Nema ‘povratka normalosti’

Predsjednički pohod Joea Bidena često je poređen sa onim predsjednika Warrena G Hardinga čiji je slogan kampanje 1920. obećavao „povratak normalnosti“ nakon haotične decenije koja je prethodila.

No, ova poređenja često zanemaruju brojne važne razlike između dva kandidata: dok je Harding vodio ka umjerenom konzervatizmu, obećavajući spašavanje zemlje iz autokratskog ratnog progresivizma Woodrowa Wilsona, Biden se zalagao za obnovu tehnokratije iz Obaminog doba, povratak vladavine u ruke američke elite, precijenjenih upravnika nakon četiri godine populističkog haosa.

Harding je išao protiv konsenzusa elite, protivio se rastućoj snazi progresivnih akademika u redovima izvršne birokratije, dok je Biden – uprkos svojim obaveznim porukama o borbi protiv korporativne pohlepe, uklanjanju sistemskog rasizma i porukama istine o vlastima – u konačnici vodio priču kao prvak statusa quo od prije 2016. godine.

Destruktivni konsenzus

„Normalnost“ koju Biden želi vratiti SAD-u je, samim time, veoma drugačija od „normalnosti“ koje je obećavao njegov prethodnik. Na mnoge načine je sedmodecenijski demokrata personifikacija destruktivnog konsenzusa Clinton-Bush-Obama koji je značajno odgovoran za nastanak Donalda Trumpa.

No, nezahvalno je kriviti glasače što su zavedeni njegovim restoratorskim porukama, naročito burnim posljednjim mjesecima: birajući između nesmotrene i nekada otvoreno sramotne prirode ponašanja Trumpa – koja je kulminirala nemirima 6. januara u Capitolu koji su odnijeli najmanje pet života – i nečega što, barem na površini, liči na razum i kompetentnost, onda je potpuno razumljivo da su mnogi Amerikanci odabrali ovo drugo.

Trumpov period upravljanja izvršnom granom vlasti je bez sumnje potpalio i razotkrio značajne izazove sa kojima se SAD trenutno suočava. No, Biden i njegove kolege kao da se nisu mučili i razmatrali kako to da se populistička energija bivšeg predsjednika pokazala tako potentnom. I zbog toga će pristup vladavini „posao kao inače“ dolazeće administracije u narednim godinama dodatno osnažiti snage kojima je Trump došao na vlast.

Američki politički i kulturalni lideri kao da su jako malo naučili iz protekle četiri godine: reakcija na Trumpa iz medija, akademskih krugova, velikih korporacija i – u različitim stepenima – iz obje stranke nije bila introspektivna i samokritična refleksija već je riječ o udvostručavanju napora „više istoga“, samo sa obnovljenim zanosom i odlučnošću.

Gubitak povjerenja u institucije

Ukoliko predsjednik Biden zaista želi „ujediniti“ državu na način o kojem priča, on će se morati pozabaviti sa neuspjesima dvostranačkog političkog i kulturalnog konsenzusa koji je vodio našu politiku od, u najmanju ruku, napada 11. septembra. U posljednjih 20 godina, naši lideri su se poigravali dok su njihovi glasači imali problema sa smanjenjem dužine očekivanog života – trend bez presedana moderne industrijalizirane nacije – kulturalnom atomizacijom, propasti srednje klase, duhovnim otuđenjem, gubitkom osjećaja pripadanja državi i uništenjem povjerenja u svaku veću instituciju američkog života (sa časnim izuzećem vojske).

Nijedna ideologija nema monopol na ovaj problem: nepovezanost jedne trećine bogatijih i ostatka američkih stanovnika postala je sve veća tokom i republikanske i demokratske administracije, a i Trump i Bernie Sanders koristili su slične vrste populističke energije u dijelovim svojih stranaka. No, kada je Sanders otpao nakon neuspješne borbe za nominaciju Demokratske stranke 2016., Trump je ostao jedini kandidat koji je nudio smislenu alternativu ustajalom obliku politike establišmenta koju je simbolizirala Hillary Clinton. Retrospektivno onda nije iznenađenje što je na kraju pobijedio.

Populistička energija koju Trump predstavlja je, u svom biću, odbijanje ugodnosti naših lidera zbog propasti američkog načina života. Ekonomski problemi su faktor u ovoj priči, ali nisu ključni za Trumpov šarm kao što se često predstavlja. U osnovi, pokret koji je bivša TV zvijezda njegovao je reakcija na gubitak zajedničkog američkog identiteta, raspad osjećaja zajedničke svrhe i propast veza našeg društva. A ovaj fenomen, zauzvrat, je direktna posljedica političkih odluka upravitelja vođenog pada SAD-a: neoliberalna ekonomska filozofija naklonjena korporacijama je vodila finansiranje američke ekonomije, nestanak srednje klasi i slabljenje lokalnih zajednica, a priklanjanje multikulturalizmu naših elita je dovelo do nekontrolirane imigracije na granici i do pristupa socijalnoj politici koja dijeli Amerikance u tačno određene grupacije identiteta i zavađa ih međusobno u vječnosti.

Simbol istinske nesreće

Sada svugdje vidimo posljedice ovih odluka. Jedna od posljednjih i najgorih je jačanje političkog nasilja ulice na obodima i ljevice i desnice – što je Abraham Lincoln nekada opisao kao „duh mobokratije (vladavine rulje) u godinama pred Građanski rat – što se može tumačiti samo kao direktna posljedica gubitka povjerenja u američki sistem zbog ovih političkih i kulturalnih dešavanja.

Utoliko što naše elitne institucije priznaju fenomen Trumpa kao simbol istinske nesreće značajnog dijela američkog izbornog tijela, njihov odgovor mora biti ocrnjenje, marginaliziranje i, u konačnici, potiskivanje tih osjećaja umjesto da se pozabave sa vlastitim ulogama u njihovom kreiranju. Nedavni očajnički pokušaj borbe sa sve više radikaliziranom žestinom populista kroz dogovore o knjigama, zabrani pristupa ekonomskom kapitalu i socijalnim medijima je isto kao da liječite prostrijelnu ranu flasterom. To je premalo, to je prekasno i to je svjedočenje ustrajnosti raširenog stava elite koja smatra američke brige o padu države kao opasno zadrte i vrijedne poruge.

Trump je utjelovljenje džeksonovskog populiste: On predstavlja energični, nepredvidljivi i nekada opasno nesputani id američkih najluđih demokratskih želja. Estetika stabilnosti koju nosi Biden će biti momentalno olakšanje od tih haotičkih tendencija. No, to je samo kozmetičko rješnjenje; ono neće zaustaviti veće trendove koji su u konačnici i napravili Trumpa. U slučaju da naša vladajuća klasa dozvoli da bude ponovo uljuljkana u ugodnu apatiju iluzijom sigurnosti, nešto daleko opasnije i destruktivnije će doći umjesto Trumpa – a kad se to desi, „povratak normalnosti“ neće biti nikako moguć.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.