Kako su međunarodne organizacije iznevjerile Afganistanke

Čuo sam brojne priče o Afganistankama koje očajnički traže pomoć i nailaze na zid šutnje.

Borkinje za prava žena u Afganistanu i aktivistice za građanska prava protestuju pozivajući na očuvanje svojih postignuća i obrazovanja pod talibanskom Vladom, ispred predsjedničke palače u Kabulu, 3. septembra 2021. (Reuters)

Tridesetog augusta, svega dan prije isteka američkog roka za povlačenje iz Afganistana, poslao sam poruku Parwani (što nije njeno pravo ime) na WhatsAppu da vidim kako je.

“Za sada nema pomoći…ali mi smo dobro sad za sad. Barem se mogu kretati sa propisnim hidžabom i mahremom [muški član porodice kao pratnja]”, odgovorila je s nagovještajem rezigniranosti.

Parwana je trebala otići avionom sa kabulskog aerodroma u posljednjim danima zapadnjačkih evakuacijskih napora, ali tehnički problem koji je iskrsnuo u zadnji čas, spriječio je njen odlazak. Mlada, obrazovana i zaposlena kod vrhunskih međunarodnih organizacija, nije bila sama u takvoj situaciji. Primio sam stotine poruka od Afganistanki poput nje, sve su strahovale za svoju budućnost i očajnički su tražile način da pobjegnu iz Afganistana kojeg kontrolišu talibani.

Otkako su talibani ušli u Kabul 15. augusta, predvodim volontersku inicijativu koja se sastoji od više od 200 članova i koja pomaže mladim afganistanskim ženama i njihovim porodicama. Ova ideja se rodila nakon što smo ja i nekoliko drugih članova Azijskog univerziteta za žene (AUW) u Bangladešu, na kojem su mnoge Afganistanke diplomirale, odlučili da pomognemo nekih 180 afganistanskih studentica i bviših studentica koje su željele pobjeći. Otkako smo pokrenuli ovu inicijativu, u kontaktu sam i sa drugim Afganistancima koji očajnički žele otići.

Prije roka od 31. augusta, zapadne vlade su izvele značajan broj Afganistanaca i stranih državljana iz zemlje – više od 114 000, da budemo precizni.

Ali čak i sada brojni ljudi iz različitih pozadina nastavljaju privatne napore da evakuišu još ljudi, iz frustracije što zvanični “Zapad” nije ispunio svoju dužnost da spasi one koji žele da napuste Afganistan. Mnogi od nesretnika su Afganistanke koje pišu nebrojene e-mailove i WhatsApp poruke zapadnim Vladama i organizacijama koje se hvale kako silno žene pomoći Afganistankama. Odgovor je, pak, često tišina. Očaj vlada među zaboravljenima.

Birokratski pakao bez kraja

U tipičnoj situaciji se našla i Farzana (zamolila me da ne objavljujem njeno prezime), koja je, kao i mnoge Afganistanke, u međuprostoru. Uposlenica velike njemačke nevladine organizacije Welthungerhilfe (WHH) obratila mi se preko sestre koja me poznaje. Farzana, koja strahuje za svoj život, rekla mi je da je tražila od Welthungerhilfea da je evakuišu sredinom augusta, ali nije dobila odgovor već dvije sedmice.

Prvog septembra sam odlučio u njeno ime napisati hitnu poruku odjelu za ljudske resruse u WHH-u. Dobio sam odgovor nakon sedmicu dana, 7. septembra, u kojem su tražili dokument koji “dokazuje [da je Farzana] zapsolena” u WHH, kao da nemaju evidenciju o tome ko radi za njih u Afganistanu. Njemačka je najavila 16. augusta da evakuiše 500 afganistanskih uposlenika “nevladinih organizacija kao što je Welthungerhilfe”, ali WHH očito nikada nije prenio poruku ljudima kao što je Farzana.

Nakon mog zahtjeva u e-mailu, WHH ju je uputio na njemačku Vladu za odobrenje specijalne vize, ali bez ikakvog uputstva kako da dođe do najbliže njemačke diplomatske misije koja bi joj opečatila pasoš. Uprkos velikoj tvrdnji njemačkog ministra vanjskih poslova Heikoa Maasa 30. augusta da će Uzbekistan dozvoliti ulazak Afganistancima koji putuju za Njemačku, Farzana mi je rekla kako je njemačka ambasada u Kataru odgovorila na njen e-mail 13. septembra da Berlin, zapravo tek “radi na tome da napravi aranžmane sa susjednim državama Afganistana”. Ona je i dalje u Kabulu, i nije u stanju da odluči šta sljedeće napraviti.

Ova vrsta sporog birokratskog pakla bez kraja ubija mnoge Afganistance koji su imali bliske veze sa Zapadom, ne fizički kako bi to mogli talibani, već sporo, sa anksioznošću iznutra. Oni žive svaki dan u agoniji dok se bore da prihvate tešku stvarnost: da bi možda bolje bilo da prave druge planove nego da čekaju na obećanu pomoć koja nikada ne dolazi.

Zvanične opcije za bijeg za preostale Afganistance tragično su manjkave, i graniče sa apsurdnim. Sredinom avgusta su i Velika Britanija i Kanada najavljivale programe za preseljenje za Afganistance uz mnogo pompe. John, britanski volonter iz naše grupe, međutim, proveo je dan i po pokušavajući doći do specijalne telefonske linije britanske Vlade za afganistanske izbjeglice, da bi došao do unaprijed snimljene poruke da taj broj telefona nije zapravo bio namijenjen afganistanskim izbjeglicama. Jedan medijski izvještaj o istom telefonskom broju tvrdio je da su neki pozivatelji čak preusmjereni na vešeraj.

Ignorisanje zahtjeva za pomoć

Što se tiče Kanade, vladin izvor nam je rekao sedmicu nakon mnogo reklamirane najave da prima 20.000 “ugroženih Afganistanaca” da je saopćenje za medije prethodilo stvarnom planiranju, tako da uopće nema detalja koji bi se mogli podijeliti.

Sedamnaestog augusta, Indija je također pompezno najavila ponudu svoje specijalne elektronske vize za hitne slučajeve za Afganistance. To je zvučalo lijepo, osim što ne znam ni za jednog Afganistanca kojem je ta viza odobrena nakon podnošenja prijave za istu. Zapravo je indijska medijska ispostava The Wire izvijestila da je broj Afganistanca koji su uspjeli dobiti ovu vizu “gotovo beznačajan”.

SAD je također najavio specijalnu imigrantsku vizu (SIV) ili prioritetne oznake za izbjeglice za Afganistance, ali izgleda da će se time odmah okoristiti samo oni koji su već pobjegli iz države. Čak je još u junu 2020, interni izvještaj američkog State Departmenta procijenio da je prosječno vrijeme čekanja na aplikaciju za SIV za Afganistanca “480 dana”. Osim toga, obrada za jednu od ovih “prioritetnih oznaka” ne počinje dok kandidat ne napusti Afganistan.

Zahra (što nije njeno pravo ime) je imala sreće da se zadesila u Indiji s mužem na osnovu viza za medicinske posjete prije pada Kabula i uspjela je ostati tamo tokom meteža koji još traje. Ona potpada pod izbjegličku oznaku Prioritet 2 od američkog State Departmenta, ali joj je potrebna preporuka od poslodavca, nevladine organizacije sa sjedištem u SAD-u, koji odbija njen zahtjev (čak su joj otvoreno rekli da ih prestane kontaktirati). Zamolila me da ne imenujem ovog poslodavca iz straha da bi je mogli kazniti još dužim čekanjem ako javno progovori.

Izgleda da ne igra neku ulogu to što ne govorite javno: mnoštvo Afganistanki me kontaktiralo da mi kaže kako njihove zahtjeve za pomoć poslane e-mailom zapadnjačkim poslodavcima, oni redovno ignorišu.

Uobičajene hvalisave izjave o misiji u međunarodnom razvojnom sektoru o pomoći ljudima da izgrade bolje živote ili o oblikovanju boljeg svijeta izgleda ne odnose se ni sa kakvom hitnošću na situaciju lokalnih afganistanskih poslodavaca. Teško je povjerovati da ove organizacije zaista nekome pomažu kada ne mogu pomoći ni svojim radnicima.

(Ne)briga za Afganistanke

Ni Ujedinjeni narodi, čija je misija da na terenu odgovore na takve krize, nisu bili efikasni. Porodice s kojima smo bili u kontaktu, a koje su prešle u pakistansku pokrajinu Balochistan krajem avgusta, rekle su nam kako su otkrile da je ured UN-ove Agencije za pomoć izbjeglicama (UNHCR) u Quetti zatvoren iz nepoznatog razloga. Quetta je prvi veći grad na putu za Pakistan sa graničnog prelaza Spin Boldak-Chaman i nema smisla da ova žarišna tačka za afganistanske izbjeglice nema funckionalnog UNHCR-ovog ureda koji će provesti registraciju izbjeglica, ali nekoliko drugih Afganistanaca također je prijavilo početkom septembra da nisu mogli pristupiti uslugama UNHCR-ovog ureda u Quetti.

Lokalni kontakt mi je rekao da je UN vjerovatno podlegao “političkom pritisku” od pakistanske Vlade, koja je umorna od prevelikog broja Afganistanaca koji pristižu i koja je već počela deportovati Afganistance za koje procijeni da su ušli u državu “ilegalno”.

Ovo, međutim, ne sprečava UNHCR ili druge ogranke UN-a da koriste afganistansku krizu za prikupljanje sredstava. “UNHCR je na terenu kako bi pružio za život važnju njegu i zaštitu porodicama kojima je pomoć potrebna.” Možda i jeste, ali nisu tako revnosni u Quetti, izgleda. Pričao sam o ovoj situaciji prijateljici koja dugo godina radi u UN-u, i nije izgledala ni najmanje iznenađena. “Zato kažem ne dajite novac UN-u. To je gore nego da ga protraćite”, uzdahnula je ona.

Ovdje ne zastupam stav da Zapad treba spasiti sve i svakoga ko želi napustiti Afganistan, već samo da trebaju učiniti ispravnu stvar za one koji zadovoljavaju njihove kriterije za hitnu pomoć, ponajprije obrazovane žene.

AUW, čijim studenticama i bivšim studenticama pokušavamo pomoći, primalac je znatne količine zapadnjačke pomoći.

Iako je 148 afganistanskih studentica i bivših studentica uspjelo napustiti Kabul na dva posljednja američka evakuaciona leta, hvalisava izjava ovog univerziteta o spašavanju ne spominje činjenicu da je oko dvadesetak njih još u Afganistanu, a još i više u susjednim državama. Sve one se suočavaju sa mnoštvom opasnosti zbog razloga koji variraju od tog da im je majka aktivistica za ljudska prava do tog da nemaju stabilan pravni status, i one ne žele da ih svijet zaboravi, iako je to univerzitet izgleda već učinio.

Među njima je Somaya Ahmady koja je trošila svoja sve manja sredstva na hotel u kojem je odsjedala u Kabulu prije nego što je, na naš savjet, prešla u iznajmljenu sobu kako bi uštedjela novac. Njen dom je u udaljenom gradu Heratu, i rekla mi je da je daleki rođak, koji se pridružio talibanima, prisiljavao da se uda za njega, pa je pobjegla uz majčin blagoslov.

“Naporno sam radila da ostvarim svoje ciljeve kroz visoko obrazovanje. Sada nemam nadu da ću nastaviti. Jedini plan je da nađem način da pobjegnem iz Afganistana kako bih mogla [ostati] živa”, kazala je ona.

AUW, čija je kancelarka supruga bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, Cherie Blair, nije im dao formalnu obavijest gotovo mjesec dana i nije odgovarao na njihove e-mailove, kazala mi je grupa u Afganistanu. Konačno, 24. septembra, univerzitet je održao sastanak na Zoomu s njima, samo da bi im rekao kako trebaju sačekati “nekoliko mjeseci”, ne nudeći nikakav precizan vremenski okvir. To je i očekivano. Ovo je samo još jedna međunarodna institucija koja se ne brine za Afganistanke koje su pod njihovim patronatom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO