Arapski svijet mora izbjeći još jednu izgubljenu deceniju

Prije deset godina, Tunižani su se pobunili protiv predsjednika Zinea El Abidinea Ben Alija i svrgnuli su ga. Odbacili su njegov režim, njegove politike i njegove korumpirane prakse i pozvali su na poslove, slobodu i dostojanstvo. Ovo je bio povik miliona mladih ljudi frustriranih zbog arogancije nepotizma, sve većeg jaza u ekonomskim prilikama i gušenja slobode govora.

Uskoro je želja za promjenom u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku bila okidač za talase protesta širom regije. Ti rani talasi nade – koje su neki nazvali „Arapsko proljeće“ – doveli su do pada vlada u Egitpu, Libiji i Jemenu. Ali kao što sada znamo, taj talas je udario u vrtlog razočarenja, političkog oportunizma, diktature, nasilja i građanskog rata.

Deceniju nakon tih dramatičnih događaja, šta se desilo sa dostojanstvom i slobodom? Šta se desilo sa ekonomskim prilikama? Je li mladima u regiji MENA bolje danas nego što im je bilo prije deceniju?

Uprkos povećanim težnjama i ograničenom političkom otvaranju koje je postignuto u nekim državama i uprkos znatnoj podršci od međunarodne zajednice, duboke promjene u ekonomskom upravljanju i ishodima nisu se materijalizirale u protekloj deceniji.

Sa veoma malim izuzecima, države iz regije MENA su napravile neodrživi javni dug i povećale su svoju ovisnost o prilivu stranog kapitala. Iako su neki u regiji, prvenstveno u Zaljevu, pokazali poboljšanja u lakoći obavljanja posla, sveukupna konkurentnost država regije MENA zaostaje za potencijalom u ovoj regiji.

Prema novoj anketi Guardiana i YouGova, većina ispitanika u Sudanu, Tunisu, Alžiru, Iraku i Egiptu ne žali zbog protesta. Ipak, više od polovine ispitanika u Siriji, Jemenu, Libiji i Sudanu kažu da im je život gori nego prije ustanka.

Čak i u Tunisu, državi najbližoj demokratskoj priči o uspjehu – 50 posto ispitanika kaže da im je danas život teži, dok svega nešto više od četvrtine ispitanika kaže da im je život sada bolji. Nada se gubi: većina ispitanika iz Jemena, Sirije, Iraka, Libije, Sudana i Tunisa vjeruje da će njihova djeca imati goru budućnost od one prije protesta.

Ta budućnost je daleko od neizbježne. Ali bez velike promjene u putanji, vjerovatno ćemo imati još jednu izgubljenu deceniju u regiji MENA.

Gradnja novog društvenog ugovora

Nezadovoljstvo koje je porodilo značajne promjene prije jednu deceniju danas je možda još i snažnije. Mladi iz MENA-e pate od manjka prilika i imaju nejasne nade za budućnost. Da bi izbjegle još jednu izgubljenu deceniju, MENA vlade moraju popraviti pokvareni društveni ugovor i iskrivljujuću i korumpirajuću ulogu države u ekonomiji.

Po trenutnim demografskim trendovima, regija MENA će trebati proizvesti 300 miliona novih radnih mjesta do 2050. Ovo je dalekosežni izazov ali je blizu. Nema vremena za pripremu. Svjetska banka procjenjuje da će države MENA-e trebati početi kreirati 800 000 radnih mjesta po mjesecu – počevši odmah – samo da bi održale korak sa novim radnicima koji ulaze na tržište.

Ove milione novih radnih mjesta neće kreirati vlade, niti ih može apsorbovati javni sektor. Jedini način da se iskoristi energija mladosti iz regije je da se revitaliziraju ekonomije, otvori više vrata privatnom sektoru, da se ulije transparentost, odgovornost i upravljanje u pitanja države, i da država odigra svoju ulogu fer regulatora.

Nažalost, izazova ima u izobilju. Širom većeg dijela regije, obrazovni sektor je još zaglavljen i koristi stari kurikulum i zastarjele metode podučavanja. COVID-19 je bolno otkrio slabosti zdravstvenih sistema. Programi socijalne zaštite pucaju po šavovima. Najnoviji izvještaj Svjetske banke o indeksu ljudskog kapitala otkrio je da će djeca rođena danas u MENA-i biti malo manje od upola produktivna (57 posto) kao što bi bila da izvuku koristi od potpunog obrazovanja i punog zdravlja.

Paradoksalno, gradnja ljudskog kapitala jedna je od ključnih uloga države. Međutim, prisutno je zjapeće odsustvo državnog vođstva u mnogim državama MENA-e. Vlade, koji igraju svoju ulogu, trebaju načiniti ogroman napor da opreme svoje mlade da rastu i takmiče se u sve više globaliziranom svijetu.

To mora biti više od finansijske investicije, jer MENA već troši velike dijelove BDP-a na zdravstvo i obrazovanje, sa većinom nezadovoljavajućim ishodima. Ovoj regiji je potrebna racionalnija upotreba resursa i bolje upravljanje zdravstvenim i obrazovnim sistemima.

Otvaranje većih prilika za žene i njihovo ekonomsko osnaživanje još je jedna temeljna osovina napretka. U MENA-i ostaje rodni paradoks: žene su daleko više obrazovane i bolje djeluju u akademskom okruženju od muškarca, ali samo dio njih su ekonomski aktivne.

Vlade MENA-e također moraju ponovo razmisliti o svom pristupu socijalnoj zaštiti, koja se trenutno oslanja na skupe, pogrešno usmjerene, subvencije. Predugo su države birale politički lagan i ekonomski razoran put ka manjkavom društvenom ugovoru, dok su osnovne robe i usluge učinjene dostupnim po „zaštićenim“ cijenama da se kupi politička odanost i „društveni mir“.

Ove politike više nisu održive. Vlade ne mogu držati korak s cijenama a ljudi, posebno mladi, više ne prihvataju uslugu za uslugu koja ušutkuje njihove probleme i guši njihove aspiracije.

Neuspjeh ovog zastarjelog i manjkavog društvenog ugovora, u veoma velikoj mjeri, doveo je do nemira širom regije prije 10 godina. Sada je vrijeme da se usvoje osnažujuće politike koje bi oslobodile državu tereta koje više ne može podnijeti i preusmjerile oskudne resurse prema jačanju ljudskog kapitala i pripremanju današnje omladine za poslove sutrašnjice.

Vladina uloga u ekonomiji

U zdravoj ekonomiji, privatni sektor i poduzetništvo trebaju prostor za razvoj. Vlada igra ključnu ulogu kao regulator ekonomije. To obuhvata postavljanje jasnih i predvidivih pravila, osiguravanje tržišne konkurentnosti da se spriječe monopolske prakse i osnaživanje pravosudnog sistema da se provodi vladavina zakona. Ovo su osnove za svaku ekonomiju otvorenog tržišta i uslovi da se privuku domaće i strane investicije.

Postoji tračak nade jer neke države rade naporno da saviju svoj luk razvoja. Maroko se izdvaja: na putu je otvaranja države prema svijetu i velikog ulaganja u modernost, dok čuva svoju makroekonomsku stabilnost. Budući da je fokus većine svijeta danas na kratkoročnom upravljanju odgovorom na pandemiju COVIDA-19, Maroko implementira ključne nove reforme koje bi potencijalno mogle pomoći transformisati budućnost ove države i njenog naroda.

Međutim, važno je istaknuti da makroekonomski indikatori znaju biti varljivi. Mogu sakriti oštre socijalne stvarnosti i slabo upravljanje, kao što je bio slučaj u Tunisu prije 10 godina. Širom MENA-e, široko rasprostranjene ekonomske i društvene reforme i snažan signal nulte tolerancije za nažalost, još raširene korumpirane prakse, još su na snazi.

Nažalost, ove politike su iznimka a ne pravilo. Veliki sektori ekonomija MENA-e još su pod lošim upravljanjem državnih tijela koja djeluju izvan tržišnih stvarnosti. Trenutni ekonomski pejzaž ove regije nameće teško breme na poreske obveznike i zatvara vrata za previše privatnih investitora.

Niko se ne zalaže za automatsku privatizaciju državnih kompanija. Vlade MENA-e trebaju otvoriti tržišta za konkurenciju, uvesti javno-privatna partnerstva i revitalizirati segmente svojih ekonomija koje su neefikasne ili uspavane. Vlade trebaju imati političku hrabrost i legitimitet da objasne ove reforme i usvoje socijalne politike da zaštite svakoga ko zaostaje.

Nevezana decenija

Deset godina nakon najznačanijeg pomaka u stoljeću, ništa nije riješeno u regiji MENA. Frustracije koje su zapalile Arapsko proljeće i dalje dominiraju, zajedno sa još nasilja, društvenih nemira i, u mnogim slučajevima, slabijim, još korumpiranijim vladama. Više mladih ljudi, mnogi sa fakultetskim diplomama, sanjaju o boljoj budućnosti negdje drugo u svijetu.

Da bi izbjegli još jednu izgubljenu deceniju, glasan poziv da se poduzme nešto mora odjeknuti širom MENA-e – od „okeana do Zaljeva“. Ono što treba odmah uraditi je otvoriti vrata privatnim poduzetnicima, pobijediti otpor liberalnim ekonomijama i osnažiti mlade s prilikama koje su u skladu sa njihovim neograničenim potencijalom.

Vlade trebaju provoditi fer zakone, usvojiti osnažujuće regulative i provoditi ih pošteno. To će osloboditi energiju miliona mladih koji će odabrati da kreiraju prilike i bogatstvo u domovini umjesto da nose svoj talenat vani ili rizikuju život prelazeći more.

Države u regiji trebaju ostaviti poduzetnicima, kreatorima i onima spremnim na visoke rizike za visoke nagrade da preobraze ekonomije MENA-e. Oni će kreirati poslove i unijeti nadu za mlade u regiji. Dajte im prostor i podršku, slijedite ih i gledajte kako će nevezana decenija izgledati širom regije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.