Jesu li Srbi najveće žrtve rata u Hrvatskoj?

Ako je netko u stanju već svojom pojavom dići živce desnici u Hrvatskoj onda je to svakako Stjepan Mesić. Bivši predsjednik crvena je krpa za ljute nacionaliste još od vremena kad je, zajedno s Josipom Manolićem i Josipom Boljkovcem, bio pripadnik lijeve frakcije u HDZ-u, da bi odlaskom iz te stranke mržnja eskalirala.

Razlog razlaza odavno je poznat: svađa s Franjom Tuđmanom oko politike u Bosni i Hercegovini. Poznato je i da je Mesić upravo na toj opozicijskoj agendi koju godinu kasnije postao predsjednik države uporno vodeći Hrvatsku u dva mandata u pravcu demokratizacije i stvaranju tolerantnih odnosa u društvu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Međutim, prije tog političkog preokreta Mesić se po malo čemu razlikovao od ostatka HDZ-a. Kao blizak Tuđmanov suradnik, bio je zadužen da dokrajči Jugoslaviju pa je kao takav poslužio toj stranci i voljenom vođi da obilazi dijasporu i prikuplja novac za kupovinu oružja.

Svašta se u tom vremenu radilo, a još više govorilo. Ostala je zabilježena jedna snimka iz daleke Australije gdje nastupa s – danas bi se reklo – otvorenim revizionističkim stavovima prema ustaštvu i NDH-a, a poznate su i njegove poruke Srbima u Hrvatskoj da su slobodni otići iz te države, ali samo s blatom na opancima koje su i donijeli sa sobom doseljavajući se prije 400 godina.

Ipak, kako je vrijeme prolazilo, Mesić je sazrijevao i kasnije bez ikakve sumnje postao jedan od ključnih ljudi u posttuđmanskom periodu i to ne samo na unutrašnjopolitičkom planu, nego i pozicioniranju Hrvatske u međunarodnim odnosima kada je bila nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, za što je prije svih bio zaslužan upravo on služeći se uz pomoć Budimira Lončara, zadnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, vezama s nesvrstanim državama.

‘Drugi Mesić’

Taj, nazovimo ga “drugi Mesić”, puno je učinio i na labavljanju vazda zategnutih odnosa sa Srbima. Ne samo da je učinio puni, nego čini to i dalje.

U petak je izišao njegov intervju koji je dao Vestima, frankfurtskom listu koji ima dopisništvo u Beogradu. Mesić je otvoreno kazao da su Srbi u biti najveće žrtve posljednjeg rata u Hrvatskoj.

I to ne samo oni koji su bili na suprotnoj strani, nego i Srbi koji su ostali na neokupiranim dijelovima države, koji su bili lojalni Hrvatskoj i radili svoj posao.

“Stvorena je atmosfera da su najveći neprijatelji Hrvatske svi Srbi. Mislim da se takva atmosfera pomalo mijenja nabolje, a nadam se i da će ovaj korak koji je napravio Boris Milošević (potpredsjednik Vlade iz redova srpske nacionalne zajednice otišao je na slavlje Oluje u Knin 5. kolovoza) pomoći Hrvatima da shvate da niti su Srbi problem, niti opasnost za Hrvatsku”, rekao je Mesić i tako još jednom uzburkao strasti na desnoj strani političkog spektra gdje ovakve rečenice mogu doživjeti isključivo kao još jedno bogohuljenje, jer – po njima – u Hrvatskoj žrtve mogu biti samo i isključivo Hrvati, a nipošto Srbi kojima je dodijeljena uloga agresora.

Otežan povratak

Činjenice, međutim, kažu drukčije. Nakon početka rata kada je hrvatsko stanovništvo protjerano s područja Republike Srpske Krajine, a gradovi bili svakodnevno granatirani, ratna sreća se polako okretala da bi na kraju cijela priča završila vojnom akcijom Oluja i protjerivanjem, odnosno odlaskom više od 250.000 Srba.

Ishod je poznat: od prijeratnih 12 posto, srpska nacionalna manjina svedena je na četiri posto ukupnog stanovništva, s tim da se – osim u velikim gradovima – radi uglavnom o starijem stanovništvu koje se u izbjeglištvu nije snašlo ili je zov zavičaja bio prejak da bi ostali u Srbiji ili nekoj drugoj državi u kojoj su završili nakon rata.

Hrvatska je dugo godina opstruirala bilo kakav povratak. Premda su pod pritiskom međunarodne zajednice doneseni zakoni koji su Srbima garantirali različita prava – od obnove do zapošljavanja na osnovu proporcionalnosti u stanovništvu, na terenu je praksa bila potpuno drugačija.

Popaljene i opljačkane kuće zjapile su prazne, a povratak bi se sveo na traženje dokumenata, posebno nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, koji su omogućavali lakše traženje posla po razvijenijim državama.

Priznati i tuđu žrtvu

Mesić, dakle, kaže ono što je jasno svakome, ali o čemu se u Hrvatskoj i dalje uporno šuti.

Veliki korak prema pomirenju napravio je već zaboravljeni Ivo Sanader, a još veći čini danas Andrej Plenković koji usprkos pritiscima jastrebova iz svog HDZ-a, ne odustaje od politike suradnje i koaliranja sa SDSS-om, najvećom srpskom strankom, što je dovelo i do spomenutog prvog sudjelovanja visokog srpskog predstavnika na svečanosti u Kninu.

Prije neki dan Milošević je rekao da mu je odluka o odlasku u Knin bila vrlo teška. “Razmišljao sam da bi mi bilo puno lakše da ne idem, ali kao političar moram gledati nekoliko koraka unaprijed. Ovo je bila prilika za iskorak, zapravo prilika ‘sad ili nikad‘ što se tiče ove Vlade, jer takav potez iduće godine ne bi imao ovakvu težinu. Mislim da je tako učvršćena politika Vlade u dobrom smjeru i da će to ići kroz cijeli mandat, pogotovo što su spomenute i žrtve među Srbima”, kazao je Milošević.

I ne samo to, nego je koji dan kasnije drugi potpredsjednik Vlade Tomo Medved, inače brat u ratu ubijenog hrvatskog branitelja, zajedno s Miloševićem posjetio selo Grubore, kraj Knina, gdje je nakon Oluje ubijeno više civila, uglavnom staraca, samo zato što su bili Srbi i povjerovali Tuđmanovom pozivu da ostanu u Hrvatskoj.

Naravno da je pogrešno žrtve tretirati isključivo kao brojke. Na području cijele bivše Jugoslavije stradali su u prvom redu slabiji, koji su gotovo u pravilu bili u manjini.

Svako prebrojavanje lako nas može odvesti natrag, u prošlost prije 25 godina. Prirodno je da je svakome njegova žrtva najveća, ali dokaz vlastite veličine vidi se tek kad se prizna i ona druga. Tuđa. A Mesić je oko ovog pitanja već dugo svjetionik koji obasjava put kojim i ostali trebaju ići.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera