O čemu mislimo kada pišemo o Americi?

U desetoj godini pisanja kolumne za Al Jazeeru uronjen sam u očaj ‘Američke zime’.

Drama kojoj svjedočimo danas u SAD-u je samo bitka dva oblika bjelačke supremacije – otvorenog i skrivenog, piše autor (Getty)

I ja, također, pjevam, Ameriko.

Ja sam tamniji brat.

Langston Hughes (1901-67)

Ove godine je deseta godišnjica mog stalnog pisanja kolumne za Al Jazeeru. Prije pet godina sam napisao tekst “Zašto pišemo?“, u kojem sam govorio o ovoj rijetkoj prilici da pisac ima globalnu publiku i moralnu odgovornost koja dolazi s tom privilegijom. Danas se pitam šta je to što određuje diskurs i usmjerava pisanje naših javih izlaganja.

Počeo sam stalno pisati za Al Jazeeru tokom ludnice Arapskog proljeća. Ova kolumna i Arapsko proljeće, koje je prvo procvjetalo u Tunisu kao kasni cvijet januara 2011. godine, rasli su skupa, mogli bi reći. Deset godina potom, pišem ovaj esej u danima nakon pokušaja nasilnog državnog udara u Sjedinjenim Američkom Državama. Rulja bjelačkih supremacista je 6. januara upala u američki Capitol kako bi preokrenula ishod demokratskih izbora.

Danas svaki pojedinački rasistički klišej koji su američki političari i autori stvorili da kaljaju i odbacuju ostatak svijeta vratio se da ih opsjeda kao duh. Scene nasilja i haosa koje se dešavaju u njihovom vlastitom glavnom gradu izgledaju isto kao one u državama koje su označavali kao “banana republike“, “diktature trećeg svijeta“ ili kao “usr..e rupe“, kako bi izdvojili svoju takozvanu posebnu i primjernu “demokratiju“.

Bučna zabluda američke demokratije

Poslije užasnog američkog odnosa prema pandemiji korona virusa i nemogućnosti da se spriječi upad naoružanih domaćih terorista u Capitol, nemoguće je sada negirati kako je i sam SAD “usr..a rupa“ država. Ne radujem se zbog te činjenice. Upravo suprotno – moja sudbina, sudbina moje porodice i budućnost miliona novih i starih imigranata u ovoj državi su, u konačnici, povezani s ovom državom i bit će pogođeni otkrivanjem njene istinske prirode za svijet.

Kada sam počeo pisati za Al Jazeeru, bio sam zahvaćen zanosom Arapskog proljeća. Deset godina kasnije, ubačen sam u očaj “Američke zime“. Ideja američke demokratije, od njenih samih početaka, praćena smiješnim eufemizom njene “posebnosti“, bukvalno je rasistički stav. Nikada nije imala za cilj da uključi ljude koji nisu bijeli. Rođena je iz genocida nad američkim domorocima i izgrađena pogubnim plodovima transatlantskog ropstva. Pažljivo je napravljena da služi rasističkim bjelačkim naseljenicima-kolonistima i samo rasističkim bjelačkim naseljenicima-kolonistima, zauvijek.

Posljedica toga je da bijeli rasisti, za koje je Amerika napravljena, imaju osjećaj vlasništva nad njenim “svetim dvoranama demokratije“. Da bi vidjeli ovaj osjećaj vlasništva u akciji, samo pogledajte aroganciju, mir i pravo s kojim je rulja upala u Capitol. Oni su napali i poharali ono što se ostatku svijeta prodaje kao “uporište demokratije“, jer ga oni vide kao oltar rasne nadmoći i boje se da im se oduzima od strane liberalnih bjelaca kako bi bio dat liberalno nepoželjnima.

Ta ljuta rasistička rulja je bio samo prikaz suzbijenog ega cijele Republikanske stranke. Tim terorističkim napadom bjelački republikanski supremacisti su uradili Americi ono što Amerika dugo radi ostatku svijeta jednako mirno. Oni su napali i zakratko okupirali Capitol s istim osjećajem dozvole s kojim su Amerikanci okupirali Afganistan i Irak i pomogli svojim prijateljima naseljenicima-kolonistima da ukradu Palestinu.

Branitelji ustroja bjelačke nadmoći

Rasisti koji su napali Capitol, jednako kao i milioni njihovih republikanskih pristalica, boje se da demokrate planiraju oduzeti im privilegije i rasturiti američke temelje bjelačke nadmoći. Naravno, griješe.

Liberalizam koji demokrate promoviraju ima drugačiji i obojeniji sastav, ali nije ništa manje prisan bjelačkoj nadmoći od konzervatizma Republikanske stranke. Demokratska stranka dozvoljava obojenim Amerikancima, kao što su Barack Obama i Kamala Harris, da preuzmu pozicije moći, ali samo nakon što se dokažu kao branitelji postojećeg ustroja bjelačke nadmoći. Nijedan tamnoputi političar, na primjer, ne može doći blizu pozicije moći u Demokratskoj stranci ili demokratskoj Bijeloj kući bez da ne iskaže svoju lojalnost i neskrivenu podršku Izraelu, državi aparthejda.

Drama čijem razvoju svjedočimo u SAD-u danas je samo bitka između dva oblika bjelačke supremacije – otvorenog i prikrivenog. Republikanci se pogrešno plaše da demokrate rade na oduzimanju njihovih privilegija kako bi ih dali ljudima obojene kože. Demokrate, međutim, neće dati nikakve privilegije ni ovlasti osobi obojene kože osim i sve dok ne ispune kriterij koji je postavio britanski kolonijalni oficir Lord Macaulayu svojoj zloglasnoj raspravi Minuta o odbrazovanju (1835), na vrhuncu britanske vladavine u Indiji:

“Sada moramo dati sve od sebe da napravimo klasu koja može biti tumač između nas i miliona kojima upravljamo: klasu ljudi koji su Indijci po krvi i boji, ali Englezi po ukusu, mišljenju, moralu i intelektu.“ Macaulay je predvidio dolazak Obame i Harris prije skoro 200 godina. Iako su bivši predsjednik i nova potpredsjednica Afroamerikanci, oni su od “klase osoba“ koje su bijele “po mišljenju, moralu i intelektu“. Pa tako nema razloga da se republikanci boje demokrata – u konačnici, obje stranke rade na istom cilju održanja projekta bijelih supremacista, američke “demokratije“.

New York je istinska duša Amerike

Danas prava promjena koju je Malcom X imao hrabrosti da zamišlja vidi se u duhu pokreta Black Lives Matter. I dok se republikanci naoružavaju za fizičku borbu protiv onih koji su za istinsku rasnu jednakost i pravdu, demokrate, predvođene Obamom i Harris, rade na izobličavanju i skretanju njihovih poruka. To je ono o čemu pišemo kada pišemo o Americi – aktivnom rasturanju iluzije u kojoj su Obama i Harris na jednoj, Donald Trump i Nikki Haley na drugoj strani, a sudbina cijele planete u ravnoteži.

No, duša Amerike o kojoj pišemo nije u kitnjastim, romanskim citatelama moći Washingtona DC i u ljudima koje one privlače. Duša Amerike je u svakom tromom mjestu svakog grada, malog ili velikog, ili svakog sela, svakog mjesta gdje ljudi žive. A za mene, kao i za milione poput mene, ona je u gradu New Yorku. Poput ljudi širom ove krhke planete, i mi pokušavamo napraviti stvarnu ili izmišljenu nišu za sebe u New Yorku. Iz pulsa tih niša Amerika nastavlja sanjati o sebi u Bronxu, Brooklynu, Queensu, Staten Islandu, pa da, čak i u Manhattanu.

U skladu s dušom našeg grada, proza našeg pisanja o Americi ne može biti samo žalosna i kritična. Mora biti i meditativna, sanjarska, upravo suprotna od opširnosti Obame, koji slatkorječito prosipa svoju prozu praznom potomstvu.

Upravo je to ona unutrašnja mirnoća meditativnog prostora koju vam Amerika, daje nasuprot samog središta njenig bučnih medija. Naročito u vrijeme COVID-19, pošto ne možete ići vani, vi idete unutra. Za mene je izvor mira i spasa bilo čitanje i ponovno čitanje poznatog pisma uzvišenog perzijskog pjesnika Sohrab Sepehri, koje je on napisao prijatelju Ahmadu Rezi Ahmadu u Teheranu, još jednom izvrsnom pjesniku, početkom 1970-ih.

Široki horizont perzijske nijanse

Pjesnici poput Mozartovog librete Lorenza Da Pontea, kubanskog revolucionara Josea Martija, čileanskog majstora Pabla Nerude i palestinske legende Mahmoud Darwisha udružili su se sa američkim kolegama Waltom Whitmanom, Langstonom Hughesom, Allenom Ginsbergom i Audre Lorde u slavi njujorške moralne mašte. Taj široki horizont je, također, imao posebnu perzijsku nijansu.

Kolumne za Al Jazeeru pišem iz srca jednostavnog i konkretnog pasusa Sepehrijevog njujorškog pisma, koje danas najviše odjekuje čistom uzvišenošću njegove duše, a gdje on navodi popis dnevnih poslova:

Slikam, čitam poeziju, viđam se s Yektaijem [također iranskim pjesnikom i slikarom] i povremeno kuham kući – potom perem suđe, pa se posječem po prstu i nekoliko dana ne mogu slikati. Hrana koju pravim je prilično ukusna, osim što moraš dodati malo soli i bibera i punu kašiku velikodušnosti. Moja majka je dobro kuhala, a još uvijek uspjevam naći joj mane, na primjer, zašto je zelen njene čorbe od celera bila tako tamna. Koliko kasno shvatimo neke stvari? Koliko sam kasno shvatio da život znači ‘trenutno’? Iran ima mile majke, ukusnu hranu, užasne intelektualce i tako prekrasne ravnice…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera