Crnogorci ginuli po naredbi Beograda, faktura ispostavljena samo Crnoj Gori

Danas se navršava 30 godina od ničim izazvanog napada na Dubrovnik od strane Crne Gore. Danas, 30 godina poslije, i dalje beremo posljedice te avanture.

Iako sam siguran da napad na Dubrovnik nije smišljen u Crnoj Gori, sve posljedice tog nepravednog vojnog pohoda su se sručile na leđa građana Crne Gore. Potpuno je jasno da su Crnogorci izginuli za potrebe Srbije i po naredbi iz Beograda. Ali je faktura na naplatu došla samo Crnoj Gori.

Nije postojao nijedan razlog za napad na Dubrovnik. Takođe, Crna Gora nikada u istoriji nije imala problem ni sa Dubrovnikom ni sa Hrvatskom. Razlozi su bili daleko od Crne Gore, ali to naravno ne umanjuje našu odgovornost. Naprotiv.

Naime, i pored velike prednosti u tehnici situacija na ratištu u Hrvatskoj u ranu jesen 1991. godine po snage koje je podržavao Beograd nisu stajale nimalo ružičasto. I pored obećanja o brzom porazu.

Trebalo je izvršiti vojni i politički pritisak na zvanični Zagreb, a Dubrovnik je bio Bogom dana prilika za takvo nešto. Ali imala je tu jedna sitnica. Dubrovnik se efikasno mogao napasti samo iz Crne Gore. Istina, napad je dijelom došao i sa teritorije Bosne i Hercegovine, ali su gro snaga činili vojnici i dobrovoljci iz Crne Gore. Takođe, bez stavljanja crnogorskih privrednih potencijala u službu napada, rizikovalo bi se da cijela operacija propadne.

Snage koje su branile grad su bile malobrojne i slabo opremljene. U takvoj situaciji samo je još falila medijska priprema za napad.

Medijska priprema napada

Nju će izuzetno dobro i kranje nečasno odraditi televizija Crne Gore. Danima prije napada građani Crne Gore će biti bombardovani informacijama kako “ustaške” snage iz Dubrovnika, potpomognute stranim plaćenicima iz Kurdistana, Avganistana i Marsa planiraju da  upadnu na teritoriju Crne Gore i da počnu da sprovode svoje mračne koljačke planove.

Da bismo razumjeli  uticaj medija u tadašnjoj Crnoj Gori vrijedi podsjetiti da je tada televizija Crne Gore bila jedina televizija koja je pokrivala cijelu državnu televiziju.

Od toga do odlaska u pohod na Dubrovnik, kako bismo izgradili “stariji i ljepši”, bio je samo jedan korak. A taj korak je bila masovna mobilizacija i podjela naoružanja.

Doduše, ni to nije išlo baš glatko. U sredinama gdje je dominiralo manjinsko stanovništvo odziv na mobilizaciju je bio nikakav. Isto se dešavalo i u nekim drugim sredinama. Umjesto odlaska na ratište ti ljudi su se odlučili za rizik dezerterstva.

Ipak, najmanje 20 hiljada vojnika iz Crne Gore učestvovaće u opsadi Dubrovnika,165 njih se nikada neće vratiti. Još najmanje tri puta toliko će se vratiti sa nekim teškim oblikom invaliditeta kao posljedica ratnih dejstava.

Rat se na kraju završio političkim dogovorom. Crnogorski vojnici su poginuli ni za šta. Granica između Hrvatske i Crne Gore nije se pomjerila ni za pedalj.

Postavlja se pitanje, šta nam je zapravo ostalo nakon 30 godina?

Šutimo o žrtvana “sa druge strane”

Prvo, Crna Gora se bez obzira na zvanična pokajanja njenih čelnika, trudila da mrtve zavuče pod tepih. U takvoj situaciji, poginuli crnogorski vojnici su postali neželjeni teret izgubljenog rata.

Ali ono što Crna Gora takođe prešućuje, jesu žrtve na onoj, uslovno kazano drugoj strani.

U crnogorskim medijima rijetko gdje možete naići na informaciju da su crnogorske snage tokom dubrovačke operacije ubile i 92 civila. Dakle, nenaoružanih ljudi koji nikako nisu mogli i smjeli biti predmet ratnih dejstava.

Prije nekoliko dana je objavljena informacija da je sud u Srbiji dodijelio odštetu porodicama Vukovaraca čiji su najmiliji zvjerski likvidirani nakon pada tog grada u novembru 1991. godine. Srbijanski mediji su uglavnom stidljivo i šturo prenijeli tu informaciju. Razumljivo, jer je tamo i dalje aktuelan narativ kako Srbija nije učestvovala u tom ratu, ali eto nekim čudom, porodicama ubijenih dodjeljujemo odštetu za rat sa kojim zvanično i dalje tvrdimo, da nemamo ništa.

Crna Gora je, iako se davno razišla sa politikom Beograda, tu ostala dosljedna. Dakle, mi nismo obeštetili porodice kojima smo kao država oteli ono najvrednije-njihove najmilije. Tačnije, njih 92. Nakon tri decenije, polako blijedi sjećanja na sramotu oko Dubrovnika, ali su gorki plodovi poricanja i zaobilaženja istine tu. I da, beremo ih svaki dan.

Ti gorki plodovi se ogledaju u sveprisutnom pritisku da se promijeni zvanična istorija i da se izvrši revizija za potrebe i po potrebi određenih političkih snaga u Crnoj Gori i izvan nje. Nema se  u tom pritisku ni stida ni srama. Ta bi nova istoriografija trebala da uvjeri građane Crne Gore da napad na Dubrovnik nije sramota već čojstvo. Oportunističi dio društva pak nam preko svojih političkih tribuna nastoji kazati “pusti mrtve, važna je ekonomija”. Nekako mi ovo pogoduje više retrogradnim snagama u društvu nego razne budale koje vise na Pinku i Hepiju. Analogija nije baš poželjna u istoriji, ali vrijedi podsjetiti da je Hitler bio baš uspješan u, pogađate-ekonomiji.

Ulica žrtava napada na Dubrovnik

Ali, za procvat ovih snaga najzaslužniji su oni koji svih ovih godina i decenija nisu uradili ništa da se građani Crne gore suoče sa strahotama počinjenog u njihovo ime. Jer da jesu, sigurno danas ne bismo raspravljali o ovim pitanjima. U posljednih par decenija, imena ulica i trgova su dobila mnoga zvučna imena iz crnogorske prošlosti. Sasvim u redu, ako se uzme u obzir proces obnove države i potrebe afirmacije državnog identiteta u najpozitivnijem smislu.

Ali, ono što je Crna Gora morala dobiti je van svake sumnje i ulica žrtava napada na Dubrovnika.

A ako nam je to bilo malo previše, onda je neko iz državnog vrha Crne Gore sutra trebao otići do Dubrovnika. Ponijeti buket sa tačno 92 ruže. Položiti ga ispred crkve sv. Vlaha.

I ćutati, ćutati, ćutati…

Kad se već nije imalo hrabrosti i ljudskosti za više…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.