Srbija će do 2025. sustići Hrvatsku – malo morgen

Da je Slobodan Milošević nekim slučajem još živ, umjesto što je božjom ili nekom drugom voljom (postoje različite teorije) iz Haaga onomad premješten da leži ispod jedne požarevačke lipe, najvjerovatnije bi još jednom izgovorio ono njegovo čuveno „malo morgen“ na tvrdnju Aleksandra Vučića da će Srbija za pet godina, dakle već 2025. u ekonomskom i svakom drugom smislu sustići i prestići susjednu joj zemlju Hrvatsku.

Jedan drugi pokojnik, Franjo Tuđman, koji se odavno sa Pantovčaka preselio na Mirogoj, vjerovatno bi se kiselo nasmijao onim svojim prirodno krivim ustima i, sasvim izvjesno, bez dvojbe stao na Miloševićevu stranu, ali istovremeno, diveći se vlastitoj veličini, ponosito izjavio da je upravo on u svojim lutanjima po bespućima historijske zbilje utro put Hrvatskoj da postane treća svjetska sila u nogometu.

Vedrana Rudan, hrvatska spisateljica koja svoje knjige najbolje prodaje u Srbiji i koja je, hvala Bogu, živa i zdrava, počastila bi i Hrvatsku i Srbiju zajedničkom masnom psovkom, otvorivši filozofsku raspravu na temu da li je bolje biti „prvi na selu (van Evropske unije) ili zadnji u gradu (u Evropskoj uniji)“.

Hrvatska reper za poređenje

Na tom bi se mjestu ovaj (polu)šaljivi uvod u priču o srpsko-hrvatskim odnosima morao završiti, te bi se moralo malo ozbiljnije zagledati u pozadinu Vučićevih tvrdnji za koje nije iznio nikakvu ozbiljniju argumentaciju, a koje nisu nipošto “ničim izazvane” iako im ni u Srbiji ni u Hrvatskoj  mediji nisu posvetili značajniju pažnju.

Naime, u posljednje vrijeme, što se može interpretirati na najrazličitije načine, srbijanski predsjednik kao reper za poređenje razvoja svoje zemlje sve češće uzima upravo susjednu Hrvatsku, a ne neku drugu zemlju što, opet, može biti naznaka prevazilažnja vremena rata, zločina, agresije i animoziteta i najavu vremena nekih pozitivnih rivaliteta dvaju naroda decenijama indukovanih i naviknutih da jedni druge, nakon perioda bratstva i jedinstva, prepoznaju skoro isključivo kao ustaše ili četnike bulajićevskog tipa. Nažalost, želje su jedno a mogućnosti drugo, pa su pretjerivanja, oksimoroni i laži i dalje sastavni dio Vučićevog političkog marketinga koji bi se mogao nazvati “sve za rejting, rejting ni za šta”.

Samo tako se može objasniti i Vučićeva poruka sa mosta preko Save u Sremskoj Rači da je egzodus Srba iz Hrvatske iz 1995. najveće etničko čišćenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Što, naravno, nije istina jer je samo tri godine ranije sa dijela Bosne i Hercegovine koji će se od Dejtona nazvati bh. entitet Republika Srpska “očišćeno” više od pola miliona Bošnjaka i Hrvata!

Spisak lijepih želja

Nema nikakve sumnje da jedan vrhunski demagog, što predsjednik Srbije svakako jest, statistiku koristi skoro na dnevnom nivou, uključujući i onu zvaničnu državnu, naravno selektivno koristeći isključivo one podatke koji mu u datom trenutku odgovaraju.

Na osnovu kojih parametara, naprimjer, dolazi do projekcije kako će prosječne plate u Srbiji za pet godina biti uvećane na 900 eura (koliko je sadašnji prosjek zarada u Hrvatskoj), a penzije na 440 eura, ne mogu objasniti ni najugledniji ekonomski stručnjaci. Upravo ove cifre, koje naravno gode uhu prosječnog građanina Srbije, naime, spominju u stranačkom (Srpska napredna stranka) i državnom ekonomskom programu razvoja, što je u toj zemlji zapravo isto, nazvanom Srbija 2020-2025, a ova svojevrsna “petoljetka” lansirana u vrijeme svjetske pandemije korona virusa i velike ekonomske recesije, može se stoga čitati i kao veliki spisak lijepih želja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Podsjećanja radi, za prethodnih sedam godina Vučićeve vladavine prosječne zarade su se na jedvite jade uspjele povećati sa 380 na oko 500 eura, što je manje od 20 eura godišnje. Ima u tom programu i pruga i puteva, bolnica i fabrika i čega sve ne, vlasti tvrde da Srbija u ovom trenutku ima više od 60.000 gradilišta, ali je osnovna intencija njegovog pisca, navodno, približavanje Srbije Hrvatskoj i konačni ulazak u Evropsku uniju. Koja je od Srbije udaljena barem koliko i mogućnost da Srbija iskrca posadu svojih astronauta na Mjesec iz satelita “Karađorđe 1”.

Fama o rastu i padu BDP-a

Najomiljenija Vučićeva ekonomska kategorija, bruto domaći proizvod (BDP), koji je zaista rastao sve do izbijanja svjetske pandemije, ali ne spektakularno kako se predstavlja u Vučićevim nastupima u medijima ili saopštenjima iz njegovog kabineta te na društvenim mrežama, nego po stopi od najviše 3,5 ili četiri procenta  – tek malo ili nimalo više od postotka rasta proizvodnje u svim zemljama regiona, konstantno služi za nabjeđivanje građana kako je državno kormilo u sigurnim rukama, a bijedan život većine Srba samo privid.

Ljestvica rasta BDP-a za 2020. godinu uz podršku međunarodnih finansijskih organizacija podignuta je na visokih pet odsto, a onda je pod parolom spasavanja života uvedeno vanredno stanje koje je poslije dva mjeseca ukinuto. Nakon promjene kursa u načinu sprječavanja širenja zaraze, shvaćeno je da se paralelno sa spašavanjem ljudi mora povesti računa i o spašavanju posustale ekonomije, predsjednik Srbije ne smanjuje svoj optimizam i uvjerenje da će dobiti bitke na oba spomenuta fronta i godinu završiti na prvom ili, eventualno, drugom mjestu u Evropi!

On uporno iz dana u dan ponavlja da će do kraja godine zemlja uspjeti zadržati nultu stopu rasta BDP-a u trenutku kada mnogo jače ekonomije u Evropi i svijetu već sada bilježe pad od deset pa i više procenata dok pravih analiza kako bi se sve skupa do kraja godine moglo zavšiti nema, a neće ih ni biti jer je potpuno neizvjesno kada će se završiti borba protiv korone od čega će zavisiti i dubina recesije i dužina oporavka privrede. Susjednoj je Hrvatskoj prognozirao pad proizvodnje od, kako kaže, najmanje 12 procenata.

Šta Vučić svjesno prešućuje

Predsjednik Srbije, kao čelnik velike industrije medijskih spin doktora,  međutim, čvrsto se drži poznate Einsteinove krilatice o činjenicama: ako vam činjenice ne odgovaraju, promijenite – činjenice. Pogotovo ako je u pitanju susjedna Hrvatska koja, istine radi, ima brojnih slabosti koje je sprječavaju da se odmakne sa dna mnogih ljestvica kada su u pitanju zemlje članice Evropske unije.

Osnovna činjenica koju Vučić svjesno prešućuje jest da je Srbija za razliku od Hrvatske ostala zaglavljena u balkanskom blatu sa nevelikim šansama da se izvuče iz tog blata zajedno sa još pet drugih balkanskih država koje su ostale izvan Evropske unije na duži rok uprkos verbalnim zalaganjima i ubjeđivanjem građana da čvrsto gaze prema evropskoj budućnosti. Prema respektabilnim anketama, u Srbiji je trenutno manje od polovine građana za ulazak u EU, a za pristupanje u NATO je svega devet odsto.

Osim toga, zbog stalnog koketiranja sa Rusijom i Kinom i insistiranjem na vojnoj neutralnosti Srbije, vrlo je upitno na koju stranu je okrenut pramac srpskog broda.

Kada je ekonomija u pitanju tu su stvari još gore po Srbiju sve udaljeniju od jadranskih luka i samog Jadrana, a samim tim i značajnog turističkog I ne samo turističkog kolača.

Koliko je Hrvatska u prednosti nad Srbijom možda je najvidljivije baš u vrijeme velikih kriza poput ove pandemijske koju diktira korona virus. Evropska je unija, naprimjer, svojim članicama pripremila milijarde eura pomoći kako bi se ublažili efekti krize na njihove ekonomije. Tako je u sljedećih sedam godina Hrvatskoj osigurano 12 milijardi, a Sloveniji 10,5 milijardi eura, dok će Srbija sa ostalih pet zemalja, kandidata za ulazak u evropsku porodicu, podijeliti ukupno svega sedam milijardi eura evropske pomoći.

Parlamentarni izbori kao slika prilika

Možda su nedavni parlamentarni izbori u Srbiji i Hrvatskoj najbolja slika prilika i jedan od pokazatelja kako Beograd može još dosta učiti od Zagreba. Ne ulazeći u kvalitet samog izbornog procesa, dio srbijanske opozicije je bojkotivao izbore osporavajući im na taj način legitimnost, teško je ne uočiti činjenicu da je Hrvatska u kojoj su izbori održani sedam dana kasnije nego u Srbiji novu vladu dobila već krajem jula za manje od mjesec dana od kada su građani bili na biralištima. Za to kratko vrijeme smanjen je i broj ministarstava, a jedan od četiri vicepremijera postao je i Boris Milošević, predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj, što je doskora bilo nezamislivo.

Istovremeno, ni dva mjeseca poslije izbora uprkos dvotrećinskoj pobjedi koalicije oko vladajućeg Vučićevog SNS-a, Srbija još čeka koga će predsjednik republike odrediti za mandatara i ministre novog kabineta u Nemanjinoj ulici 11. Zašto se s tim odugovlači nikome nije jasno, a vrlo mogući razlog držanja javnosti u neizvjesnosti jeste Vučićeva neutoljiva potreba da u svakom trenutku i po svaku cijenu bude u centru svih zbivanja kako bi objektivnim činjenicama mogao da parira svojim interpretacijama tih istih činjenica, pogotovo kada su u pitanju poređenja sa Hrvatskom.

Pozitivan rivalitet, a ne psovke

Zbog svega je ovo razmatranje najbolje završiti onako kako je i počelo, na (polu)šaljiv način. Ako su Tuđman i Milošević, kao stvoritelji ovoga u čemu živimo, Vučićeve najave sustizanje Hrvatske za pet godina zajednički komentirali sa “malo morgen”, naravno za potrebe ovog teksta, to zvuči mnogo realnije i učinkovitije od bilo kakve realne psovke Vedrane Rudan. Jer, Srbija i Hrvatska, bez obzira što će ova prva još dugo biti u pretsoblju Evrope, treba da razvijaju pozitivan rivalitet koji obje zemlje i čitav Balkan gura naprijed, a ne onaj predugo uzgajan mrziteljski i neprijateljski koji je stalna prijetnja svima. I to nije floskula nego imperativ svake odgovorne politike, pa i one Vučićeve i njegovih spin doktora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera