Posječeni Sijekovac

Milja Zečević ima 90 godina. Žilava i ponosna starica iza pogleda uprtog u ništavilo krije jednu od najstrašnijih priča u ovom zadnjem ratu. A zlo se desilo na samom početku. Neki će reći i prije početka…

HOS zavodi red krvlju

Tog 26. marta 1992. godine sve je mirisalo na rat. Gore u Bosanskoj Posavini ljudi su ćutali taj vonj još od Hrvatske. Malo pogranično mjesto Sijekovac, bilo je prvo na udaru demona i kerova rata. Sijekovac u ravnici broji oko 1.500 stanovnika. Kako se to tada govorilo, selo je bilo “mješovitog sastava”. U suštini – u selu su živjeli ljudi i neljudi. Još početkom marta u Sijekovcu su se počele vrzmati poludivlje trupe HOS-ovaca i “zavoditi red”, šireći teror i strah. 

Milja, žena koja pamti i onaj rat, mislila je da zlo neće ponovo doći. Naprosto, bilo je valjda nemoguće. Valjda. 

A onda, tog 26. marta, poslije podne, negdje oko 16 časova počelo je granatiranje dijela sela u kojem žive Srbi, a onda i baražna paljba po kućama u čijim podrumima su se krili civili, najviše žene, djeca i starci. Napad na Sijekovac izvele su jedinice regularne Hrvatske vojske, Zbora narodne garde (ZNG) i paravojne formacije Hrvatske obrambene snage (HOS).

Sluša Milja zvukove, tako poznate, tako česte i frekventne iz Drugog svjetskog rata, koji je nanovo prebacuju u stvarnost iz 1992. godine. 

A onda se sjeti Milja, najveće bogatstvo u ratu može postati najveće prokletstvo – djeca, sinovi…

Ne, neće mene, neće nas, misli se Milja dok u mislima prebire-ima četiri sina-Milana, Vasu, Petra, Branislava i nepokretnog muža Jovu. Svi su osim Branislava ovdje u ovom dvorištu, pod ovim krovom što su ga decenijama krvavo sticali.

Klanica za sinove

I pucnji se pretvaraju u jetke zvižduke kuršuma, koji sijevaju po kući i zarivaju se u vlažan malter. Sve, sve je isto, misli se Milja, samo da mi djeca budu dobro…

Sve, sve je isto…

U tom momentu, noružani HOS-ovci sa čarapama na glavama, umjesto fantomki, utrčavaju u dvorište. Miljin sin Milan stoji pored složenih drva. Širi ruke i ponizno govori, nemojte mi ženu i djecu! HOS-ovac prilazi i rafalom iz blizine ubija Milana, dok ostatak ustaša ganja njegovu suprugu po dvorištu. Isti onaj koji je ubio Milana, okreće se prema kući i gleda na drugog Miljinog sina Vasu. Kao da se osmijehnuo ispod maske, repetira kalašnjikov i sreza ga u Vasu, koji mrtav pade na sred dvorišta. Ostatak ustaša se zabavljao i smijao dok je udarao Miljinog nepokretnog muža Jovu. A Jovo i Milja gledaju tako u svom jadu životinje kako im nište potomstvo. Tu u njihovom dvorištu, tu u Sijekovcu, pod kapom nebeskom tog 26. marta 1992. godine. Tu gdje su sve stvarali, raspada se i ništi život pod naletima ustaške rulje monstruozne. 

Treći Miljin sin, Petar, kao ledenica u užasu zaleđen stoji pored ograde. Mrtav, a živ gleda smrt svoje braće. Milja se samo sjeća horskog zapijevanja kalašnjikova. Više rafala iz više pušaka. Sjeća se bezbroj metaka u trećem sinu Petru, koji je mrtav pao preko ograde. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ostala je sama, sa nepokretnim suprugom Jovom, koji se onako tegobno vješa o tijelo polumrtve majke i supruge Milje Zečević. Ima li smrti, da prekine ovo mučenje, misli se Milja? Ima, ali ne za nju. 

Onaj HOS-ovac, monstrum, koji je pobio Milji sinove dolazi do starca Jove, cereka se ispod maske-čarape i pita, ti stari Zec, šta hoćeš ti? I prije no što je nepokretni starac pokušao nešto da odgovori, monstrum ga je udarcem u stražnjicu oborio na tlo, okrenuo ga je, a onda mu prislonio pištolj na čelo i pucao. 

Sad zamislite staricu Milju Zečević, kako stoji u dvorištu i gleda tijela tri mrtva sina i supruga. Djeca na svojoj, krvlju natopljenoj zemlji. Krivi, jer su se drugačije zvali i na drugi način Bog molili. Krivi jer su stoljećima mirno živjeli sa ljudima, jer nisu gledali ko se kako zove, već ko je čovjek, a ko nije. I sad su mrtvi – tek tako!

Stoji Milja, tuga ne smije još ući u nju od silnog šoka koji joj puni pluća, nerve, mozak i mišiće Taj šok je smiješan sa krvlju sinova pod njom, sa krvlju nepokretnog mrtvog muža po njoj, sa smrću koja huči oko nje, pa Milja više i ne čuje rafale. 

Zvijer i nepoznati saučesnici

Zemir Kovačević. Zemir Kovačević se zove zvijer koja je ubila Milji sve. U samo nekoliko momenata. I taj Zemir Kovačević je ubijao u Sijekovcu, koliko je stigao i koga je stigao. Ne samo u martu. 

Tako je već 9. aprila 1992. godine ušao u kuću straca Ljubice i Novaka Sedlića, zajedno sa svojim ustaškim kamaradima. Ljubica je pobjegla, ali su HOS-ovci napravili paklenu kupku-polili su starca Novaka benzinom, polegli ga u kadu i živog zapalili. Tek tako. 

Zemir Kovačević je tek 2015. osuđen na deset godina zatvora za ove monstruozne zločine. Što će reći da Zemir može izaći uz dobro vladanje vrlo skoro i da će biti slobodan čovjek. 

Ali nije Zemir sam ubijao, nije Zemir bez komande i odgovornosti saboraca i nadređenih to radio. Zemir je jedini osuđen. A ostali?

Pa ostali su na slobodi, poput Nijaza Čauševića, koji je bio bio je jedan od pripadnika Interventnog voda bosanskobrodskog HVO-a, a prema nekim svjedočenjima,određeno vrijeme i komandir ove formacije.

Prema pisanju portala detektor.ba više svjedoka Čauševića je vidjelo sa Zemirom Kovačevićem i to tokom pljački srpskih domaćinstava u Sijekovcu i drugim mjestima. Jedan od svjedoka prepoznao ga je za vrijeme prvog napada na Sijekovac 26. marta ispred svoje kuće kada je sa porodicom istjeran i postrojen kao živi štit Zemiru Kovačeviću.

Čaušević je nastanjen u Istri i slobodan je čovjek. 

A tu je i Ante Prkačin,  bivši načelnika Glavnog stožera HOS-a, a kasnije i HVO-a, koji se brani da tada nije bio u Sijekovcu. 

Na suđenju Zemiru Kovačeviću, po pisanju BIRN-a nekoliko svjedoka govorilo je da je čulo da je vojnike regularne Hrvatske vojske marta 1992. godine predvodio Ante Prkačin. Sud je na osnovu izjava više svjedoka i drugih dokaza van razumne sumnje utvrdio da su pripadnici HOS-a predvođeni Prkačinom bili u dvorištu Zečevića u Traktorskoj ulici 26. marta 1992. godine. 

Slobodne zvijeri i ubijeni ljudi

Pa opet i Prkačin je slobodan čovjek. 

Na koncu, imamo slobodne ili uskoro slobodne novodno ljude, i imamo mrtve, ubijene Sijekovčane, koji od pravnih zavrzlama nemaju ništa tako ubijeni i mrtvi. 

Imamo Milju Zečević, staricu od devedeset godina, pogleda uprtog u ništavilo sa četiri svijeće koje gore pored nje. Za Jovu, Milana, Vasu i Petra. 

Čeka Milja da im se pridruži na boljem svijetu. 

Za one koji ne znaju, Regularne snage Hrvatske, sa lokalnim paravojnim formacijama, tokom 1992. godine izvršile su stravične zločine nad Srbima u Sijekovcu, zvjerski usmrtivši 46 civila, uglavnom žena, djece i staraca. Gotovo bez bilo kakvih sankcija. 

Da se ne zaboravi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera