Dvodržavno rješenje je opijum za palestinski narod
Vrijeme je za de-Osloizaciju palestinske borbe.
Prošlog mjeseca je preminuo Saeb Erekat (65), glavni palestinski pregovarač i generalni sekretar Izvršnog odbora Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Njegova smrt je za neke Palestince bila metafora za okončanje ere Sporazuma iz Osla i njegove uvrnute logike.
Erekat i mnogi palestinski politički funkcioneri njegove generacije su čvrsto podržavali takozvano dvodržavno rješenje, insistirajući da će Palestinci moći postići pošten dogovor sa Izraelcima i njihovim američkim pokroviteljima kako bi uspostavili nezavisnu palestinsku državu na dijelovima historijske Palestine.
Iluzija da je ovo zapravo moguće održavana je decenijama stalne kolonizacije i užasnih dogovora. Ona je „opijum za palestinski narod“.
Dogovori sa Izraelom koje je potpisao Egipat 1978. u Camp Davidu, koje su potpisali Palestinci u Oslu 1993. i koje je potpisao Jordan 1994. u Wadi Arabi su trebali biti neophodni koraci ka palestinskom samoodređenju i ka „miru“ općenito na Bliskom istoku.
No, svi ovi sporazumi su ignorirali postojanje palestinskog naroda kao naroda i njihovih osnovnih prava, uključujući pravo na povratak palestinskih izbjeglica i jednakost za palestinske stanovnike Izraela.
Palestinski Bantustan
Umjesto da se insistira na tim fundamentalnim pravima i da se prati primjer pokreta protiv aparthejda u Južnoj Africi koji je okupio međunarodnu građansku zajednicu oko ideje jedne osobe – jednog glasa i uspostave sekularne ne-rasne i ne-sektaške države, palestinsko političko vodstvo reduciralo je palestinski narod samo na one koji žive na Zapadnoj obali, Pojas Gaze i Istočni Jerusalem.
To je rezultiralo formiranjem palestinskog Bantustana nepodesnih teritorija gdje Palestinci žive pod stalnim terorom vojne okupacije i gdje Palestinska Samouprava ne može zapravo provoditi punu vlast.
Forsiranje da se nastavi putem koji je napravio Oslo ka iluzornom dvodržavnom rješenju nastavljeno je i nakon što je Izrael usvojio Zakon o naciji-državi gdje on jasno proglašava pravo na samoodređenje „Države Izraela“ kao „jedinstvene za jevrejski narod“ – po izraelskoj državi, Palestinci ne mogu imati to pravo. I nastavljeno je i čak nakon što su arapske države krenule sa normalizacijom odnosa sa Izraelom bez ikakvih ustupaka po formuli „mir za zemlju“ i kad su Sjedinjene Američke Države ponovo napravile „mirovni dogovr“ u kojem se ne nudi Palestincima ništa drugo osim ponižavajuće postojanje.
Oslo i svi procesi koji su iz njega krenuli ignoriraju „slona u sobi“ – režim aparthejda koji je Izrael efektivno nametnuo na historijskoj Palestini. Oni također ne posvećuju pažnju svijesti o sumudu (postojanosti) koja je nastala iz palestinske borbe. Niti uzimaju u obzir dugu zaostavštinu građanskog i političkog otpora Palestinaca.
Kroz mnoge godine, mnogi Palestinci su uvidjeli šta je zapravo Oslo i odlučili su se na alternativne staze kako bi osigurali palestinska prava.
Jasna dijagnoza
Tokom 2001. godine, samo godinu dana od izbijanja Druge Intifade, NVO forum Svjetske konferencije protiv rasizma (WCAR) je održan u južnoafričkom Durbanu. Tamo je data vrlo jasna dijagnoza prirode cionističkog projekta i otvorena vrata ka mnogo praktičnijoj i također naprednijoj stazi međusektorske saradnje između potlačenih Palestinaca i drugih marginaliziranih grupa.
Pokret Bojkot, Deinvestiranje, Sankcije (BDS) je stvoren 2005., a dvije godine kasnije je Nacionalni komitet BDS-a napravljen kako bi se napravio put napretka. Ovaj pokret, zajedno sa uspostavom Kampanje Jedne Demokratske Države i Velikog marša povratka – da navedemo neke primjere – predstavlja početak procesa oslobađanja palestinske misli od Osla. A u ovom procesu, Gaza igra centralnu ulogu.
Većina događaja koji su se desili u Pojasu od izbora 2006. predstavlja direktno odbacivanje Sporazuma iz Osla i njihovih posljedica. Kada uzmemo u obzir kako 75-80 posto stanovnika Gaze čine izbjeglice, kontekt protiv Osla koji se vidi u izbornim rezultatima postaje značajno jasniji.
U godinama poslije, pozivi na alternativnu paradigmu koja se razvodi od fikcije „dvozatvorskog rješenja“ su se pojačali. To je paradigma koja žrtve naroda Gaze uzima kao tačke prekretnice u borbi za palestinsko oslobađanje, paradigma koja se nastavlja na sve jačem globalnom pokretu protiv aparthejda koji je ojačan pokoljima u Gazi, 2009., 2012., i 2014. godine, kao i Velikim maršem povratka.
Stvaranje pravednog mira
De-Osloizacija Palestine, za većinu palestinskih aktivista, postala je preduvjet za stvaranje pravednog mira. To traži promjeni definicije palestinske borbe kao antikolonijalne borbe protiv sistema naseljeničkog kolonijalizma i aparthejda, te ponovno ujedinjavanje tri dijela palestinskog naroda – stanovnika Gaze i Zapadne obale, izbjeglica i palestinskih građana Izraela.
Prvi koraci ovog procesa napravljeni su u Durbanu 2001. godine. Deklaracija WCAR-a je, na veoma svojstven način, zatražila od Palestinaca da ponude vodstvo najefikasnijem oruđu međunarodne solidarnosti kroz svoju borbu na okončanje aparthejda u historijskoj Palestini. Jezik deklaracije je bio veoma jasan, dijagnostičan, jak i – što je najvažnije – beskompromisan kada je riječ o osnovnim ljudskim pravima:
„Proglašavamo Izrael rasističkom državom aparthejda gdje se izraelska vrsta aparthejda kao zločina protiv čovječnosti prikazuje separacijom i segregacijom, oduzimanjem imovine, ograničenjem pristupa zemlji, denacionalizacijom, ‘bantusanizacijom’ i neljudskim djelima.“
A ovo je, za sve nas u Palestini bio početak našeg južnoafričkog pokreta, korak u našem dugom hodu ka slobodi, jednakosti i pravdi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.