UAE – otpadnička zemlja sa zlatnom rukavicom

Prema stručnjacima na području međunarodnih odnosa, odmetničke države (Rouge state) karakterizira autoritarna ili totalitarna vladavina, ozbiljno kršenje ljudskih prava i bavljenje terorističkim aktivnostima, što je čini prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti.

Politička upotreba ovog izraza započela je sredinom 1990-ih, nakon članka koji je objavio bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake u časopisu Foreign Affairs. Lake je ovaj termin u to vrijeme upotrijebio za pet zemalja: Sjevernu Koreju, Kubu, Iran, Libiju i Irak za vrijeme Saddama Husseina. Od tada se termin često i opsežno koristi na polju međunarodnih odnosa, posebno u periodu nakon 11. septembra i promjena kojima je svijet svjedočio, posebno na razini američke vanjske politike.

Situacija je išla čak dotle da su neki istraživači i mislioci poput Noama Chomskog i Williama Bluma opisali Sjedinjene Američke Države (SAD) kao odmetničku državu; kao rezultat njene vanjske politike, posebno tokom razdoblja hladnog rata, kada je SAD koristio silu za nametanje dominacije, miješanje u pitanja mnogih zemalja, pružanje podrške vojnim prevratima i pomaganju u uspostavi odmetničkih autoritarnih režima, kao što je to bio slučaj u Latinskoj Americi tokom 1970-ih i 1980-ih.

Međutim, koncept odmetničke države pretrpio je mnoge transformacije tokom posljednja dva desetljeća, a njegov se opseg proširio na zemlje koje provode subverzivne i neprijateljske aktivnosti protiv svojih protivnika. Ponašanje njihovih vladara počinje ličiti na ponašanje bandi i mafija, jer koriste sva ilegalna sredstva kako bi ostvarili svoje ciljeve kroz angažiranje i finansiranje plaćenika i ratnih vođa, pranje novca, špijunažu i zadiranje u privatnost pojedinaca, bilo saveznika ili protivnika, kupovinu lojalnosti političara unutar zemlje i inostranstvu, itd.

UAE – otpadnička država u pravom smislu te riječi

U tom smislu, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) mogu se svrstati u kategoriju novih otpadničkih država u pravom smislu te riječi. Ova zemlja ne samo da čini gore navedeno, već koristi i svoju mrežu međunarodnih veza i saveznika kako bi prikrila svoje gangstersko i otpadničko ponašanje.

Teško se može pronaći politička, finansijska ili obavještajna kriza ili skandal na području Bliskog istoka, a ponekad i izvan tih okvira, a da UAE nije prisutan u njoj, preko svojih političara, ljudi ili agenata. To se odnosi i na finansiranje opozicionih pokreta u Egiptu, posebno “Pokreta Tamarod”, u pripremi uvjeta za puč koji je u julu 2013. izveo tadašnji ministar odbrane general Abdel Fattah al-Sisi.

Kasnije je UAE finansirao Al-Sisijev režim i velikodušno ga podržavao milijardama dolara, osiguravajući mu političku podršku u Washingtonu. Potom pokreće razarajući rat u Jemenu u savezu sa Saudijskom Arabijom, nastojeći podijeliti i tu zemlju i zaplijeniti njene resurse i luke. UAE finansira i ratnog zločinca u Libiji, Khalifu Haftara, te mu pruža vojnu i logističku podršku i opskrbljuje ga plaćenicima iz Rusije, Sudana i Čada kako bi preuzeo vlast. Tu je i blokada Katara i planiranje vojne invazije na tu zemlju, te korištenje svih sredstava za uništavanje katarske ekonomije i huškanje protiv ove države na međunarodnom nivou putem mreže agenata, diplomata, političara, novinara i istraživača.

Na listi se nalazi i finansiranje i sponzoriranje pokušaja državnog udara u Turskoj u ljeto 2016. godine i kontinuirani pokušaji sabotaže i uništavanja turske valute i ekonomije. Tu je i kupovina lojalnosti evropskih i američkih političara kako bi provodili emiratski program iskorjenjivanja struja političkog islama širom svijeta, počevši od Indonezije i Malezije (na istoku), preko arapskih država, pa sve do Evrope i Sjeverne Amerike.

Kupovina utjecaja

Ako odmetničke države u svojoj vanjskoj politici koriste tvrdu moć ili silu, onda UAE, osim tvrde moći, koristi i alate meke moći, poput religije, medije i ekonomije, kako bi proveo svoju inostranu agendu. U tome se oslanja na  ogromnu količinu bogatstva i finansijskog utjecaja, iz kojeg izdvaja izdašne naknade za kupovinu svega i svakog ko se može kupiti od političara, diplomata, medijskih stručnjaka, istraživača, novinara, vjerskih ličnosti, itd. To čini koristeći različite parole sa eminentnim imenima, kao što je slučaj s istraživačkim centrima, akademijama, univerzitetima i vjerskim vijećima koja podržava i sponzorira ne samo kod kuće, već i u inostranstvu.

Popis korisnika ovih sredstava također uključuje mnoge sadašnje ili bivše šefove država i čelnike. U tome koristi ogromno bogatstvo Investicionog fonda Abu Dabija koje premašuje trilion dolara. Tu su još i prihodi od izvoza nafte koji prema posljednjim statistikama prelaze 50 milijardi dolara godišnje. UAE kupuje utjecaj pomoću “čekovne diplomatije”, koja se odvija preko njegovih diplomata, ambasadora i ljudi u inostranstvu.

Prema mnogim izvještajima, ambasade UAE-a u važnim zemljama poput Amerike, Britanije, Francuske i Egipta djeluju kao “strojevi za razmjenu valuta” (ATM), koje troše bez računa na svoje aktivnosti u tim zemljama, skrivajući se iza diplomatskog imuniteta.

Ono što izaziva čuđenje u ovakvom ponašanju Emirata jeste priznanje koje isto dobija od svojih prijatelja i pristalica, šta više, ponos koji prema tome iskazuju. Smatraju da im ovakvo odmetničko ponašanje donosi neviđena postignuća. Dotle da su neke od tih pristalica izjavile da Arapi trenutno žive u sjeni takozvanog “emiratskog trenutka”, kako ga nazivaju, a nastao je kao rezultat slabosti i povlačenja uloge glavnih arapskih zemalja poput Egipta, Saudijske Arabije, Iraka i Sirije.

Neopaženo im je prošla činjenica da njihova zemlja sada ide istim, ako ne i gorim putem od onog kojim su išle te zemlje, što je dovelo do slabljenja njihovog položaja i utjecaja na regionalnom i međunarodnom planu. Ali, to su ljudi koji ne shvataju.