Crna Gora i tragedija korone: Kako zaustaviti spiralu smrti?
Politika je u Crnoj Gori umiješana u sve, pa i u zdravstvo, s tim što tu umiješanost plaćamo životima svakog dana pa je sada postala ekstremno vidljiva.
Crna Gora se u martu 2020. godine, kao i ostatak regiona, suočila sa pandemijom korona virusa. Mjere donesene na početku pandemije su bile stroge. Zatvoren je međugradski saobraćaj, zatvoreni su kafići i restorani, uveden je policijski sat i potpuna zabrana kretanja nedeljom. Vlast je slušala savjete dvojca Mugoša i Begić, koji su u prvih nekoliko mjeseci uspješno proveli Crnu Goru kroz prvi talas pandemije.
Iako su se mogli čuti pojedini glasovi protesta, ipak je glas struke presudio. Crna Gora je prošla sa minimalnim brojem zaraženih i umrlih. U odnosu na ono što se zbivalo u okruženju, odista smo bili primjer kako jedna mala država treba da reaguje u ovom slučaju.
Ali, prvo miješanje politike je ozbiljno potkopalo borbu protiv pandemije. U ljeto 2020. godine, tadašnja vlast je raspisala izbore. I pored ograničenja, predizborne aktivnosti su ubrzano uvećavale broj zaraženih i mrtvih. Užarena politička atmosfera je pandemiju bacila u drugi plan. Dvojac, Senad Begić i Boban Mugoša, se sve više povlačio i realno gubio povjerenje građana. Njihovi pozivi na poštovanje mjera su postajali sve besmisleniji, jer ih nisu poštovali ni predstavnici vlasti ni opozicije.
Konačan nokaut borba protiv pandemije je doživjela u izbornoj noći 30. avgusta 2020. godine i u narednih nekoliko dana. U skoro svakom gradu su održani masovni skupovi, što je sve mjere učinilo potpuno besmislenim. Ubrzo je i rasformirano državno tijelo za borbu protiv pandemije i rukovođenje je preuzela direktno Vlada.
Crni rekord
Ali pandemija je nastavila da ubrzava. Broj mrtvih je i dalje rastao. Naročito su masovna okupljanja na sahranama u jesen i zimu prošle godine učinile da broj zaraženih i umrlih nastavi rasti.
U takvoj situaciji smo dočekali vakcine. Javnost je bila u uvjerenju da se bliži kraj pandemije. “Malu Crnu Goru ćemo lako da vakcinišemo, treba nam nekoliko sedmica”, govorili su pojedini ljekari.
I odista, prije pola godine se krenulo sa vakcinacijom. Do danas je potpuno vakcinisana jedva polovina odraslog stanovništva. Broj mrtvih od korone na dnevnom nivou je nikad veći i prešao je 2000. Crna Gora je, pored Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije, vlasnik crnog rekorda po broju preminulih u odnosu na broj stanovnika.
Trenutno se ne vidi kraj pandemiji u Crnoj Gori, iako vakcina ima dovoljno. Ključno pitanje koje se postavlja je kako smo došli u ovu situaciju i kako da izađemo iz nje?
Odgovor ni na jedno ni na drugo pitanje nije jednostavan.
‘Umiješanost politike u zdravstvo plaćamo životima’
Kada je u pitanju prvi dio priče o našoj tragediji sa koronom, razlozi su višestruki. Jedan od njih je svakako loša opremljenost bolnica, nedostatak materijala i lijekova. Takođe, tu je i negativna selekcija svih ovih godina.
Politika je u Crnoj Gori umiješana u sve, pa i u zdravstvo, s tim što tu umiješanost plaćamo životima svakog dana pa je sada postala ekstremno vidljiva. Takođe, tu je i problem odlaska kadra u inostranstvo, kako ljekara, tako i nižeg medicinskog osoblja. Ali i pored svih ovih nedostataka, ubijeđen sam, da su borbom protiv pandemije rukovodili samo medicinari, da bi broj žrtava bio daleko manji.
COVID kriza je, ako joj i na čemu možemo biti zahvalni, razotkrila i druge pukotine u društvu. Prvo, činjenicu da je partitokratija uništila mogućnost države da upravlja bilo čime, a kamoli nečim kao što je pandemija. Otkrila je i svu ranjivost ekonomije u Crnoj Gori koja se oslanja na turizam i ostale uslužne djelatnosti. Takođe, otkrila je i koliko je prosječan građanin Crne Gore, nažalost, podložan manipulacijama i u ovoj, kao i ostalim, sferama života. I, naravno, posvjedočila nam na koliko je niske grane došla nauka i struka u današnjoj Crnoj Gori.
Drugo pitanje, koje je u ovom trenutku najvažnije je kako zaustaviti ovu spiralu smrti koja svakog dana u Crnoj Gori u prosjeku odnose 6 života? U teoriji, odgovori bi trebalo da budu jednostavni: povećati stopu vakcinacije, držati se propisanih mjera, urediti ulazak stranaca u Crnu Goru pod jasnim uslovima, kao i putovanja građana Crne Gore u druge zemlje. Ali, u praksi smo za sada potpuno nesposobni da to sprovedemo.
Dakle, morali bi uraditi mnogo toga prije ovih stvari. Neke od njih bi trebale biti sljedeće: svi nosioci moći u Crnoj Gori i lica od bilo kakvog uticaja bi trebala da javno demonstriraju poštovanje mjera. To za sada nije slučaj. Naprotiv, predstavnici javnog i političkog života kao da se utrkuju ko će se više pokazati neodgovornijim. Nema maske, nema distance, svaki iole veći javni skup je novo žarište koje proizvodi nove tragedije i tako u krug.
Problem vakcinacije
Tu je i problem vakcinacije. Crna Gora je mala zemlja. Vakcina ima i građani Crne Gore, to treba priznati, su među rijetkima u svijetu koji mogu da biraju koju će vakcinu primiti. Ali stopa vakcinacije sporo napreduje i vakcine se uništavaju jer im je istekao rok trajanja. Logično bi pitanje bilo, a gdje je zapelo?
Ja mislim da je zapelo onog momenta kada su političari uzde protiv pandemije iz ruku ljekara uzeli u svoje. Građani puno toga ne vide, ali jasno vide kod koga je moć. Zato bi za početak suštinsku kontrolu nad zdravljem građana Crne Gore vratiti u ruke onih koji jedini o tome nešto znaju. Bez tog koraka, siguran sam neće biti pomaka, već ćemo biti osuđeni na nove krugove COVID tragedije. Mislim da je ovo prebitno i zbog onog što nas čeka poslije korone, a to je narušeno mentalno zdravlje građana sa kojim ćemo morati da se bori relativno mali broj psihijatara i psihologa. E tek ako tu budemo imali kontrolu političara, od kojih je mnogima takođe mentalno zdravlje vidno narušeno, imaćemo priliku da gledamo tragediju sa produžecima. Korona je opasno uticala i na porast porodičnog nasilja i na ogromno gomilanje frustracija koje će se jednog dana samo izliti na ulice crnogorskih gradova.
I za kraj, pandemija je već do sada ostavila ogromne posljedice u Crnoj Gori, ali one bi bile i znatno veće da upravo nije bilo crnogorskih zdravstvenih radnika, koji su i pored nedostatka opreme i materijala, i pored toga što su bijedno plaćeni i poniženi i izloženi pritisku politike, medija i građana, nadljudskim naporima sačuvali na hiljade života. A u maloj Crnoj Gori svaki je život više nego dragocjen.
Nažalost, mnogi od njih su stradali poštujući Hipokratovu zakletvu i radeći najhumaniji posao na ovom svijetu – spašavanje života.
Upravo zbog njih, nužne su hitne i korjenite promjene u zdravstvu i u svim drugim sferama od značaja za život građana Crne Gore.
Jer, ne treba biti puno pametan pa zaključiti: Crna Gora neku sličnu katastrofu u ovakvom stanju ne može da preživi.
Jednostavno, sve bi se raspalo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.