Stefan Nemanja – ogromni veleljepni neoradikalski kič

Početak postavljanja spomenika velikom županu i praocu prve srednjovjekovne srpske države Stefanu Nemanji (1113-1199) na Savskom trgu u Beogradu podijelio je Beograđane.

Sa dolaskom prvih bronzanih dijelova iz Moskve, odakle je njegov autor Aleksandar Rukavišnjikov, rasprave i polemike u medijima u kojima učestvuju i najeminentnija imena savremene srpske kulturne scene u potpunosti su ispunili javni prostor i ogolila sliku današnje Srbije.

Ona se (Srbija) kao na dlanu razotkrila baš na ovom mjestu, pored Save, na rubu Beograda na vodi, odakle će bronzani Stefan Nemanja (koji nikad nije bio Beograđanin jer Beograd i nije bio u Srbiji u njegovo vrijeme), gledati na vrh Nemanjine ulice prema Vladi Srbije i Trgu Slavija, na kome odnedavno umjesto iskopanog Dimitrija Tucovića leži jedna šarena i raspjevana fontana.

Ispostaviće se da će Beograđani nepodnošljivo lako prežaliti ukidanje svoje glavne željezničke stanice, izmještanje pruga i vozova i pretvaranja “štajge” i cijelog ovog dijela grada u muzej koji će, eto, čuvati sveti Simeon Mirotočivi, što je duhovno ime Nemanjino koje je dobio nakon što se zamonašio.

I dok jedni već potpisuju peticiju za uklanjanje grdobe, kako jspomenik naziva Dejan Mijač, drugi traže da o tome raspravlja i SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti), a kraj rasprave se ne nazire, jer se ponajmanje koriste umjetnički motive i argumenti.

Presudio glas Emira Kusturice

Pokazaće se, tek sada kada se čitav projekat privodi kraju, kako je struka i ovaj put preglasana (5:4) i kako je prevagu odnio glas reditelja Emira Kusturice koji se onomad i sam prozvao Nemanjom. Nažalost, nije samo ta činjenica iritirajuća jer, kako je to neko lijepo primijetio, čak je i simbol Beograda, Meštrovićev Pobjednik na Kalemegdanu, iako 100 godina stariji, u svakom smislu mnogo, mnogo moderniji.

Radina Vučetić, profesorica Univerziteta u Beogradu, nije usamljena u ocjeni da postavljanje spomenika Stefanu Nemanji, “predstavlja povlačenje jedne suverene estetike, ali i etike, pred poplavom neoradikalskog kiča”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Mnogi će joj kulturnjaci u svojim tekstovima, komentarima, reagovanjima, objavama dati za pravo, a sva njihova razmišljanja mogla bi se sažeti u jednu rečenicu: Spomenik Stefanu Nemanji na osnovu do sada objavljenih fotografija biće simbol neoradikalskog kiča.

Slučaj je htio da se dramski naboj u sukobu onih koji monument prastarom vladaru, poput Aleksandra Vučića i ostalih selakovića i ne zna se tačan broj ostalih njihovih pratilaca, ocjenjuju veleljepnim I grandioznim djelom, i onih koji u mastodontu teškom 60 tona i skupa sa postamentom visokom 23 metra vide završnu fazu rušenja ili ruženja  Beograda, dogodi baš u trnutku kada je reditelj Goran Marković javno pozvao svog praškog kolegu iz studentskih dana da kao član žirija za izbor spomenika kaže “šta je na tom projektu dobro, lepo, značajno”.

Da će polemika skliznuti na slijepi kolosijek prije nego što je i počela moglo se nasluti kada je u “Pismu srpskom prijatelju” koje je adresirao na Emira Kusturicu, Marković poručio kako je važno objasniti zašto je Miodrag Živković, jedan značajan vajar, član žirija, “u znak protesta otišao iz vaše družine i kako je presudu o nakaznoj skalameriji koja će zauvek ružiti Beograd doneo Nikola Selaković, čija je jedina kvalifikacija to što Vučićev rob”.

Kada je postalo jasno da je Markovićevo pismo na portalu Peščanik pročitao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je istog dana izjavio kako vjeruje da će Kusturica “ubjedljivo odgovoriti na napade”, brže nego što se očekivalo oglasio se i Kusturica  na svom portalu Iskra otvorenim pismom Markoviću koje počinje riječima: “Dragi Gorane Srbine”… Već na osnovu toga moglo se zaključiti kakav će biti ton nastavka Kusturičinog odgovora pravom u pinkovskom maniru s kojim će Vučić definitivno biti zadovoljan.

Kusturica ni ovaj put nije mogao bez vrijeđanja, nazivajući kolegin stvaralački opus “filmićima”, uredno izbjegavajući odgovoriti na bilo koje Markovićevo pitanje, nakon čega je Marković zaključio da Kusturičino “baljezganje ne zaslužuje odgovor”.

Šta je zamolio Marković?

“Pozivam te na ovo pre svega kao tvoj stariji kolega i čovek koji se, kao i ti, školovao u Pragu, gradu velikih estetskih vrednosti. I sam znaš koliko je važno živeti u mestu koje odiše lepom arhitekturom, skladnim spomenicima i prostorima koji su sačinjeni da gode oku civilizovanih ljudi. Nije mi jasno kako se nisi zgrozio nad tom gomilom besmisleno izlivenog gvožđa u visini od 23 metra (?!) i zašto i sam nisi pobegao iz žirija koji će tu hrpu neukusa dovući do bivše železničke stanice. Pretpostavljam da si već bio upoznat sa gomilom sličnih spomenika, uglavnom ruskih autora, koji nepovratno ruže Skoplje, jedan lepi grad koji je u vreme relativno kratke diktature postao prestonica kiča”, napisao je Marković i dodao:

“Emire, prijatelju, bar se ogradi od ove katastrofe. Ja sam siguran da ti se ne sviđa ono što ste izabrali ali, ako ništa drugo, bar to reci, jasno i glasno. Inače, gde će ti duša… Dovoljno je da siđeš malo u naš grad i pogledaš preostale građevine podignute između Prvog i Drugog svetskog rata. Siguran sam da će te one uveriti kako je moguće grad uređivati ljubavlju i osećajem za stilsku lepotu. I da nije potrebno urbanističkim promašajima, arhitektonskim neukusom i spomeničkim šundom služiti prostaka na vlasti, koji će ionako uskoro otići. Ne u istoriju, već u zaborav”, ustvrdio je Marković.

“…Ne znam sa kojim spomenikom Stefana Nemanje si uporedio ovaj koji ti se ne sviđa. Vjerujem da ti znaš i ako je tako, molim te da mi javiš. Kada bih ja znao da postoji skulptura praocu Srbije u posljednjih osamsto godina, rekao bih ti lično”, otpisuje Kusturica i dodaje:

“Tražiš da se moralno distanciram ne samo od spomenika imenjaku Nemanji, nego i od autora koji je u Njujorku postavio spomenik Lenonu, u Moskvi ruskom caru, i da ne nabrajam sve ukrase koje je ruski umjetnik i akademik Aleksandar Rukavišnjikov rasuo po svijetu. Kada bih bio prisiljen da te javno prozovem da nešto mijenjaš, insistirao bih da se odrekneš borbe protiv „malignog ruskog uticaja” (ovo je samo jedna u nizu akcija u kojima ti učestvuješ od devedesetih otkad djeluješ na sceni dostavljanja i prijavljivanja svog naroda zapadnom hegemonu i sada si se okrenuo protiv mene )…”

“Skopljizacija Beograda”

Ali, vratimo se samom spomeniku oko kojeg će se, samo je to izvjesno, još dugo lomiti koplja. Na koji način su reagovali poznati Beograđani i šta su prepoznali u spomeniku koji će moći da svijetli noću i u koji će se moći ulaziti, kako se najavljuje, barem u njegovo neobično postolje visoko koliko i sam spomenik.

Za novinara i kritičara Teofila Pančića radi se o “skopljizaciji” Beograda i očiglednoj analogiji sa spomenikom Aleksandru Makedonskom…

“Već prve ambiciozne i nepodnošljivo monumentalno-prostačke intervencije u tkivo Beograda kakve je preduzimala ili najavljivala tzv. Vučićeva vlast bivale su nazivane ‘pretvaranjem Beograda u Skoplje’, naravno, ne makar koje i kakvo Skoplje nego ono koje je u prethodnih nekoliko godina nezamislivo nagrdio i skarabudžio režim malog, nezajažljivog, beskrupuloznog papka Gruevski Nikole: ono ‘antičko’, ono ogrezlo u novokomponovanim fantazijama i sumanutim egzaltacijama u prostoru, a sve u viziji i režiji jednog duboko iskompleksiranog i još dublje inferiornog uma”, napisao je Pančić u Vremenu, lamentirajući nad sudbinom Beograda.

Za reditelja Dejana Mijača “dizanje spomenika ne pripada kulturi”.

“Musolini je digao najveći broj spomenika u Italiji, kao i Hitler. Vrlo su pompezni, odvratni. Ovde nema drugog isticanja vrednosti nacionalne kuture, za kulturu se iz budžeta izdvaja nula i onda nema priče o kulturi. A ovo je neki Rus napravio neku grdobu“, izjavio je Mijač.

Pisac Marko Vidojković je umjesto komentara napisao satiričnu priču “Đavolov spomenik” u kojoj Stefan Nemanja nakon smrti završava u paklu, gdje mu nečastivi saopštava da je u njegov evidenciji “evidentiran kao veliki župan Raške, vazal, čas Vizantije, čas Ugara, ubica, koljač i vadilac očiju jereticima”.

Fantazmagorija srpske vlasti

Profesor Filozofskog fakulteta  Nenad Makuljević je objavio uradak “Megamitomanija kao političko-propagandni i zabavni program”.

“…Spomenik Stefanu Nemanji tako se može precizno identifikovati kao materijalizacija fantazmagorija vrha aktuelne srpske vlasti, pa se u njemu ogledaju i iz njega reflektuju sve njene karakteristike. U prvom redu to su megalomanija, mitomanija i potreba za stvaranjem atrakcija. Spomenika ne bi bilo, a ni uređenja Savskog trga, da to nije bila izričita želja predsednika Vučića, a na politički uticaj na izbor spomeničkog rešenja ukazivao je i vajar Miodrag Živković, autor memorijalnih celina u Šumaricama, na Tjentištu i Kadinjači, koji je igrom slučaj i preminuo upravo kada je počelo postavljanje, malo je reći, spornog spomenika.

“Postavljanje nekog objekta ili figure pod noge neke ličnosti, kao što je ovde napukli vizantijski šlem, uvek označava dominaciju nad podređenim. Predstavljanje Nemanje kako stoji nad napuklim vizantijskim šlemom tumači se kao „kontinuitet srpske kulture koja se rodila iz vizantijske“, iako je upravo u to doba, kako pokazuje arhitektura manastira Studenice, Raška bila kulturno povezana i sa jadranskim primorjem i sa Vizantijom, dok je Nemanjin sin Stefan Prvovenčani primio krunu od rimskog pape”, podsjeća Makuljević.

Istoričar Dejan Ristić je rekao da je inicijativa za podizanje spomenika bila veoma dobra, ali da rešenje koje je ponuđeno to nije.

“Kao građanin i kao istoričar smatram da je veoma važno da osnivač srpske srednjovekovne države dobije spomenik. Saglasan sam i sa kriterijumima koje je žiri postavio – figuralna kompozicija u stajaćem položaju, a ne apstraktni prikaz.

Ipak je u pitanju istorijska ličnost iz 12. veka. Međutim, smatram da je sve što je usledilo nakon toga pogrešno. Upitan je kredibilitet žirija u kome su samo dva vajara i nema istoričara koji se bave srednjim vekom. Nakon konkursa, ostavka Miodraga Živkovića i njegovo otvoreno pismo pokazuju i način na koji je taj žiri funkcionisao”, ističe Ristić.

Član žirija, Svetomir Arsić Basara, tvrdi da, uprkos tome, problema nije bilo.

“Sam rad žirija u odnosu na ono o čemu je imao on da razgovara, to je vođeno na krajnje stručan i objektivan način. Ja bih se u svakom slučaju povukao, ako bih smatrao da je postupak u radu žirija nedozvoljen i da se vrši neka presija ili pritisak”, rekao je Arsić Basara, vajar i član žirija.

Dolazi Putin, Ceca na otvaranju

Eto, to su samo neka od brojnih mišljenja uglednika o budućem djelu ruskog akademika.

Čini se, međutim, da su mnogi ispustili iz vida možda i najbitniji moment cijele priče, a to je činjenica da je se otkrivanje spomenika tempira za polovinu oktobra kada će poslije 85 godina biti oglašen i završetak gradnje hrama Svetog Save u Karađorđevom parku na Vračaru, a povodom 800 godišnjice autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve.

Uprkos neizvjesnostima koje diktira svjetska pandemija korona virusa, organizator svečanosti, dakle Aleksandar Vučić, koji je hram Svetog Save sasvim neodmjereno već uporedio ni manje ni više nego sa Aja Sofijom, dovešće hiljade ljudi da se podjednako dive “najvećoj pravoslavnoj crkvi na Balkanu”, ali i Stefanu Nemanji alijas Svetom Simeonu na bivšoj Glavnoj željezničkoj stanici. Plan je da da publike bude što više, pa će glavni gost na Vračaru, najvjerovatnije biti Vladimir Vladimirovič Putin, dok će žurku na štajgi, kako se najavljuje, predvoditi Svetlana Ražnatović Ceca!

Neće to nigdje pisati, ali gledajući iz ovog ugla, mnogi Beograđani već sada sasvim tačno uviđaju da spomenik velikom županu Raške veliki srpski grandoman Aleksandar Vučić, zapravo, za života podiže – sebi. Ne pitajući za cijenu makar ona  podrazumijevala i potpunu devastaciju grada.

Istoričarka Radina Vučetić je najbliža istini kada kaže da je ovaj nesrećni Stefan Nemanja od 23 metra na simboličkom nivou najvidljivija slika urušavanja nekada kosmopolitskog Beograda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera