Mišljenja

Početak kraja sjedenja Srbije na četiri stolice

Realni problemi za Srbiju, međutim, nisu ni olovke ni hoklica niti kasnija žvaka o navodno zamijenjinim fasciklama (EPA)
Realni problemi za Srbiju, međutim, nisu ni olovke ni hoklica niti kasnija žvaka o navodno zamijenjinim fasciklama (EPA)

S razlogom su učesnici reality showa kod Velikog brata, u ovalnoj sobi Bijele kuće (Vučić i Hoti), prozvani dobitnicima hemijske olovke prvog reda, a nije bez razloga ni “šaljiva” reakcija Kremlja na vrstu stolice (hoklica) na koju je Donald Trump posadio Aleksandra Vučića.

Vučićevu i Hotijevu posjetu Bijeloj kući upriličenoj tačno dva mjeseca uoči predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama neki prosto vide isključivo kao dio pokušaja Donalada Trumpa da kakvim-takvim spoljno-političkim uspjehom kao što je nagovor Ujedinjenih Arapskih Emirata da priznaju irealsku državu i prihvate Jerusalem kao njen glavni grad, odbrani prilično uzdrmanu fotelju prvog čovjeka najmoćnije sile svijeta.

Realni problemi za Srbiju, međutim, nisu ni olovke ni hoklica niti kasnija žvaka o navodno zamijenjinim fasciklama prilikom samog čina potpisivanja, nego nešto što je postalo mnogo očiglednije i svakako potencijalno opasnije, nešto što je ličilo na sve drugo prije nego na bilo kakav dogovor Beograda i Prištine.

Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači

Iako je sjaj Bijele kuće i sam događaj u ovalnoj sobi daleko nadmašio sve domaće realityije o čemu se i danas “lome koplja” uz potpuno različita viđenja “istorijskog” trenutka, nekako u drugom planu je ostalo ono najvažnije, ono što nije eksplicirano iako se odvijalo pred očima cijelog svijeta.

Dosadašnja politika Srbije “dobro jutro čaršijo na sve četiri strane” odnosno istovremenog sjedenja Beograda na četiri stolice (Rusija, Kina, EU, SAD) počela je da se kruni, a od toga koju će stolicu Beograd u budućnosti odabrati više ne zavisi samo sudbina Beograda i Prištine već i Podgorice i Sarajeva koje mnogi već vide kao nove kandidate za članstvo u “malom Schengenu”, šta god to značilo, u koji je poslije Beograda, Tirane i Skoplja sada ugurana i Priština.

Čak i ako se apstrahuje jedna od najčuvenijih srbijanskih poslovica koja služi za relativizaciju svega i svačega, a koja glasi “mož’ da bidne, al’ ne mora da znači”, washingtonski papir od 16 tačaka pod imenom “ekonomski sporazum”, najrazornije je do sada razotkrio brojne pukotine u srpskoj dugogodišnjoj politici namigivanja Moskvi i Pekingu, a sada i Vashingtonu, uz traženje oslonca ne samo u SAD već i u arapskom i čitavom muslimanskom svijetu. Uz to je sve vrijeme prisutan narativ kako je, navodno, srpski brod usmjeren prema Briselu sa evropskom plavom zastavom i žutim zvjezdicama u krugu na jarbolu. Da je to nemoguća misija, jer sve te “stolice” imaju sasvim različite politike i naravno interese, najčešće potpuno suprotstavljene, pokazaće se već na pomenutoj woshingtonskoj hoklici.

Usput, kad smo već kod narodnih poslovica  jedna od njih zaista kaže da se istovremeno ne može sjediti na dvije stolice, ali je u slučaju Srbije mala hiperbola u broju stolica neophodna jer je Beograd zapamtio fascinantno sjedenje Josipa Broza Tita na više stolica i nevjerovatan ugled u svijetu koji su mu pored ostalog omogućili miroljubiva politika i – pokret nesvrstanih.

Tito je to mogao iz mnogo razloga u koje ovdje nećemo ulaziti, ali i zbog lične harizme svjetskog lidera trećeg svijeta koji je znao pričati i sa velikima, pa reći i istorijsko ne i najbliskijim prijateljima. Što se za današnje lidere u Srbiji, nije tu samo Aleksandar Vučić u pitanju jer su i mnogi prije njega htjeli biti “srpski Tito”, ne može reći.

Američko-evropske čarke

Vučić, naravno, nije ni T od Tita niti će to više ikad biti bilo ko od balkanskih lidera, mnogi bi danas rekli na sreću, ali ponekad u svojim političkim šahovskim partijama voli sebe vidjeti u ulozi glavnog igrača na Balkanu što mu, nažalost, ne pomaže da uoči važne poteze velikih kojima se to može upravo zato što su veliki.

Pa je tako prva reakcija Kremlja na dogovor u Bijeloj kući bilo postavljanje međunožja Sharon Stone iz Verhovenovog filma “Niske strasti” uz sliku Donalda Trumpa i Aleksandra Vučića iz ovalne sobe na profil glasnogovornice zdanja na Crvenom trgu Marije Zaharove. Diplomatsko “peglanje” ovako neskrivene poruke koje je uslijedilo na nivou ministara spoljnih poslova Moskve i Beograda, inače doskorašnjih ličnih prijatelja, Sergeja Lavrova i Ivice Dačića, a pred skorašnji dolazak Vladimira Putina u Beograd, nije moglo prikriti staru istinu da tamo gdje se tuku slonovi u pravilu najprije strada – trava.

Da, događaj u Bijeloj kući se može posmatrati i kao mala Trumpova osveta “starom svijetu” ili Evropi, preciznije Evropskoj uniji  koja sve otvorenije pokazuje da više ne želi biti puka transmisija političkih interesa koji dolaze sa druge strane Atlantika.

Naravno da su čarke između Brisela (čitaj: Berlina i Pariza) i Washingtona započete Brexitom, te polemikama o položaju i ulozi (i naročito finansiranju) zapadnog vojnog saveza, a pogotovo svjetskom ekonomskom, pa i pandemijskom krizom, danas sve očiglednije, pogotovo kada je jugoistočna Evropa odnosno Balkan u pitanju.

Hvatanje u koštac nove evropske administracije sa problemom Beograda i Prištine davno zakazano za 7. septembar, upravo je skoro obesmislio sastanak u Bijeloj kući tri dana ranije, koji je Brisel jednom uspio da osujeti kada je kosovskog predsjednika Hashima Tachija dok  je već letio za Washington optužio za ratne zločine iako optužnica još nije potvrđena.

Amerikanci citiraju Vulina

Kako se stiglo do apsurda da tradicionalni prijatelji Beograda, Moskva i Peking koji se kao i Beograd protive priznanju nezavisnosti Kosova, prekonoć sa podozenjem gledaju na Vučićev potpis u Washingtonu i kako je moguće da Priština kao američko mezimče ne dobije dugo očekivano i najavljivano priznanje Beograda kao navodni preduslov za svaku vrstu pregovora sa Srbijom? Kako je moguće da američki nacionalni savjet za sigurnost ne samo da hvali nego čak i citira srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina?

“Veličina čoveka se ne meri veličinom stolice na kojoj sedi ni veličinom sile u čije ime govori, već veličinom hrabrosti da na svakoj stolici brani svoj narod i prijatelje svog naroda”, citat je koji nije promakao novinskoj agenciji Beta, a kojim i Vulin i Amerikanci hvale hrabrost predsjednika Vučića koji nije potpisao nezavisnost Prištine, kako su neki možda očekivali, ali ju je oročio na godinu dana. Osim ako Trump ne izgubi novembarske izbore.

Jedna od glavnih tačaka washingtonskog sporazuma Beograda i Prištine, za Sjedinjene Države naravno, svakako glasi da će Kosovo uspostaviti diplomatske odnose sa Izraelom i da će otvoriti diplomatsko predstavništvo u Jerusalimu, dok će Srbija istovremeno postojeću ambasadu u Izraelu premestiti iz Tel Aviva u Jerusalem do 1. jula 2021. godine.

Andrej Ivanji podsjeća da se Jevreji na kraju Pashe i Jom kipura mole frazom “dogodine u Jerusalemu”, što samo naizgled nema veze sa Srbima. Jer, premještanjem ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem Srbija bi postala prva evropska država koja je tako nešto učinila, pa je iz Brisela već stiglo oštro upozorenje da nije u skladu sa evropskom spoljnom politikom, rfezolucije Ujedinjenih nacije da i ne spominjimo. Šta će se dogoditi sa nezvaničnom srpskom parolom “dogodine u Prizrenu” koja doduše nije zvanični stav Beograda ali se često može čuti kao potuljena želja većinske Srbije, moraće odgovoriti oni koji su je i lansirali.

Hladni šamari Beogradu tek stižu

Evidento približavanje Beograda Sjedinjenim Državama, a koji je godinama podsticao antiameričkoraspoloženje građana Srbije, već je pokazalo da sjedenje na četiri i više stolica danas u politici nije moguće. Prvi hladni šamari već su stigli i sa Istoka i iz Evrope, Palestinu i ostali dio arapskog i muslimanskog svijeta (koji nije pod direktnim uticajem SAD) da i ne spominjemo.

Rusko poređenje susreta Vučića i Trumpa sa međunožjem Sharon Stone koje je iz Moskve naknadno objašnjavano kao kritika Trumpa a ne Vučića, bio je tek prvi u nizu. Peking koji je godinama jedan od glavnih investitora i graditelja u Srbiji još se nije oglasio povodom odbijanja Beograda da učestvuje u testiranju vakcine protiv korone, ali i instaliranju 5G mreže koju će prema potpisanom sporazumu Beograd umjesto Kini povjeriti Americi.

Približavanje Beograda Washingtonu, htjeli ili ne, automatski znači zahlađenje odnosa sa Pekingom i popuštanje “čeličnog zagrljaja” sa bratom Xsijem (Jinpingom), ali i bratom po pravoslavlju Vladimirom Putinom koji je na velikom druženju ispred Hrama Svetog Save rekao samo tri tri riječi: “Spasiba na družbe”. Biće više nego zanimljivo šta će pred skorašnji najavljeni povratak u Beograd sa istog mjesta poručiti Putin godinu dana kasnije.

A onda je usred svih ovih zapitanosti stigla vijest da će Srbija u narednih šest mjeseci obustaviti učestvovanje u svim vojnim vježbama bilo sa snagama NATO-a, bilo sa nekim  drugim zemljama izvan zapadnog vojnog saveza. Saopštio je to Vulin, a ne Vučić, samo dan prije nego će otpočeti vojna vježba u Bjelorusiji. To je jedini način, kako je rekao, da se sačuna vojna neutralnost Srbije.

Pritisak iz Evrope ovaj put nije moga da se odbije.

“Mali Schengen” tačka dodira

Možda jedina stvar u cijelom washingtonskom paketu protiv kojeg niko od velikih svjetskih igrača ne bi imao ništa, jest upravo proširenje zone tzv. malog Shengena. Beogradu, Tirani i Skoplju kao osnivačima ove zone za slobodan protok ljudi, kapitala, robe i usluga pridota je i Priština. Zbog toga je Aleksandar Vučić i odlučio da prvi intervju posle sporazuma u Washingtonu da sarajevskom Dnevnom avazom sa osnovnom porukom kako bi u navedenom društvu želio vidjeti i Sarajevo i Podgoricu. 

Realno je očekivati da će Beograd ideju o “malom Schengenu” koju podržavaju i Evropa i SAD lako prodati Podgorici i novoj kohabitirajućoj vlasti u toj zemlji nakon što će, najvjerovatnije, biti formirana vlada bez Đukanovićevih socijalista, a nije nerealno da će i Sarajevo na kraju prihvatiti to drugoligaško evropsko društvo, pogotovo zbog činjenice da to i nije baš Vučićeva nego, ako ćemo pošteno, ideja Emannula Macrona protiv koje nema ništa ni Recep Tayyip Erdogan.

“Ja nikada neću odustati od ideje za koju mislim da je ljekovita za cijeli region, koja mislim da je najbolja, a to je ”mini Schengen”. To je naše uvezivanje. To hoće li nas primiti u EU, to je jedno pitanje, a šta je to što možemo sami da uradimo za sebe, za svoje narode, da gradimo strukturu… Jedan od projekata je veoma važan za nas, o kome sve vrijeme razgovaramo i s Evropom, a o kojem ćemo dodatno razgovarati i s Amerikancima, to je pruga Beograd – Sarajevo”, reći će Vučić u pomenitom intervjuu, ponovivši da Srbija podržava suverenitet Bosne i Hercegovine i integritet Republike Srpske u Bosni  i Hercegovini. O tome da li je bolje igrati u drugoj evropskoj ligi ili ostati sam na vjetrometini tek treba da se izjasni Bosna i Hercegovina.

Nema nikakve sumnje da će pritisci na Beograd biti nastavljeni i da slijedi jedna vruća i potpuna neizvjesna jesen. U kojoj će cijeli svijet sa zebnjom iščekivati šta će se zbiti u Washingtonu 4. novembra. Što se tiče Beograda i Prištine, prvi će navijati da pobijedi Donald Trump, a drugi za Joea Bydena. Logično, kako bi mudro zaključio jedan od likova popularne sarajevske serije “Lud, zbunjen, normalan”. Onaj kojem logika i nije baš najjača strana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO