Zašto je zaboravljen 27. juli – Dan ustanka u BiH?

Zašto danas nema institucionalnog obilježavanja Dana ustanka u Bosni i Hercegovini, kad je to već nepobitna činjenica  i kad je istorijski neupitna njegova priroda? (Reuters)
Zašto danas nema institucionalnog obilježavanja Dana ustanka u Bosni i Hercegovini, kad je to već nepobitna činjenica  i kad je istorijski neupitna njegova priroda? (Reuters)

Ako u ovom današnjem konfrontiranom svijetu, pokidanom raznim protivrječnostima i podjelama, ili bar u onom njegovom dijelu koji se zaklinje u elementarne civilizacijske principe, uopšte postoji zajednička vrijednost, onda je to antifašizam, bar na simboličnoj ravni. U mnogim zemljama redovno se obilježavaju veliki datumi iz doba borbe protiv fašizma, najmračnijeg zla u ljudskoj istoriji, godišnjicu iskrcavanja u Normandiji i Dan pobjede nad fašizmom redovno prate velike svečanosti na kojima se okupljaju rijetki još živi učesnici tih događaja, visoki funkcioneri i građani.

Civilizovana društva ponose se antifašizmom, antifašističkom tradicijom i svojom ulogom u pobjedi protiv fašizma, ponekad i veoma nategnutom i upitnom. Na prostorima nekadašnje Jugoslavije, čije su nekadašnje republike imale neupitnu antifašističku prošlost, antifašizam je postao kategorija koja se svjesno gura u mrak, blati i kompromituje na razne načine i, što je posebno opasno, svjesno zloupotrebljava u surovim i prizemnim dnevnopolitičkim razračunavanjima.

Dan koji je izgubio značaj 

Danas je 27. juli, koji se decenijama obilježavao, kako se to službeno karakterisalo, kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine protiv fašizma. Obilježavao se kao dan sjećanja na  prve akcije ustaničkih jedinica na tlu Bosne i Hercegovine, tačnije na napad ustanika na Drvar i Bosansko Grahovo. Nekad je ovaj datum obilježavan velikim svečanostima, na kojima su učestvovali proslavljeni borci i komandanti partizanskih jedinica, održavane su akademije i okrugli stolovi, ukazivano je na istoriski značaj tog datuma i vremena ustanka. Međutim, poslije raspada Jugoslavije i nestanka vrijednosti na kojima je nastala i koje je baštinila, i ovaj dan je, kao i sam antifašizam, izgubio značaj.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U vrijeme takozvanih demokratskih promjena na političku scenu su ispivale i snage koje nisu ni skrivale da se smatraju nasljednicama pokreta i ideologija izrazito fašističkog karaktera. Čitavim nizom aktivnosti nastojale su obezvrijediti antifašističko nasljeđe, vezujući ga apsurdnim argumentima za priču o „osudi svih totalitarnih režima“. S druge strane, pojavili su se i politički krugovi koji su medijskom kampanjom, nastavnim planovima i propagandom izrazito revizionističke prirode, isposlovali antifašistički karakter pokretima za koje postoje hiljade nepobitnih dokaza da su do kraja rata bili u direktnoj službi fašističkih okupacionih snaga, od reversa za preuzimanje naoružanja i municije do dokumenata kako su djelovali pod direktnom komandom Nijemaca i Talijana.

Tim sistemskim, institucionalnim negiranjem i falsifikovanjem istorije, antifašizmu na nekadašnjim jugoslavenskim prostorima okačena je etiketa tekovine „totalitarnog Titovog režima“, postao je nepoželjna istorijska kategorija i nešto čega bi u takvoj interpretaciji, mlade generacije trebalo da se stide.

Zašto danas nema institucionalnog obilježavanja Dana ustanka u Bosni i Hercegovini, kad je to već nepobitna činjenica  i kad je istorijski neupitna njegova priroda? Zato što na političkoj sceni ove zemlje, ali i cijelog regiona, glavnu riječ vode ili snage koje su otvoreni zagovornici nekadašnje fašističke ideologije, ili političke opcije koje se mogu nazvati selektivnim antifašistima. To su politički i ideološki krugovi, koji od antifašizma otimaju ono što im treba u nadmetanju sa svojim političkim protivnicima i koji na taj način žele mijenjati karakter Drugog svjetskog rata.

Niz najgrubljih falsifikata

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik već dugi niz godina vodi kampanju čiji je cilj potpuno prisvajanje antifašističkih vrijednosti i nasljeđa i stvaranje utiska kako je antifašistička borba ekskluzivno srpska. Čitavim nizom najgrubljih falsifikata on i razni akademsnki krugovi dokazuju da u Hrvatskoj gotovo do samog kraja rata nije ni bilo hrvatskih partizana, a da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini listom bili uz okupatora. Pritom zaobilazi nezaobilazne činjenice – da je komandant „njegove“ ustaničke Kozare bilo legendarni Josip Mažar Šoša, da je u kozaračkim jedinicama bio značajan broj Hrvata i Bošnjaka i da su još jednog velikog heroja, komandanta Grmeča doktora Mladena Stojanovića, kao i tolike proslavljene antifašiste, ubili četnici, pripradnici Ravnogorskog pokreta, koje Dodik danas nastoji prikazati kao „drugi antifašistički pokret“ na tlu Jugoslavije.

Tako danas u istoriografiji u Republici Srpskoj nigdje ne stoji da je prvi komesar proslavljene Šeste istočnobosanske proleterske brigade bio musliman – narodni heroj Pašaga Mandžić Murat, a s njim i čitave jedinice bosanskih muslimana u partizanima. To se ne može pronaći jer bi to samo po sebi demantovalo sve ono što ti politički i akademski krugovi već godinama rade – otimaju i prisvajaju antifašistički karakter narodnooslobodilače borbe, obesmišljavajući njenu ključnu vrijednost.

Ova priča ima još jednu problematičnu dimenziju. Čovjek ne može a da se ne zapita: kako je uopšte moguće da iste političke snage prisvajaju antifašizam, a da u isto vrijeme negiraju najveći i najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocid u Srebrenici – i da veličaju njegove izvršioce, dokazane zločince.  

Stidljivo se govori o Danu ustanka

S druge strane, u zvaničnim političkim krugovima u Sarajevu čitav niz godina tek stidljivo se govorilo o Danu ustanka, partizanskoj borbi, pa čak i o ZAVNOBIH-u. Tek posljednjih godina pojedini visoki zvaničnici su se „definitivno i nepokolebljivo opredijelili“ za antifašizam i počeli obilježavati velike antifašističke praznike. Međutim, mnoge ulice i škole koje su nosile imena antifašističkih heroja dobile su nove nazive, brojni datumi svjesno su poprimili drugačije istorijske interpretacije, a na mjesta velikih bitaka, poput Sutjeske, gotovo niko od tih visokih zvaničnika nije ni zakoračio, balansirajući po šarolikom izbornom tijelu i dobro pazeći da se ne „opeku“, mudro se svrstavajući na antifašističku stranu samo tamo gdje je to politički pragmatično.

Taj datum, 27. juli je danas uglavnom zaboravljeni dan ustanka.  Morali bismo angažovati brojne stručnjake raznih profila – istoričare, sociologe, psihologe, pa i psihijatre, ako ćemo biti iskreni – da nam odgovore na jednostavno pitanje: zašto bi neko uopšte imao cilj da zatire sopstvenu i istorijski dokazanu antifašističku tradiciju i prošlost, i to u vremenu dok mnoga druga društva doslovno izmišljaju razne istorijske fakte ne bi li se nekako bar simbolički „ugurala“ pod kapu antifašizma. Teško bi nam neko odgovorio kako je moguće da su antifašističke vrijednosti, koje baštini cijeli savremeni svijet, ovdje uglavnom nepoželjne, iako se mnoge političke snage zaklinju u antifašizam.

Odgovor je, međutim, jednostavan. U sveprisutnoj trgovini ljudskim tragedijama i kostima, koja je na ovim balkanskim prostorima prisutna već tri decenije, antifašizam je vrlo iskoristiva „moneta“ za dnevnopolitičke pazare.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Prosto je nevjerovatno da je mnogo više učenika iz BiH vidjelo Lloret de Mar pored Barselone nego Blidinje ili vodopad u Jajcu ili da neki provedu život, recimo, u Sarajevu, a da nikad ne vide vodopad Skakavac.

Nacionalističke poruke i praksa njihove stalne (zlo)upotrebe postali su neka vrsta ulaznice u političke tokove, institucije, agencije i javna preduzeća.

05 Jul 2020
Više iz rubrike Piše
POPULARNO