Nesnosna težina američkog rasizma

Demonstrant, sa tetovažom na prsima na kojoj piše 'Ne mogu disati' poštuje trenutak šutnje na demonstracijama na praznik Juneteenth, 19. juna 2020. u SAD-u. (AP)
Demonstrant, sa tetovažom na prsima na kojoj piše 'Ne mogu disati' poštuje trenutak šutnje na demonstracijama na praznik Juneteenth, 19. juna 2020. u SAD-u. (AP)

Težina svih oblika američkog rasizma nad ljudima tamnije puti – afričkog, američkog, afrolatinskog, afrobrazilskog, afrokaripskog porijekla – na domoroce, na ljude tamnije puti koja naginje ka crnoj (zajedno poznatoj kao BIPOC), često je preplavljujuća.

Na nivou mora, zemljina atmosfera vrši pritisak od 14,7 funti na kvadratni inč na sve nas. Ili, za ljubitelje metričkog sistema, 1 kg na kvadratni centimetar. Rasizam ima težinu koja je jednaka atmosferskom pritisku, s uduplanim efektom zemljinog zraka na svaki kvadratni inč na tijelo, um i duh svakog čovjeka tamnije puti i autohtonog čovjeka.

Sva ta težina, sav taj stalni pritisak, jednak boravku deset metara ispod vode, polako utapa mnoge osobe tamnije puti i autohtone osobe, s vana prema unutra i obratno.

Od začeća do zagrobnog života, ova je težina neizbježna.

Crna hiper-muškost ili latinski patrijarhat ne mogu to pomjeriti. Ne mogu ni socioekonomska mobilnost ili obrazovna postignuća. Ne mogu ni alkohol, droge ili seks. Ne mogu ni kršćanstvo, politika ili djevičanstvo ili „činjenje ispravne stvari“. Bez obzira na klasnu pripadnost osobe tamnije puti, ta težina i pritisak su uvijek tu.

Ovo steže kožu i mišiće, krši kosti i koštanu srž, zapetljava neurone i krvne sudove ostavljajući veliki broj tamnoputih i autohtonih ljudi u konstantnom stanju svjesnosti koju pokreće anksioznost. Nijedan čovjek ne bi trebao biti na oprezu zbog napada i ugnjetavanja cijeli svoj život.

Nepopustljivi pritisak

Crni sam Amerikanac već duže od pola stoljeća. Samo je nekoliko trenutaka otkako sam napunio sedam godina i gledao seriju Roots (Korijeni) prvi put 1977. kada nisam osjetio ovu pretjeranu težinu, ovaj inače nepopustljivi pritisak. Kao kada sam otišao u Toronto 1999. da uradim prezentaciju na konferenciji i kada sam prvi put napustio SAD. Inače su anksioznost, depresija, tiho, ali duboko vrelo bijesa, dosadni osjećaj da moj rad i moja postignuća nikada nisu dovoljno dobra, svakodnevne borbe s tim što sam osoba tamne puti u SAD-u, sve me to prati u proteklih 43 godine.

Ova težina, ovaj pritisak ima posljedice, za mene i milione drugih. Kraći životni vijek i lošiji kvalitet života. Hipertenzija, visok krvni pritisak, rak i dijabetes često su na toksičnom meniju. Opravdana paranoja da s težinom rasizma može se doprinijeti kliničkoj depresiji, šizofreniji i bipolarnom poremećaju, stvarnim i društveno konstruisanim.

„Kada bi se samo svi kontradiktorni glasovi koji viču u mojoj glavi smirili i pjevali pjesmu jedinstva… Meni ne bi smetalo sve dok pjevaju bez disonance… Ali nije bilo olakšanja“, kako priča bestjelesni narator u klasiku Ralpha Ellisona iz 1952., Nevidljivom čovjeku.

Sindrom varalice za mali postotak ljudi tamnije puti koji se nađu među američkom elitom druga je posljedica. „Ljudi tamnije puti… posebno su osjetljivi na ovu oslabljujuću senzaciju… sindrom varalice nije samo imaginarni glas u našim glavama. Mi… dobijamo gotovo svakodnevne poruke od društva da zaista ne pripadamo“, napisala je reporterka HuffPosta Jolie A. Doggett 2019.

Izrazi koji umanjuju postignuće, kao kada kažete tamnoputom studentu koji je primio potvrdu da je primljen na elitni univerzitet da je primljen zbog rase, ili kada čestitate ostvarenoj osobi tamnije puti što je „rječita“ pogoršavaju sindrom varalice. Ove ne tako male agresije hrane osjećaj nepripadanja, osjećaj da ste varalica, da se koristi bjelački pogled kao sredstvo kojim se mjeri vrijednost osobe tamnije puti.

Ali najčešća posljedica je ta što ste stalno u ratu. Rat sa samim sobom, kako ga je identifikovao WEB Du Bois u Dušama crnaca (1903), dio njegove definicije „dvostruke svijesti“, korištenja bijelih leća da vidite sebe prije nego svoj vlastiti odraz. Ili „dva zaraćena ideala u jednom tamnom tijelu, čija ga nepokolebljiva snaga čuva da ne bude rascijepljen“, kako je Du Bois napisao.

Unutarrasni rat

A, sa bijelim patrijarhatom, postoji i unutarrasni rat, budući da su bjeloća i narcizam kojim bjeloća hrani svijet podmukliji od ičega što ste vidjeli u Matriksu. Sjecište između rasizma, kolorizma, mizoginije i narcizma gura mnoge muškarce tamnije puti u internalizirani rasizam, nasilje u porodici, silovanje i ostale oblike dehumanizacije. To ostavlja tamnopute i autohtone žene, LGBTQIA ljude tamnije puti i BIPOC ljude koji žive sa siromaštvom i bore se na višestrukim frontovima, sa mnogo više težine da nose i mnogo više pritiska na njihova bića.

Prisutna je i kultura otpora u kojoj su prisutni afrički dijasporci i autohtoni stanovnici već stoljećima. Otpor ropstvu, pomoću bijega i oslobađanja. Otpor kulturnom brisanju, ugrađivanjem preostalih odlomaka afričke narodne tradicije u muziku, u molitvu, u porodicu, sa lijekovima i sa hranom. Otpor segregaciji, u gradnji pokreta za građanska prava, u samoodbrani, u panafrikanizmu.

Otpor marginalizaciji, linčovanjima, policijskim ubistvima, silovanjima, krađi plata, u „protestovanju svojim stopalima“ i migriranju zbog mogućnosti „da ‘uživaju’ u svojoj ‘slobodi’“ (da indirektno citiram historičarku s Princetona Teru Hunter) u gradovima širom SAD-a.

I kao sa svakim organizovanim otporom, borci za slobodu kao što su Nat Turner, Ida B Wells, i Marcus Garvey, Medgar Evers, Malcolm X, Martin Luther King, Angela Davis, i Assata Shakur, svi su se suočili sa represijom, zatvorom, ubistvima i egzilom.

Možemo dodati aktiviste iz Fergusona i St. Louisa iz pokreta Black Lives Matter, kao što su Darren Seals, Deandre Joshua i Bassem Masri u ovu mješavinu. Za one aktiviste koji ne umru mladi, postoji danak na njihovo fizičko i mentalno zdravlje, odbacivanje, gubitak prihoda do kojeg dođu.

Kada ste borac u ratu protiv američkog rasizma, to može srušiti duh i tijelo kao konzervu uhvaćnu u gravitacionom vrelu crne rupe.

Očekivati da crni, smeđi i autohtoni stanovnici odgovore na ove smrtonosne težine i pritiske sa nenasilnim protestima i instant oprostom predstavlja neznanje i rasizam koji se protive svakoj logici. Kao i Du Bois, i ja vjerujem da je čudo da nema više nasilja usmjerenog prema pojedincima bijelcima i pojedinim američkim institucijama zbog njihovog svakodnevnog anticrnačkog i antismeđeg nasilja.

Kao autorica i aktivistica Kimberly Jones, ja shvatam zašto bi mnogi željeli „do temelja spaliti tu k….“ i slažem se da je SAD „sretan što tamnoputi ljudi traže jednakost, a ne osvetu“. Ali težina američkog rasizma je nesnosna, a pritisak guši. Koliko dugo marginalizirani Amerikanci trebaju čekati prije nego što se SAD restruktuira da ukloni ovu težinu i popusti pritisak?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO