Stari Egipat: Piramidalna šema koja je bila uspješna

Pandemija „propalih država“, koja potresa Bliski istok već godinama, izgleda da se sada širi na neke od najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih društava svijeta.

Posljednja država koju je pogodila su Sjedinjene Američke Države. Osjetljivost američke države je očita u katastrofalnom upravljanju i neuspjehu na minimiziranju broja preminulih u pandemiji COVID-a 19. Očito je i u političkom raspadu koji je uslijedio nakon političkog cirkusa koji se naziva izborima, kao i u užasnom tribalizmu koji guta društvene veze i institucije.

Ovo žalosno stanje je dovelo do zlokobnih pretkazanja da je SAD, kao njegov bivši rival SSSR, na ivici spektakularne propasti.

Premda postoji neka nada da bi nadolazeća Bidenova administracija mogla poništiti štetu koju je napravio Trump tokom katastrofalnog mandata i izvući državu sa ivice propadanja, prilično je očito kako je SAD usred propadanja i raspadanja. Ne samo da su druge moćne države smanjile geopolitički i ekonomski jaz između sebe i države koja je smatrana jednom kao „jedina dominantna svjetska sila“, nego se čini kako se i sama Amerika raspada.

To znači kako su rast i pad Amerike bili spektakularno brzi.

Tako nije trebalo biti. Osnivači SAD-a su namjeravali izgraditi politički sistem koji bi trebao izdržati sve izazove vremena. Oni su to prikazali kroz ikonografiju i simbole antičkog Egipta. Od ogromnog obeliska podignutog u prijestolnici kao spomenik Georgeu Washingtonu do piramida na drugoj strani Velikog pečata Sjedinjenih Američkih Država, rani vladari Amerike su često koristili simbole starog Egipta da istaknu snagu i trajnost svoje mlade države. Washington DC bi sad čak imao i piramidu da je Kongres odobrio razmetljive dizajne Johna Popea za Lincolnov memorijal.

Postoji logika u njihovom korištenju egipatske simbolike, a naročito piramida, kako bi se istakla dugotrajnost – prva piramida u Egiptu je napravljena prije skoro pet hiljada godina i još uvijek stoji. U među vremenu je stara egipatska civilizacija, koja je napravila spomenutu piramidu, imala tri hiljade godina dugu historiju (od rane dinastije od prije 3.000 g. p.n.e. do propasti dinastije Ptolomeja 30. g.p.ne.)

Nesumnjivo je da je Egipat prošao kroz nekoliko perioda tranzicije i kratko bio podijeljen tokom tih 3.000 godina. Međutim, egipatska civilizacija nije imala „mračno doba“ čak i tokom ovih takozvanih međuperioda. Umjesto toga, ona je postala više lokalizirana, sa decentralizaicjom moći, većom ekonomskom jednakosti i većom socijalnom pokretljivosti. Nadalje, čak i stari osvajači toga Egipta, kao što su bili Makedonci, Perzijanci i Hiksi, više su usvajali egipatske načine rada umjesto nametanja svojih.

Da stavimo ovu dugu historiju u kontekst, piramide su već bile prastare kada su stari Rimljani preuzeli Egipat i pretvorili ga u provinciju svoga carstva. Dvije hiljade godina poslije, a to je milenij manje od postojanja egipatske civilizacije, svijet je svjedočio nastanku i nestanku bezbrojnih carstava, država i civilizacija.

Pa šta je dovelo do nevjerovatnog trajanja starog Egipta i postoje li lekcije koje moderni svijet može naučiti od njega?

Jedinstven sistem

Ukratko, stari Egipćani dugotrajnost civilizacije duguju uspješnoj izgradnji političkog sistema koji je bio jedinstveno podesan njihovom okruženju. „Država je trajala jer su njene strukture radile savršeno, naročito u ovom posebnom prirodnom okruženju“, navodi Zeta Xekalaki, egiptologinja iz Grčke sa diplomom Univerziteta u Liverpoolu.

Kada se, kako klimatolozi navode, afrički vlažni period iznenada završio, te doveo do toga da pustinja Sahara otkrije svoju prirodnu suhoću, nomadski lovci-sakupljači, u onome što je postao Egipat, suočili su se sa izborom: prilagoditi se i ići dalje ili nestati.

Narod, koji je kasnije postao egipatski, pronašao je načine da se prilagodi promjenama okoliša što se na kraju pokazalo veoma uspješnim i trajnim. Ne da su se samo naselili u dolini Nila i postali farmeri, već su uspjeli na inovativne i efikasne načine koristiti moćnu plodnu silu rijeke kako bi suzbijali nezaboravni pakao pustinje.

„Tako su ti stanovnici, koji su kasnije postali Egipćani, napravili pogled na svijet gdje je upravljanje bilo sve. Prema tom pogledu, ne postoji alternativni sistem koji može kontrolirati okoliš i osigurati dobrobit osim onoga koji vodi faraon“, navodi Xekalaki.

Lik faraona kao voljenog despota danas se koristi u odbrani egipatskih modernih diktatora, pa se tumači to kao da Egipćani razumiju da ne postoji drugi oblik vlasti. On se koristi i širom svijeta pri odbrani autokratije.

No, takva tumačenja se prave na ogromnim nerazumijevanjima.

Prvo, tvrdnja da je stari egipatski sistem superioran demokratiji ignorira samu bit demokratije. Vrijednost demokratije nije da je stabilniji i efikasniji sistem od autokratije, premda inače jeste, ali je zato pravedniji.

Drugo, način na koji su stari Egipćani prihvatili autoritet faraona nije ništa drugačiji od načina kako su kasnija društva prihvatila božanska prava kraljeva da vladaju – ideju koji su narodi svijeta odavno napustili i kojoj bi se teško vratili, upkos brojnim istaknutim iznimkama.

Nadalje, tvrdnja da je uspjeh stare egipatske civilizacije potvrda za autokratiju zanemaruje računice koje su bile ugrađene u egipatski sistem.

Premda je izazovno misliti kako je Egiptom upravljala sama volja monarha, historijski dokazi nagovještavaju kako su kraljeve despotske ovlasti bile pod kontrolom kroz božanski koncept ma’at (harmonija), koji se odnosi i na faraona, kao i kompleksan sistem sekularnih zakona i sudova. Dalje, žene u starom Egiptu su imale više prava nego bilo gdje drugdje u svijetu do 20. stoljeća. Moderni prikaz potlačenog i uniženog seljaka i radnika u Egiptu izgleda netačan u svjetlu nedavnih arheoloških otkrića.

Ne samo da su egipatski radnici bili dobro kompenzirani za svoj rad, neki čak navode da su imali i državnu zdravstvenu njegu, već su se znali boriti za svoja prava. Ovo se detaljno prikazuje u prvom (od mnogih) zabilježenih štrajkova u ljudskoj historiji kada su neplaćeni radnici Egipta bacili u vodu alat kako bi protestirali zbog kašnjenja plate i neuspjeha faraonskog sistema da po ma'atu izvršava dužnosti.

Mimo svega toga, egipatska jedinstvena geografija i topografija su igrale ključnu ulogu u razvoju i trajnosti egipatske civilizacije. „Dolina Nila, iako je na raskršću Mediterana, Azije i Afrike, radi na drugačiji način od bilo kojeg mjesta na svijetu“, objašnjava Xekalaki.

Ogromna prostranstva pustinje oko doline Nila bila su kao prirodne i dobro istaknute granice države, a ne treba spominjati njihov odbrambeni karakter. Također su osigurale da država ima vremena za razvoj jedinstvenog civilizacijskog modela bez većih prijetnji izvana.

Pored toga što je de facto bio otok, još jedan vitalni faktor starog Egipta i njegova uspjega je bila njegova nezainteresiranost osvajanjem i širenjem većim dijelom historije. Mnoge imperije su propadale jer su prerasle svoje kapacitete i više nisu mogle sačuvati te ogromne posjede.

Sa druge strane, Egipat se nikad nije udaljavao od svojih historijskih granica i bio je fokusiran na održavanje unutrašnjeg napretka i sigurnosti.

Ovo je dijelom bilo zasnovano u egipatskoj rezerviranosti i preziru prema drugim civilizacijama. Egipćani su vjerovali kako žive u najboljem društvu i sama ideja da napuste raj na Zemlji je bila nezamisliva. Zato je želja za širenjem i osvajanjem dominirala tek kratkim periodima od tri milenija historije starog Egipta.

Vremenom, egipatska geografska prednost je propadala jer se vojna tehnologija razvijala, a druge civilizacije su postale moćnije. Na kraju je Egipat bio osvojen geografski, ali ne politički ili kulturalno. Kasnije, to se promijenilo u drugim carstvima, pa su njegov jezik, kultura i vjera umirali prirodnom smrću ili bivali ubijani namjerno tokom procesa.

Prava lekcija

Teško je izvuči jasne lekcije za 21. stoljeće iz egipatskog iskustva. Egipatska lokacija u Plodnom Polumjesecu znači kako je bio središte najvećeg razvoja tadašnjeg čovječanstva, ali je bio i zaštićen od protivničkih civilizacija svojim saveznikom i protivnikom – ogromnom pustinjom koja je okruživala plodnu dolinu i deltu Nila.

Dodatno, Egipat je bio jako bogat i tehnološki napredak pa je, većim dijelom, mogao lako uvidjeti potencijalne prijetnje. Nadalje, stranci koji su dolazili su većinom bili migranti, a ne osvajači, pa je sama država postala raznolikija i dinamičnija.

U današnjem svijetu gdje ima daleko puno ljudi, nema države ili društva koje ima ovakvu zaštitu od vanjskih prijetnji. Dalje, iako je Egipat bio napredan za svoje vrijeme i pravio je stvari koje je teško postići u modernom svijetu, tehnologija i kompleksnost modernog svijeta bili bi zbunjujući za starog Egipćanina.

Sa ovom složenošću dolazi i povišen nivo ranjivosti i krhkosti, a to je najbolje pokazala pandemija COVID-a 19 kada je poremetila globalne lance dostave.

No, ipak postoje dvije važne lekcije koje moderne države mogu naučiti od starih Egipćana.

Prvo, njihovo iskustvo jasno pokazuje kako odolijevanje iskušenju izgradnje carstva može biti ključ dugotrajnosti države.

Druga, i možda najveća lekcija koju svi možemo naučiti od ove prastare civilizacije, odnosi se na ulogu države.

Protekle decenije su bile pune vlada koje su gubile moć od globalnih korporacija i privatnog sektora. Taj proces je počeo u najslabijim i najsiromašnijim državama, ali se sad proširio i na one najmoćnije.

Neoliberalno stanovište nas je uvjerilo da su velike vlade uvijek loše i da je privatni sektor daleko bolji u osiguravanju napretka i dobrobiti od države.

Stari Egipćani nisu dobili tu obavijest.

U njihovo vrijeme je država bila odgovorna za skoro sve: osiguravala ispravnu upravu i navodnjavanje zemlje, sakupljanje i preraspodjelu poreda i, najvažnije, osiguravala posao za sve. Kada se pogledaju kroz prizmu kejsesijanske ekonomije i Roosveltovog „New Deala“, piramide nisu bile (samo) činovi monumentalne ludosti već su bili najveća i najgrandioznija šema stvaranja poslova koju je svijet ikada vidio.

Tako nam stari Egipat pruža interesantne pokazatelje dok se mi borimo sa pronalaskom izlaza iz aktuelne ekonomske krize i pitamo se da li vlade trebaju djelovati na zaštiti poslova i zdravstva za sve.

Iskustvo starog Egipta govori kako bi veća uloga države bila dobra i za dobrobit pojedinaca i budući opstanak same države. To ne znači kako trebamo napraviti privredu naredbi kao onu koja je bila kod faraona. U konačnici, ne suočavamo se sa centraliziranim izazovima na državnom nivou kao što se suočavalo staro društvo koje je pokušavalo iskoristiti snagu moćne rijeke u inače neprijateljskom okruženju.

To znači da vlade moraju prihvatiti svoju ulogu najvišeg garanta dobrobiti građana i ispravne raspodjele bogatstava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.