Građanski rat prijeti drevnom načinu života u Siriji

Pišu: Dawn Chatty i Haian Dukhan

Stoljećima su se beduinska plemena kretala po ogromnim polusuhim stepama u Siriji, u potrazi za vodom i ispašom za svoja stada kamila, ovaca i koza. Ova ekološka mobilnost i način života bez sumnje su doprinijeli bogatom kulturnom naslijeđu ove države.

Prije oko 100 godina, prvo pod francuskim mandatom a kasnije u sklopu nove nacionalne države, proveden je niz politika da se izvrši pritisak na beduine da se odreknu svog nomadskog stila života i nastane u selima, gradićima i na obodima velikih gradova. Kao rezultat, sirijska nomadska pastoralna populacija je opala, sa 13 posto od ukupne populacije u 1930. na 7 posto 1953. i manje od 2-3 posto početkom 21. stoljeća.

Nekoliko preostalih beudinskih zajednica uspjelo je odoljeti silama koje su vršile pritisak na njih da se smire i nastavile su živjeti ugodno pomjerajući se po pustinji i uzgajajući uglavnom ovce. Sirijski građanski rat je, međutim, donio novi niz izazova za ove zajednice, dodatno prijeteći njihovim tradicionalnim izvorima zarade i kulturi.

Polusuha stepa u Siriji, koja se na arapskom zove al-Badia, čini oko 80 posto državnog kopna – 10 miliona hektara (blizu 25 miliona jutara) centralnog i sjeveroistočnog dijela države, šireći se duž pokrajina Halepa, Deir Az Zora, Hamaha, al-Hassekeha, Homsa, al-Raqqe, i manjim dijelom pokrajina Deraae i al-Suwayda na jugu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ove administrativne jedinice postale su glavne bojišnice u sirijskom građanskom ratu, ozbiljno oštetivši stočarski način života tamo i izvore primanja od prodaje pastoralnih proizvoda kao što su mlijeko, sir i meso. Vojne operacije su omele beduinska nastojanja da pristupe ispaši, izvorima vode i strnjiki. Nakon 10 godina sukoba, mnogi sirijski beduini više ne mogu održati svoje izvore primanja ili pronaći dovoljno hrane za svoja stada. Mnogi od njih su već izgubili značajan dio svojih krda i interno su rasljeni ili su gurnuti preko međunarodnih granica.

Khaled Abu Amer iz plemena al-Mawali, naprimjer, kaže kako je zbog sukoba između snaga režima i opozicionih snaga on morao napustiti seoski dio Hame i potražiti sigurnost u pokrajini Idlib 2018. Kao rezultat nesposobnosti da pronađe ispašu za svoju stoku tamo, izgubio je tri četvrtine svojih ovaca.

Od početka sukoba je potraga sa sigurnoću i utočištem od oružanih grupa, a ne briga o stoci, postala glavni prioritet beduinskih stočara. U nekim slučajevima nomadske stočare su režimske snage opkolile u predjelima koje kontroliše opozicija sa sjedilačkom civilnom populacijom.

Ovako je bilo s beudinskim stočarima koji su zarobljeni u istočnoj Ghouti tokom režimske opsade ovog kraja. Da ne bi umrli od gladi, bili su prisiljeni zaklati i jesti svoju stoku. Kao rezultat, izgubili su kapital, svoja stada i bili su prisiljeni raditi kao nadničari da prežive.

Beduinske stočare su napadali i snage sirijske vlade i grupa ISIL.

Gubitak mobilnosti

Tradicionalno su beduinski stočari imali mogućnost da se kreću preko granica između država kada bi lokalni uslovi postali teški. Tokom godina, ova mobilnost je učinila vladajuće režime sumnjičavima spram njihove odanosti. Ove sumnje su isplivale na površinu tokom sirijskog građanskog rata. Različite frakcije uključene u sukob postale su sve više sumnjičave spram namjera stočara koji su se suzdržavali od otvorenog svrstavanja u bilo koju grupu, i stoga su bili meta napada svih.

Naprimjer, u 2018 sirijske režimske snage su bombardovale šatore i životinje beduinskih stočara iz plemena al-Omour u blizini grada Palmire, tvrdeći da su oni članovi ISIL-a. U napadu su ubijena četiri stočara, a uništena je većina ovaca. Iste godine su stočari iz istog plemena morali pobjeći od represivne vladavine ISIL-a i pokušaja da ih se oporezuje u ruralnim predjelima Palmire, tako što su se uputili sjeverno u sela nedavno oslobođene Raqqe.

Nakon što su izgubili veći dio svoje mobilnosti i pristupa prirodnoj ispaši, beduinski stočari su prisiljeni da kupuju hranu za stoku, koju teško mogu priuštiti. Štaviše, budući da su vladine veterinarske službe ostale bez vakciona i lijekova, stočarima je postalo teže održati životinje zdravima i produktivnima. Mnogi su prisiljeni da prokrijumčare svoja stada preko granica u Jordan, Irak i Tursku da ih prodaju po razumnim cijenama. Gdje to nije bilo moguće, beduini su morali prodati ovce u Siriji za koliku god cijenu kako bi preživjeli rat.

Utjecaj sirijskog sukoba na beduinske stočare rijetko se spominje u medijima. Pa ipak, među brojnim narativima o gubitku i patnji tokom sirijskog građanskog rata, beduini se izdvajaju.

Uzgoj ovaca čini značajan dio sirijskog BDP-a, ali brzo nestajanje sirijskih nomadskih stočara nije samo ekonomski gubitak. Mobilni uzgoj ovaca najefikasniji je i za okolinu najbolji pristup životu u polusuhim predjelima Sirije. Niko drugi se ne može brinuti za ova ogromna prostranstva kao što to čine nomadski stočari.

Danas, način života koji je opstao uprkos cikličnim sušama, sukobima među plemenima, i koji je opstajao više od hiljadu godina, polako izumire, možda nepovratno. Dok se beduinski stočari naseljavaju u selima i gradovima, jer su na to prisiljeni, zapošljavaju se kao nadničari ili utočište traže u susjednim državama, nestaje ne samo drevni, održivi stil života, već se gubi i značajna komponenta sirijskog kulturnog naslijeđa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera