenosti.

Ako se vratimo na slučaj pandemije COVID-19, mnoge države su primijenile dosadašnje mehanizme u borbi protiv ekonomske krize – printanje novca, stimulisanje lične potrošnje i generalno jaki monetarni i fiskalni stimulus za oporavak. Iako su dosadašnje mjere u borbi sa krizama davale rezultate, postoji jedna razlika, a to je da ovaj put ekonomije država nisu bile na kraju ekonomskog ciklusa.

Bez obzira što je nastala vještačka kriza i isključivanje ekonomije, mnogi građani su imali novac i htjeli su ga trošiti, ali nisu imali gdje. Printanje novca i davanje građanima i nije imalo toliko efekta, jer se novac skupljao. Vi imate novac, dobili ste još novca, želite ići na putovanje ili u restoran, ali oni su sada zatvoreni zbog lockdowna.

Ključni uzroci krize – dekarbonizacija i protekcionizam

Rast potražnje je danas toliko snažan da ponuda ne može u kratkom roku odgovoriti na sve zahtjeve tržišta. Ekonomije poput Velike Britanije se bore za vozače. Vozači kamiona danas dobivaju razne bonuse samo da bi potpisali ugovore.

U nedavno objavljenom tekstu u The Economistu, upravo je ovo dominantna tema, gdje se ukazuje na uzroke trenutnog stanja u svijetu. Upravo je, prema njima, globalni paket pomoći od 10,4 triliona dolara doveo do potražnje koja je veća nego što bi to bilo u normalnim okolnostima, izazivajući nestašicu radnika u pojedinim sektorima, što se odražava i na manju ponudu proizvoda u odnosu na potražnju, ukazujući na dva ključna uzroka trenutne krize – dekarbonizacija i protekcionizam.

Oba argumenta imaju smisla. Energetska tranzicija sa uglja u obnovljive izvore energije učinila je Evropu, naročito Veliku Britaniju, ranjivom u opskrbi plinom, čija cijena svakodnevno raste. Drugo, ne manje važno odnosi se na rastući protekcionizam, gdje se trgovinska politika više ne oslanja na ostvarivanje ekonomske efikasnosti već u prvi plan dolaze neki drugi politički ciljevi. Nestašice proizvoda bi mogle pojačati protekcionizam među državama prije svega da zadovolje svoje gnjevne glasače zbog energetske krize, obećavajući nešto što ne mogu ispuniti.

Lošije ekonomske prognoze za ostatak godine

U sedmici iza nas, MMF je objavio lošije ekonomske prognoze za ostatak godine, upravo zbog problema u lancima snabdijevanja i rastućih inflatornih pritisaka, koji se mogu pogoršati na jesen i zimu. Dodatno su upozorili na rastući nivo inflacije do kraja godine, te umjereni rast do polovine naredne, pozivajući centralne banke da budu “vrlo, vrlo oprezne” i da preduzmu hitne mjere za pooštravanje monetarne politike ako se cjenovni pritisci nastave.

Rastuća inflacija je sada već problem jer je u augustu ove godine iznosila u SAD-u 5,3 posto, u Njemačkoj 4,1 posto, u Velikoj Britaniji 3,2 posto, u Rusiji 7,4 posto, te u eurozoni 3,1 posto.

Iako je MMF ovog ljeta prognozirao rast globalne ekonomije u ovoj godini od oko šest posto, sasvim je izvjesno da će ta prognoza biti smanjena narednih dana. Dodatna zabrinutost se javlja i zbog očekivanja da bi rastuća inflacija mogla prisilno natjerati centralne banke mnogih zemalja da smanje pakete pomoći što može dovesti do nedovoljnog oporavka od uticaja pandemije COVID-19. Za očekivati je da će i nestašice u snabdijevanju nastaviti se i naredne godine, dijelom i zbog delta varijante korona virusa, koja onemogućava povratak u staro normalno stanje. Znajući sve navedeno, period stagflacije više nije tako nemoguć.

Kako sada stvari stoje, nije za očekivati nekontrolisani rast cijena – veće inflacije, jer bi se cijene energenata trebale stabilizirati nakon zime. Ipak, za male otvorene zemlje poput Bosne i Hercegovine bilo koje povećanje cijena, prije svega energije, znači da je težak period pred nama.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO