Je li uspon Kine u interesu Arapa?

Sjedinjene Američke Države (SAD) preuzele su dominaciju nad arapskom političkom scenom nakon uloge koju su odigrale u ratu za oslobođenje Kuvajta 1991. godine, a Washington je postao najvažnija strana prijestolnica za većinu arapskih zemalja.

Pojedini posmatrači smatraju da doba američke hegemonije u arapskoj regiji ide u pravcu slabljenja pred očitim kineskim usponom, s kojim se povećavaju i kineski interesi u svijetu. Arapski svijet neće ostati izuzetak, posebno s visokim procentom arapske nafte i gasa u ukupnom kineskom uvozu energije.

”Osim trgovine, Kina ne pruža arapskim ili drugim zemljama bespovratnu pomoć. Kineski model daje investicione kredite za implementaciju velikih infrastrukturnih projekata u mnogim arapskim zemljama po srednjim kamatnim stopama i uz rok otplate od nekoliko narednih godina. S druge strane, zapadna i američka pomoć iznosila je nekoliko milijardi godišnje za brojne arapske zemlje”.

Povijesno gledano, Kina nije igrala važnu ulogu u bliskoistočnoj politici od osnivanja moderne države 1949. godine. Njena uloga je bila usmjerena isključivo na pružanje moralne i simbolične podrške palestinskim i arapskim pravima u sukobu na Bliskom istoku.

Unatoč naslijeđu zapadnog kolonijalizma u arapskim zemljama općenito, a posebno ulozi zemalja poput Britanije, Francuske i SAD-a u uspostavljanju i brizi za Izrael, Arapi su odabrali da se približe Zapadu i njegovom ekonomskom i kulturnom modelu. Međutim, ova stvarnost možda neće izdržati pred brzim razvojem događaja kojem svjedoči Kina, što će imati implikacije po arapske države.

Bespovratna pomoć

Kini nisu bile potrebne arapska nafta i plin sve do 1993. godine, kada je njena potrošnja energije po prvi put premašila obim proizvodnje.

U posljednje dvije decenije, Kina je uspjela i zabilježila rekorde prema svim raspoloživim materijalnim kriterijima u smislu ekonomskog rasta, te po pitanju prelaska miliona ljudi iz krajnjeg siromaštva u stabilnu srednju klasu.

Ostvarila je uspjeh u velikim razvojnim procesima i neviđenoj mehanizaciji ruralne Kine. Kini je išlo u prilog i to što nije snosila nikakve troškove za zaštitu linija snabdijevanja energijom koja dolazi s Bliskog istoka, jer su Sjedinjene Američke Države preuzele taj zadatak svojim vojnim prisustvom u regiji Zaljeva.

Obim trgovinske razmjene između Kine i arapskih zemalja 2020. iznosio je više od 240 milijardi dolara, prema zbirnim zvaničnim podacima.

Osim trgovine, Kina ne pruža arapskim ili drugim zemljama bespovratnu pomoć. Kineski model daje investicione kredite za implementaciju velikih infrastrukturnih projekata u mnogim arapskim zemljama po srednjim kamatnim stopama, uz rok otplate od nekoliko godina u budućnosti.

S druge strane, zapadna i američka pomoć je iznosila nekoliko milijardi godišnje za brojne arapske zemlje.

Kina se još uvijek nije uključila u politička dešavanja u arapskoj regiji. Peking je aktivirao i uravnotežio složene i široke odnose s izraelskom tehnološkom industrijom i svoje interese u arapskim izvorima energije.

Također je napravio balans u svojim odličnim odnosima sa dva rivala, Saudijskom Arabijom i Iranom.

U vrijeme kada je Washington uveo sankcije kineskim zvaničnicima – zbog njihove odgovornosti za masovna kršenja ljudskih prava u regiji Xinjiang na zapadu Kine, budući da su različiti izvještaji dokumentirali velika kršenja prava gotovo 23 miliona kineskih građana koji su muslimani – arapske države su odlučile da podrže stav kineske vlade.

Saradnja bez miješanja u unutrašnje stvari

Povijesno gledano, Kina se uglavnom fokusirala na zvaničnu saradnju s vladajućim režimima i nije ulagala u kulturne, akademske, medijske, političke, ekonomske elite ili druge članove civilnog društva.

Kineski model generalno ne vjeruje nevladinim organizacijama. Uglavnom zbog unutrašnjih razloga, Kina nije pozdravila revolucije arapskog proljeća, koje su zagovarale slobodu, demokratiju i poštivanje ljudskih prava.

Kina općenito ne posvećuje pažnju unutrašnjim politikama drugih zemalja, osim u okviru onoga što bi moglo utjecati na njene ekonomske i trgovinske odnose s njima. Također, Kina ne želi izvoziti politički model upravljanja koji bi nametnula ostatku svijeta.

U vrijeme kada su različiti zapadni krugovi pozdravljali događaje arapskog proljeća, Kina je bila suzdržana. Takva dešavanja je vidjela kao problem ili krizu s kojom se suočavaju arapske zemlje.

Pad režima predsjednika Hosnija Mubaraka, Muamera Gadafija ili Alija Abdullaha Saleha Kina nije smatrala dobrim vijestima.

Početkom 2016. godine, Kina je shvatila da mora postaviti konture svoje politike prema arapskoj regiji kako bi osigurala jasne vizije budućeg djelovanja u svojim odnosima s arapskim narodima i vladama.

Izdavanje bijele knjige pod naslovom “Kineska politika prema arapskim zemljama” odražava spremnost kineskog vodstva da izradi buduće planove kinesko-arapske saradnje zasnovane na principu uzajamne koristi, daleko od bilo kakvog miješanja u unutrašnja ili politička pitanja.

Dokument je uključivao nove temelje za odnose dviju strana u svim političkim, sigurnosnim, ekonomskim, trgovinskim, finansijskim, društvenim, kulturnim, medijskim, obrazovnim i intelektualnim aspektima.

Istovremeno, Arapi nemaju jedinstvenu ili čak različitu percepciju o svom budućem odnosu s Kinom.

Kineska kultura

Kina jača svoje geostrateško prisustvo u blizini arapskih zemalja. Prije manje od godinu dana, Peking je službeno otvorio prvu vojnu bazu izvan svojih granica u državi Džibuti koja ima strateški položaj jer gleda na južni ulaz u Crveno more koji vodi do Sueckog kanala.

Američka politička škola vjeruje da su vojni kapaciteti Kine još uvijek ograničeni kako bi mogla izvršavati zadatke zaštite međunarodnih pomorskih puteva, te kako ne postoji druga država osim Sjedinjenih Američkih Država koja može odigrati ovu ključnu ulogu.

Možda se u bliskoj budućnosti dese promjene u ovim aranžmanima, posebno nakon što je Peking uspostavio svoju prvu vojnu bazu u inostranstvu u državi Džibuti na ulazu u Crveno more.

Prerano je reći da će Kina istisnuti zapadni utjecaj (evropski i američki) iz arapskih zemalja i zamijeniti ga u skorije vrijeme.

Iako postoje novi temelji za kinesku meku moć, njen utjecaj postaje vrlo ograničen iz različitih razloga, od kojih je najvažniji taj da arapski narodi i vlade nisu opušteni u svojim odnosima s Kinom onoliko koliko su opušteni u saradnji s Evropljanima i Amerikancima.

Možda je to posljedica faktora povezanih s jezikom i njegovim barijerama, ili je možda posljedica nedostatka kontakta s Arapima ili njihovog približavanja kineskoj kulturi i načinu života.

Arapi još uvijek ne znaju za vodeće obrazovne institucije u Kini, za razliku od situacije na Zapadu. Također ne znaju ni imena poznatih kineskih ličnosti iz svijeta umjetnosti i kulture, dok znaju za njihove zapadne kolege.

Prema tome, arapsko naginjanje prema Zapadu moglo bi se nastaviti u bliskoj budućnosti, ali bi bilo pogrešno očekivati da ​će ovaj trend potrajati dugoročno.

Da, arapske elite tečno govore engleski, a možda i francuski, ali očekujem uskoro ozbiljna ulaganja u škole kineskog jezika i kulture.

Dakle, Arapi čekaju rezultate natjecanja između Pekinga i Washingtona i zadovoljni su time da ponovo odigraju ulogu objekta bez ikakvog planiranja ili priprema, a kamoli da učestvuju u oblikovanju onoga što slijedi.