Turizam na mjestu ratnih zločina: Kako mirno spavati u hotelu Vilina vlas

Višegrad je mjesto najstrašnijih zločina izvršenih nad Bošnjacima u proteklom ratu (Arhiva)

Najtužnije, a možda i najstrašnije je da postoji toliko ljudi koji ne razumiju u čemu je problem kada ljudima ponudite prokleti vaučer i pozovete ih da se relaksiraju na mjestu masovnih zločina koja uključuju silovanja, zlostavljanja i brutalna ubojstva muškaraca, žena i djece. Ono što ne mogu dokučiti je odgovor na pitanje da li je odvratnije kada vam neko prešuti činjenicu šta se događalo u tom hotelu ili to da postoje oni koji se i sa znanjem o tome ipak odluče u njemu odmarati i uživati. Podsjetimo, u „hotelu“ je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje.

Kako se neko odluči provesti odmor u hotelu koji je još 2018. godine i TripAdvisor označio kao mjesto u kojem su se dešavali zločini? The Gurdian detaljno opisuje u čemu je problem:

“Iako su dušeci promijenjeni, a zidovi okrečeni, okviri kreveta na kojima turisti spavaju su isti oni na kojima je desetine žena napadnuto. U lobiju se nalazi isti kameni pod koji je bio prekriven krvlju, a turisti se kupaju u bazenu u kojem su vršene egzekucije”!!!

Teško je povjerovati da ljudi, sva ta nasmijana i vesela lica mladića, djevojaka, muškaraca, žena i djece sa promotivnih fotografija na web stranici ovog „hotela“ u neznanju poklanjaju svoje osmijehe kao paravan i fasadu da bi se skrilo mjesto zločina!? Da li je moguće da nikada nisu čuli za ono što se u Vilinoj vlasi događalo!?

Podsjećanje kao atak na njihov identitet

Ne treba se praviti lud pred činjenicom da je isuviše onih kojima podsjećanje na to da su te zločine počinili pripadnici Vojske RS-a i paravojnih formacija tzv. Belih orlova predstavlja atak na „njihov identitet“!? Ne pomaže ni činjenica da je zloglasni komandant paravojne formacije Milan Lukić za počinjene zločine osuđen na doživotni zatvor. Među takvim vlada općerašireno mišljenje da je Hag „politički sud“!? Haške presude takvi ne priznaju, pravdajući to, ne sumnjom u počinjene zločine optuženih, već nebuloznom idejom o nepostojanju nekog balansa u etničkoj strukturi osuđenih. Jasno je da takvi, i sa tim balansom počinjene zločine, uključujući i ove u Vilinoj vlasi, jednostavno nikada ne žele osvijestiti u njihovom stvarnom obliku.

Stoga priču o vaučerima i „turističkoj atrakciji“ entiteta možemo vidjeti samo na dva načina: kao pokušaj skrivanja zločina ili kao veličanje počinjenog zločina. Ili i jedno i drugo, s tim da realno ne postoji više način na koji bi se zločini počinjeni u Vilinoj vlasi mogli prikriti. Za taj zločin se zna i jedino je bitno kakav je naš odnos prema tome.

U okviru programa Modul Memorije 2011. je odigrana predstava Sedam kilometara sjeveroistočno australijske umjetnice Kym Vercoe. Po istoj priči Jasmila Žbanić snimit će 2013. film Za one koji ne mogu da govore. Predstava, odnosno film, nastali su po istinitom događaju.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kym Vercoe je 2005. godine, na nagovor prijateljice pročitala knjigu Na Drini ćuprija. Andrićeva knjiga potakla ju je da u mjesecu julu 2008. godine posjeti Višegrad. Željela je vidjeti most i namjerno je izbjegla vidjeti ga na fotografijama, u želji da ga usporedi sa slikom koju je kreirala u vlastitim mislima. Bio je to fascinanatan susret Kym i mosta. Tih dana, zbog ljetnog festivala koji se održavao u gradu, Višegrad je bio pun ljudi. Učinilo joj se da je to grad pun života. Odlučila se ostati još jednu noć. Odsjela je u hotelu Vilina Vlas koji je u tadašnjem tursitičkom vodiču kroz BiH  preporučen  kao hotel u predgrađu poznat po „ugodnom prirodnom ambijentu“ i kao „savršeno mjesto za romantično veče“. 

Kym se odlučuje uzeti sobu u hotelu za koji kaže da joj je  izgledalo „komunistički“, sa skučenim sobama i općenito prostorom koji joj je više ličio na  bolnicu nego li na „savršeno mjesto za romantično veče“. 

Bez ikakvog razloga, iako umorna od putovanja, Kym te večeri nije mogla zaspati. Ta noć izgledala joj je poput noćne more koju je pratio napad anksioznosti. Bez poznatog joj razloga, noć provedena u Vilinoj vlasi ostala joj je u mučnom sjećanju. Po povratku u Sidney potražila je to mjesto putem interneta. Tada je doživjela pravi šok. Saznala je historijat Viline vlasi. Suočena s podatkom da su na tom mjestu silovane Bošnjakinje, dobila je napad panike. Nikad se nije osjećala tako loše. Nije mogla disati. Osjećala se kao da je neko guši. Osjećala se prevarenom. Razgovarala je sa prijateljicom koja radi kao savjetnik sa zlostavljanim ženama. Šok koji je doživjela posljedica je toga da joj je uskraćena tako važna informacija.

Od predstave do filma

Kym Vercoe opisuje: „Kada sam saznala šta se desilo, bila sam veoma potresena. Nisam mogla shvatiti da se takvi objekti koriste i da se promoviraju kao rehabilitacioni centar. Bila sam uvrijeđena što sam tu prenoćila i šokirana brutalnošću zločina. Po povratku kući nisam mogla prestati razmišljati o žrtvama, osjećala sam povezanost s njima baš zato što sam boravila u tom hotelu“.

U želji da pronađe način da potisne taj užasni osjećaj, Kym Vercoe je prvo razmišljala da pokrene online peticiju da se na tom mjestu izgradi spomenik žrtvama ili da se hotel zatvori, a potom se ipak odlučila da napravi teatarsku predstavu. Kao dio rada na predstavi ponovo odlazi u Višegrad. Ovaj put sve je drugačije. Prošlo je ljeto i Višegrad izgleda pust i sabalasan. Svo njeno iskustvo dijelom je ove dokumentarističke predstave. Predstava je premijerno izvedena u Sidneyu. Publika, među kojom su i bili i Bosanci, bila je duboko pogođena onim što je vidjela.

Upoznavši se sa radom Kim Vercoe, rediteljica Jasmila Žbanić odlučuje zajedno sa njom, po istoj priči, snimiti film Za one koji ne mogu da govore. Autori scenarija su Kym i Jasmila zajedno sa Zoranom Solomunom.

O otvorenosti gradskih vlasti za suočavanje sa prošlošću najbolji govori podatak da je snimanje filma više ličilo na diverzantsku akciju. Angažiran je i lažni reditelj. Povremeno je sve podsjećalo na scene neke totalno opskurene verzije Balkanskog špijuna. Eksterijeri zloglasnog hotela snimani su krišom, iz obližnje šume, a pristup kamerama unutar hotela – koji danas tako rado dočekuje goste sa vaučerima – nije bio dozvoljen.

Nastao je, po nekim, jedan od najzanačajnijih Jasmilinih filmova, koji je sama opisivala kao pokušaj izgradnje filmskog spomenika žrtvama genocida kojima ni tada, kao ni danas u samom Višegradu nije poželjan kod domaćih vlasti.  Govoreći o svom filmu na jednoj od projekcija Jasmila Žbanić je rekla: „Svi koji su se tokom pripreme filma zatekli u Višegradu svjedočili su o strašnom zidu šutnje. U čitavoj Bosni nedavna se prošlost ili prešućuje ili se o njoj govori na agresivan način koji ne otvara prostor dijalogu. Važno je insistirati na suočavanju s ratnim nasljeđem, jer se bez toga otvara mogućnost da se najgora zvjerstva jednoga dana ponovno dogode“.

Suočenje s prošlošću

Ne treba zaboraviti da se ovakvom politikom u vrlo nezahvalnu poziciju stavljaju svi stanovnici Višegrada, a među kojima sigurno ima i onih koji su spremniji suočiti se s prošlošću, nego strukture vlasti u ovom gradu. 

Kao jedan od rezultata ovog filma, saznavši doživljaj Kym Vercoe u hotelu Vilina vlas, Tim Clancy je izbacio tu destinaciju iz svog vodiča smatrajući to „primarnom odgovornošću prema ljudima koji dolaze u ovu zemlju“.

Nažalost, umjesto da se još tada, kao što bi to bilo u nekoj normalnoj zemlji, otvori javna rasprava o ovoj temi, završilo se sve manje-više na tome.

Iskustvo Kym Vercoe nije jedino. Postoji više svjedočanstva o potpuno drugačijoj energiji koju su doživjeli različiti ljudi od one kojom se ovaj hotel reklamira. Jasmilin film, brojne TV i novinske priče o ovoj temi, garantiraju da priča o Vilinoj Vlasi neće biti zaboravljena. Odgovor na pitanje kada će se pojaviti neki predstavnik vlasti u Višegradu koji će ukazati na ovaj problem, mislim da je mnogo duža priča.

Isto to se odnosi i na ove koji danas s vaučerima hrle ka tom mjestu. Uz predstavu, film i sve te podatke po internetu teško je povjerovati da ne znaju da noć provode na mjestu zločina.

Opravdanje da ljudi ne haju za prošlost jasno anulira podatak da postoje reakcije domaćih vlasti, a i stanovnika, kada se naprimjer pokrene inicijativa da se u Višegradu podigne spomenik ubijenim nedužnim Bošnjacima/Bošnjakinjama. Domaći vlasti vrlo su bile agilne kada se radilo o brisanju sedam slova ispisanih na jednom od nišana na groblju, a gdje su prežvjeli opisali svoje iskustvo iz tog perioda: g e n o c i d.

Zločini u hotelu Vilina vlas

I ove godine prilikom održavanja godišnjice genocida u Višegradu, preživjeli su, opisujući atmosferu koja se osjeti u zraku, jasno dali do znanja da po pitanju suočavanja sa prošlošću nisu napravljeni ozbiljni koraci. Za zločine u Vilinoj vlasi niko nije osuđen u Hagu, iako su postojale svjedokinje koje su bile spremne dati svoj iskaz. Čak ni Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor, nije odgovarao za zločine u mjestu za koje se danas dijele vaučeri. Isto se odnosi na Sredoja Lukića optuženog na 25 godina. I dok se oni koji su preživjeli osjećaju neprijatno, tako se u tom gradu ne osjećaju osuđeni zločinci koji su se nakon odslužene kazne vratili u Višegrad a među njima su: Mitar Vasiljević (15 godina), Boban Šimšić (14 godina), Željko Lelek (13 godina), Momir Savić (18 godina), Nenad Tanasković (12 godina, pa 8 godina nakon žalbe), Novo Rajak (14 godina)…

Ne zaboravimo ni to da su se u ovom gradu uz muziku dočekivali osuđeni ratni zločinci! Puno je mjesta u Višegradu, počevši od Ćuprije Mehme -paše Sokolovića, koja svjedoče o užasnoj prošlosti do zloglasne kuće na Bikavcu… Sva ta mjesta svjedoče i o užasnoj sadašnjosti, jer kako se osjećati u mjestu koje očigledno nema problem sa takvom prošlošću? Može li se takvo mjesto, sa takvim odnosom prema žrtvama, nadati normalnoj budućnosti? Mogu li se uopće nazvati turistima oni koji dane svog odmora provode na mjestu kao što je Vilina vlas, za koje pored svih navedenih i dokumentiranih zločina postoji sumnja da se u neposrednoj blizini istog, i danas, nalazi neiskopana masovna grobnica! Predsjednica Udruženja Višegrad 92 navodi da postoje svjedoci koji tvrde da je tamo negdje zakopano oko 300 ubijenih.

I za kraj, ovo se pitanje ne tiče samo Višegrada, niti je hotel Vilina vlas jedini ovakav objekat. Postoji čitav niz logora, mučilišta, tamnica, mjesta gdje su činjeni teški zločini, a u kojima se danas održavaju kulturni događaji, školuju djeca ili obavljaju drugi poslovi. Na listi ovakvih mjesta je i hotel Bikavac, također u Višegradu, a u čijoj obnovi planira učestvovati Višegradska općina. U Diviču kod Zvornika to je hotel Vidikovac sa istom pozadinom kao i Vilina vlas (bez upozorenja na Tripadvisoru o kakvom mjestu se radi). U Vlasenici je to hotel Panorama, a u Foči hotel Brioni… Prošle godine u Vogošći je pokrenuta inicijativa da se motel Konn-Tiki, poznat u ratu kao zloglasni motel Kod Sonje, preuredi u muzej stradanja.

Vilina vlas neće moći prekriti činjenicu onoga što se tamo dogodilo, ali moguće je sasvim da će biti onih koje sve ovo još uvijek ne uznemirava.

Ono što je sigurno je to da svako ima pravo i mora znati da boravkom u ovom hotelu „uživa“ na mjestu zločina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera