Kineska strategija za ujedinjenje američkih saveznika

Pišu: Charles A. Kupchan i Peter Trubowitz

Američki odnosi sa suštinskim demokratskim partnerima promijenit će se dramatično nakon što ured preuzme novoizabrani predsjednik Joe Biden. Saveznici u Evropi i Aziji se raduju američkom predsjedniku koji je posvećen poštivanju demokratskih tradicija u svojoj državi, poštivanju strateških dogovora na vanjskopolitičkoj sceni i timskom igraču.

Solidarnost među svjetskim demokratijama je naročito važna kada se treba suprotstaviti Kini. No, odluka Evropske unije prošle sedmice da potpiše sporazum o investiranju s tom državom ističe potencijalno ozbiljnije neslaganje. Iako je Bidenov tim upozoravao Evropsku uniju da ne ide dalje s tim dogovorom, Unija ga je potvrdila (čeka se ratifikacija).

Iskreno rečeno, tvrdoglavi kineski stavovi motiviraju svjetske demokratije da se udruže protiv nje. No, njena sve veća geopolitička težina i primamljivost kineske trgovine i investicija također mame mnoge države, uključujući demokratske, na dogovore s njenom vladom. Tako bi Biden u prvim danima vladavine trebao pokrenuti napore da postizanju ujedinjenog demokratskog fronta protiv Kine, vođenog sa tri principa.

Značaj Inicijative pojasa i puta

Prvo, SAD treba ublažiti retoriku i tretirati Kinu kao značajnog konkurenta, a ne kao neumoljivog neprijatelja. Američka strategija rigidnog suzbijanja ili agresivnih uzvrata teško da može naći uporišta kod drugih, bilo u Evropi ili u Aziji, što se može strateški obiti od glavu. Demokrate i republikanci možda se pokušavaju nadglasati kada je riječ o pozivima na oštre stavove prema Kini. No, ako strani partneri vide Bidena kao nekoga željnog borbe, SAD će više podijeliti nego ujediniti veće demokratije svijeta.

Kina već ima značajan geopolitički i ekonomski utjecaj u Aziji i šire, naročito kroz Inicijativu pojasa i puta, njen ogromni program investicija u globalnu infrastrukturu i komercijalni razvoj. Taj se duh ne može vratiti u bocu. Pragmatični, a ne bombastični, realizam treba voditi američku strategiju prema Kini. Naravno, SAD treba jasno istaći svoje crvene linije, naročito kada je riječ o autonomiji Tajvana i slobodi plovidbe azijskom stranom Pacifika.

No, SAD i Kina trebaju stremiti ka podjeli liderstva u regiji, strateškom cilju koji bi trebao uvećati podršku američkih saveznika koji već strahuju od eskalacije rivalstva Kine i SAD-a. Drugo, SAD i njegovi ključni saveznici se trebaju povezati kako bi se suprotstavili Kini u poljima trgovine i investicija. Ekonomsko razdvajanje nije opcija; Kina je previše integrirana u globalnu ekonomiju. Bez obzira na to, uvozna konkurencija Kine i njene nepoštene trgovinske prakse koštali su razvijene demokratije milione radnih mjesta u posljednje dvije decenije. Primoravanje Kine da izjednači snage na terenu može biti od njihove ekonomske koristi.

Trumpovo jednostrano djelovanje

Amerika i njeni saveznici se moraju udružiti kako bi maksimizirali efektivnost. Jednostranim djelovanjem, kao što je odlazeći predsjednik Donald Trump radio – i kako sad Evropska unija radi – samo se ide u korist kineske snage u razblažavanju kolektivne snage svjetskih demokratija za dogovore. Trumpove tarife su malo uradile na liberaliziranju kineskog tržišta ili umanjenju američkog trgovinskog deficita. Umjesto toga, potreban je globalni pritisak da se odgovori na štetne trgovinske prakse Kine, uključujući državne subvencije i krađu intelektualnog vlasništva. Premda potpuno razdvajanje nije opcija, SAD se s demokratskim saveznicima treba odvojiti od Kine kada je riječ o osjetljivoj tehnologiji kao što su poluprovodnici i vještačka inteligencija.

Ista situacija traži nametanje novih izvoznih kontrola, postrožavanje praćenja kineskih stranih investicija, nesarađivanje s Huaweijem na igradnji 5G mreža i povratak u domovinu proizvodnje. Ovi koraci bi se dobro složili s domaćim mjerama koje Bidenova administracija i druge vlade žele poduzeti kako bi stvorile nova radna mjera i bolje plate za obične radnike. Cilj mora biti osiguranje ekonomskog razvoja i dobici od trgovine moraju biti inkluzivniji. Potrošnja na infrastrukturu, obrazovanje i novu obuku, istraživanje i razvoj te na obnovljivu energiju može pomoći većim demokratijama da održe konkurentnu prednost nad Kinom.

Na kraju, SAD i njegovi demokratski partneri trebaju jednim glasom govoriti kada je riječ o borbi za ljudska prava. Odlučne osude kineske nespremnosti da dozvoli osnovne slobode svojim građanima natjerat će kineske lidere na odbrambeni stav na terenu međunarodnih stavova. A to će pomoći i pri obnovi američke moralne slike propale pod Trumpom.

Biden i koordinirani pristup

Demokratski lideri dodatno mogu naštetiti kineskim vladarima nametanjem sankcija za one koji su odgovorni za ugnjetavanje ujgurske manjine u Xinjiangu i nasilje u Hong Kongu. Kada se Kina odluči za ekonomsku iznudu kako bi kaznila države koje kritiziraju njen odnos prema ljudskim pravima, kao što to radi prema Australiji, svjetske demokratije trebaju isto tako odgovoriti. Rad na izgradnji konsenzusa o ova tri principa ne bi samo istakao dubinu posvećenosti Bidenove administracije za saradnju s partnerima. To bi ujedno bio najbolji argument Amerike u odnosu prema Kini: njeni savezi.

Kina ima samo jednog saveznika – Sjevernu Koreju – dok SAD ima lojalne partnere širom svijeta. Kineska ekonomija će na kraju desetljeća biti najveća na svijetu, no njen bruto domaći proizvod je približno jedna trećina kolektivnog BDP-a svjetskih demokratija. I dok god su one zajedno i pridonose geopolitičkoj i ekonomskoj snazi, vodeće demokratije će nadmašiti Kinu u bliskoj budućnosti.

Biden će morati iskoristiti sve svoje vještine dogovora da bi napravio koordinirani pristup prema Kini. No, njegov zadatak je olakšan činjenicom da, čak iako žele više trgovine s Kinom, demokratije Evrope i Azije su nervozne zbog njenih namjera. Oni će toplo dočekati američkog predsjednika koji poštuje saveznike i cijeni potrebu zajedničkog rada u odnosima s Kinom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere