Mišljenja

Zabluda o američkoj izvrsnosti

Stiglo je vrijeme obračuna za sve Amerikance koji vjeruju da je njihova demokratija ‘isuviše snažna da bi podbacila’.

Policajci u pripravnosti dok se pristalice Donalda Trumpa okupljaju ispred Capitola 6. januara (Reuters)
Policajci u pripravnosti dok se pristalice Donalda Trumpa okupljaju ispred Capitola 6. januara (Reuters)

Šestog januara je potpredsjednik Mike Pence sazvao sjednicu oba doma Kongresa da broje elektorske glasove i zvanično potvrde Joea Bidena kao novoizabranog predsjednika SAD-a. Ovo je obično izravna i čisto ceremonijalna procedura, koja traje jedan sat. Pa ipak, ovo nisu “normalna” vremena.

Prvo se nekoliko republikanskih zakonodavaca, u drskom, ali bezuspješnom nastojanju da zadrže Donalda Trumpa na vlasti, počelo protiviti rezultatima elektorskog kolegija, produžavajući proces. Onda su, u neviđenom pokušaju da preokrenu izbore, hiljade demonstranata pristalica Trumpa upale i “okupirale” Capitol. Dok su ljudi s kapama s natpisom MAGA (“Učiniti Ameriku ponovo moćnom”) i s Trumpovim zastavama poharali urede i krenuli na spratove na kojima su zakonodavci, njima je rečeno da se sakriju u galeriji. Gradonačelnica Washington DC-ja Muriel Bowser brzo je uvela policijski sat u američkoj prijestolnici i najavila dvosedmično vanredno stanje.

Dok su prizori haosa i nasilja iz srca američke demokratije ispunjavali televizijske ekrane i društvene mreže, milioni u SAD-u i širom svijeta bili su šokirani, ali sve ovo nije bilo nužno iznenađujuće.

Put ka državnom udaru

Predsjednik Trump ipak odavno bunca tvrdnje o raširenoj izbornoj prevari, tvrdeći da mu je predsjednička pozicija “ukradena” i podstiče svoje pristalice da se opiru mirnom transferu vlasti. Otvoreno je vršio pritisak na republikanske zvaničnike, uključujući potpredsjednika Pencea, da ignoriraju svoje ustavne dužnosti kako bi njega zadržali na vlasti. Čak je i obavio sada neslavni telefonski razgovor s državnim sekretarom Georgije Bradom Raffenspergerom, dajući mu smjernice da “pronađe glasove” koji su mu potrebni da pobijedi u neodlučnoj državi.

Svega nekoliko sati prije nereda u Washingtonu, u 70-minutnom govoru blizu Bijele kuće, predsjednik je nazvao izborne rezultate “nečuvenim napadom na našu demokratiju” i otvoreno je uputio svoje pristalice da “prošetaju do Capitola”, dodadvši: “Nikada nećete vratiti našu državu slabošću.”

Ali, Trump nije jedini odgovoran za nerede u prošlu srijedu. Brojni republikanski zakonodavci i zvaničnici, kao i konzervativne medijske ličnosti, doprinijeli su tome da hiljade Trumpovih pristalica budu uvjerene da su im izbori “ukradeni”. Iz ideološke odanosti, kratkoročnog političkog pragmatizma ili čiste stranačke odanosti, pomogli su predsjedniku da podstakne svoje pristalice na nasilje, potkopa američki Ustav i napravi smijuriju od izbornog procesa.

Čak su i mnoge visokopozicionirane republikanske ličnosti odbile osuditi predsjednikove ilegalne pokušaje da obori izbore do zadnje minute, jer su se plašili da će izgubiti podršku miliona odanih Trumpovih sljedbenika. Mnogi drugi su, u međuvremenu, odabrali da ignoriraju ili umanje predsjednikove budalaštine, tvrdeći da će njegov utjecaj uskoro ispariti. U međuvremenu je desničarski ekstremizam polako postao mainstream.

Završila tamo gdje se danas nalazi

Sada, nakon što je Capitol osiguran i Bidenova pobjeda potvrđena nakon dana haosa, političari sa obje strane političkog spektra glasno osuđuju Trumpa i ističu izazov koji očekuje novu administraciju i državu. Ali, zašto je Trumpov ksenofobni i djelilački jezik prihvatan tako dugo? Zašto mu je dozvoljeno da potkopava vladavinu zakona i razdvaja ovlasti ne samo u sedmicama nakon izbora, već i tokom cijelog svog predsjedničkog mandata? Zašto su njegovi povici usmjereni na bijele supremaciste, rasiste i nasilne fašiste ignorisani i normalizirani? Zašto američka država nije poduzela nužne mjere da spriječi pobunu od srijede, koju su podstaknuli predsjednik i njegove pristalice na otvorenom da je svi mogu vidjeti?

Čak su i mediji izgledali nespremni za ovo nasilje. Na mnoge načine je predsjednik otvoreno gradio put za državni udar mjesecima. Hiljade ljudi su redovno izrazile na ulice da povikuju “Zaustavite krađu” i mašu pištoljima. Da se ovo što se dešava u SAD-u dešavalo u Latinskoj Americi, južnoj ili istočnoj Evropi, Africi ili bilo gdje drugo na globalnom jugu, američke medijske organizacije bi poslale timove reportera u punoj zaštitnoj opremi i objavljivali bi bezbroj vijesti o nesigurnosti koja okružuje izborni proces i o “nasilju koje se nazire”. Ali ne u SAD-u. Zašto?

Jedan razlog je prevalentna ideja da je američka demokratija isuviše snažna da bi pala. Pomiješajte to s američkom izuzetnošću i raširenom vjerovanju u superiornost anglofonih liberalnih institucija i vidjet ćete kako je Amerika završila tamo gdje se danas nalazi.

Lokalno vjerovanje da su američka demokratija i institucije “nepobjedivi” postalo je posebno snažno nakon pada Berlinskog zida i Sovjetskog saveza. U očima mnogih “demokratija” je kategorički pobijedila diktaturu i nije bilo (očito) ništa drugo da se doda historiji.

Kolaps demokratije

Danas je, stoga, dan obračuna za Amerikance (i svakoga u zapadnom svijetu) koji vjeruju da je njihova demokratija “isuviše snažna da bi podbacila”, čak i kada njihovi izabrani zvaničnici rade na normalizaciji ultranacionalizma i nasilnog desničarskog aktivizma zbog političkih poena. Umjesto što nastavljaju da vide svoju državu kao “izuzetak”, trebali bi se osvrnuti na nedavnu prošlost i druge države, kako bi razumjeli rizike normaliziranja fašističkih i antidemokratskih tendencija.

U međuratnim godinama, naprimjer, konzervativci širom Evrope “legitmizirali” su ultranacionalizam ili nasilni aktivizam. Vjerovali su da mogu “iskorištavati” fašizam a da i dalje očuvaju demokratski legitimitet svojih država. Kao rezultat, mnoge nacije u Evropi našle su se pod vlašću fašističkih diktatora, iskusile su rašireno nasilje od ultradesničarskih milicija ili su bile prisiljene da uspostave autoritarne režime.

U mnogim slučajevima tokom 20. stoljeća, od Latinske Amerike do Evrope, diktatori i fašisti su došli na vlast “legalno”, putem izbora, postepeno desetkujući institucije, potkopavajući vladavinu zakona i eliminirajući oponente tokom svog mandata – koji je obično trajao godinama, ako ne i desetljećima. Ovi periodi diktature su s pravom doživljavani kao krize ili kolapsi demokratskih sistema.

Nažalost, uprkos raširenom odbijanju da se prihvati realnost, upravo se ovo dešava danas tokom zapadnog svijeta, od Velike Britanije i Poljske do, naravno, SAD-a: kriza demokratije. Demagoškim liderima je dozvoljeno da potkopavaju političke institucije godinama, dok je desničarski “ekstremizam” postao “mainstream”.

Trampizam ne nestaje preko noći

Ako žele izliječiti svoju državu i ponovo izgraditi svoju demokratiju, novi američki lideri trebaju prihvatiti ovu realnost, napustiti ideju o američkoj “izuzetnosti” i konačno zaustaviti normalizaciju antidemokratskog, pa čak i fašističkog ponašanja svojih kolega političara.

Ali, ima još jedna lekcija koju trebaju naučiti od drugih država koje su iskusile slične krize demokratije u novijoj prošlosti: čak i nakon što budu poraženi na biralištima i na sudovima, opasni politički trendovi kao što je trampizam ne nestaju preko noći.

Uzmimo primjer “berluskonizma” u Italiji. Silvio Berlusconi, italijanski medijski tajkun i bivši premijer, umnogome poput Trumpa, radio je na tome da potkopa sistem zastupanja, napadao je sudstvo, legitmizirao korupciju i kritizirao “profesionalne političare” tokom svojih devet godina na vlasti.

Iako ga često odbacuju kao izroda ogrezlog u seks skandalima i navodima o korupciji i smatraju “nepodobnim” da vlada jednom evropskom demokratijom, Berlusconi je dominirao italijanskom politikom dva desetljeća, do ostavke 2011. godine. Ali, njegov izlazak sa upravljačke pozicije italijanske politike nije ni na koji način označilo kraj berluskonizma. On ne samo da je nastavio nastojanja da se vrati na poziciju moći, već njegov populistički način djelovanja koji je uveo u italijanske medije i politiku, kao i legitimizacija nacionalizma i neofašizma, i dalje koče italijansku demokratiju do danas. Njegovo trajno prisustvo u medijima i politici, kao i trenutna popularnost ultradesničarskih političara kakav je Matteo Salvini, na neke načine je dokaz da je berluskonizam još živ u Italiji.

Amerika nije nikakav izuzetak

Isto bi se moglo desiti s trampizmom u SAD-u. Čak i kada Trump konačno bude izbačen iz Bijele kuće, šteta koju je on uzrokovao legitimizirajući postupke i ponašanja koji su nekada bili tabu u američkoj politici mogu nastaviti kočiti proces ozdravljenja američke demokratije u godinama koje dolaze.

Dakle, ukratko, Amerika nije nikakav izuzetak, američka demokratija nije isuviše snažna da bi podbacila, trampizam će se vjerovatno zadržati. Amerikanci se brzo moraju pomiriti s ovim činjenicama ako zaista žele, da se poslužimo riječima novoizabranog predsjednika Bidena, “ponovo graditi”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Nižu se detalji o osobama čije su fotografije tokom okupacije Kongresa SAD-a u Washingtonu šokirale svijet.

08 Jan 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO