Budućnost Srbije zakopana je u masovnim grobnicama

Naopaka stvarnost koju danas živimo direktna je posljedica zločinačke prošlosti i nesposobnosti srpskog društva da se distancira od zločina počinjenih u naše ime, piše autor (AP)

Prošlo je četvrt veka od genocida u Srebrenici, a Srbija je i dalje tamo gde je bila – nigde. Zaglavljena u blatu poricanja, u besramnom negiranju patnje za koju je odgovorna, u okretanju glave na drugu stranu. Dok čitav civilizovani svet sa pijetetom i saosećanjem obeležava ovaj tragični datum, zvanična Srbija, njeni političari i najveći deo intelektualne elite prave se kao da se njih to ništa ne tiče.

Vode se silne rasprave o obaranju naprednjačkog režima, o nužnosti političkih promena u Srbiji, o budućnosti u kojoj će najazda zavladati demokratija. O svemu se govori na sva zvona, samo se zaboravlja ono najbitnije: budućnost srpskog društva zavisi od odnosa prema genocidu u Srebrenici. I ne samo prema Srebrenici, već i prema čitavom zločinačkom projektu koji je počeo u proleće 1992. godine, da bi svoj vrhunac imao u julu 1995. Jer masovno ubijanje civila u Srebrenici nije nikakav incident, već krajnji ishod genocidne politike koja je za cilj imala istrebljenje i proterivanje Bošnjaka, kao i stvaranje Velike Srbije.

Nastavak genocidne politike drugim sredstvima

Ta ubilačka politika nije nastala u Bosni i Hercegovini, njeni tvorci nisu ni Radovan Karadžić, ni Momčilo Krajišnik, ni Biljana Plavšić, ni Ratko Mladić. Oni su bili egzekutori, zlikovci koji su sproveli u delo planove skovane u Beogradu, u nacionalističkim intelektualnim krugovima. Slobodan Milošević preuzeo je gotovu ideološku platformu na tacni i počeo da je sprovodi diljem bivše Jugoslavije, agresijom, ratom i zločinom. A intelektualci su pomagali koliko su mogli, neki golom ratnohuškačkom propagandom, dehumanizacijom drugih naroda, psihološkom pripremom za odstrel, a neki i praktičnim rešenjima. Tako je, na primer, Dobrica Ćosić, pored stvaranja ideologije zla, našao vremena i za kadrovsku politiku, pa je izabrao Radovana Karadžića za vođu bosanskih Srba.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Miloševićev režim pomagao je Karadžića i Mladića punom parom. Pretvorio je deo JNA u Vojsku Republike Srpske, pružao logističku podršku, snabdevao ih oružjem, municijom i provijantom, plate Mladićevih oficira plaćali su građani Srbije, o medijskoj podršci da i ne govorimo. O svemu tome Srbija danas ćuti, ako izuzmemo nevladine organizacije i retke časne pojedince koji se stide u ime svih građana Srbije. Za svih ovih 25 godina samo se jedna marginalizovana manjina bavi nasušnim suočavanjem s prošlošću, dok zvanični politički, medijski, crkveni i intelektualni krugovi nastavljaju genocidnu politiku drugim sredstvima: negiranjem, falsifikovanjem, relativizacijom, pa čak i trijumfalizmom i slavljenjem zločina.

Avet zločinačke prošlosti

Naopaka stvarnost koju danas živimo direktna je posledica zločinačke prošlosti i nesposobnosti srpskog društva da se distancira od zločina počinjenih u naše ime, da napravi radikalan zaokret od nacionalističke ideologije koja je susedima nanela nemerljivu ljudsku patnju. Međutim, tema odnosa prema prošlosti retko se pojavljuje u našoj javnosti, a politički akteri tu ne vide ključni problem srpskog društva. Stiče se utisak da bi najveći deo opozicionih snaga da ukloni Vučićev režim, ali da potpuno izbegne suočavanje s prošlošću.

Pa Vučić je upravo avet te zločinačke prošlosti, on je napravio političku karijeru na ratnom huškanju, velikosrpskoj ideologiji i masovnim grobnicama. Pred očima imamo živi primer da prošlost nije prošla, da se vratila i zgrabila nas čvrstom rukom za vrat, ali se većina pretvara da to ne vidi. Predsednik Srbije je onaj isti čovek koji je sa skupštinske govornice pretio da ćemo ubiti sto muslimana za jednog Srbina, baš u vreme genocida u Srebrenici.

Nije samo Vučić relikt zločinačke prošlosti, već i brojni pripadnici njegovog režima. Ivica Dačić je bio portparol Socijalističke partije Srbije u vreme ratova, Aleksandar Vulin visoki funkcioner Jugoslovenske levice Mirjane Marković, da ne spominjem razne sitnije kadrove iz devedesetih strateški raspoređene po srpskim institucijama. Možda najprecizniju sliku današnje srpske konfuzije daje Jadranka Joksimović, ministarka zadužena za evropske integracije koja je karijeru započela u redakciji časopisa Srpske radikalne stranke „Velika Srbija“. To je slika i prilika srpskog apsurda: put u evropsku zajednicu naroda vodi preko Velike Srbije.

Tapkanje u mjestu zločina

Diktatura koju imamo danas je direktna posledica toga što nikakvog obračuna sa prošlošću i zločinačkom ideologijom nije bilo. Jedino je Zoran Đinđić pokušao da razmontira zločinačku mašineriju i da napravi kakav-takav odmak od ratne prošlosti, pa ga je zato Miloševićev koljački aparat streljao ispred zgrade Vlade Srbije. Nakon tog kratkog perioda kad je izgledalo moguće pomeranje Srbije s mrtve tačke, sve se vratilo na staro. Vojislav Koštunica je uspostavio potpuni kontinuitet s Miloševićevim dobom i pokrenuo rehabilitaciju starog režima. Posle njega je došao Boris Tadić koji takođe nije napravio istorijski rez, već je sklopio sporazum o istorijskom pomirenju sa socijalistima i trabunjao o dva bola – bolu socijalista za Miloševićem i demokrata za Đinđićem. Time je izjednačio dželata i žrtvu, obesmislio svrgavanje Miloševića s vlasti i otvorio vrata za povratak svih sablasti njegovog doba.

Na kraju tog sunovrata stigli smo do toga da su nas presvučene radikalske sablasti ščepale u svoje ruke, da su ratni zločinci postali deo nacionalne mitologije, a da su sve floskule Miloševićeve ratnohuškačke propagande postale osveštane istine. Nije Vučićev režim nikakva prirodna nepogoda koja se stuštila na Srbiju, već zakonomerna posledica opisanog istorijskog procesa, zato se i ne može srušiti protivgradnim raketama, kao što se ponekad stiče utisak da veruju opozicioni političari.

Nema istinske političke i društvene promene bez priznavanja istine i bespoštednog obračuna sa najsramnijim delom naše istorije. A kakva je ta prošlost precizno je definisao mudri Srđa Popović još 2003. godine u sarajvskom Odjeku: “Istorija poslednje decenije prošloga veka za nas jeste istorija zločina. Čak ne istorija ratova, jer su se ti ratovi gotovo isključivo sastojali od nasilja naoružanih profesionalaca nad civilima”. Dok se tom istorijom ozbiljno ne pozabavimo, tapkaćemo u mestu zločina. Pogotovo s opozicijom koja se zalaže, na primer, za zamrznuti konflikt s Kosovom, čime direktno nastavlja Miloševićevu politiku.

Budućnost trune zajedno sa kostima nedužnih ljudi

Profesor sociologije Helmut Dubil, nekadašnji direktor Instituta za društvene nauke u Frankfurtu, u knjizi Niko nije oslobođen istorije crno na belo je pokazao da je demokratizacija nemačkog društva bila direktno proporcionalna procesu ovladavanja nacističkom prošlošću, bez toga je nemoguć bilo kakav pomak. Odnosno, pojasnio je “vezu između nesposobnosti Nemaca da preuzmu kolektivnu odgovornost za svoju istoriju i notorne nerazvijenosti demokratskih vrlina u njih”. Srbija se već decenijama koprca u sopstvenom krvavom blatu, a čak ni oni koji bi kao da je izvlače iz kaljuge ne umeju da postave dijagnozu i da se pošteno suoče sa počinjenim zločinstvom.

Ako ništa drugo, ne može se normalno društvo graditi na stotinama hiljada mrtvih i milionima raseljenih, na ravnodušnosti prema patnji koju su srpske snage drugima nanele. Ne možete sopstvenu sreću stvarati na tuđoj nesreći, to jednostavno ne biva. Kad se kritikuje Miloševićev režim retko se dotiče problem njegove ideologije, uglavnom se kuka nad zlom koje je naneto žiteljima Srbije. Potpuno se zaboravlja na činjenicu da su vojne i policijske snage tog istog režima nanele hiljadu puta veće zlo nedužnim ljudima u BiH, Hrvatskoj, na Kosovu. Kad su u pitanju najstrašnija zla koja je Miloševićev zločinački aparat učinio drugima, tu se i dalje oslanjamo na staru dobru zaveru ćutanja, nas i dalje samo “rane našeg roda bole”. A upravo je jedan šraf tog aparata bio današnji gospodar Srbije.

I još se pitamo zašto smo tu gde smo, čime smo zaslužili ovakvu diktaturu, kako to nama da se desi i kad će više ta svetla budućnost. Što reče jedan komentator na netu, potpisan kao Srebrenički cvijet: “Srebrenica… Civilizacijska sramota… Užas, tuga, suze, bol… nas koji smo ostali da pamtimo i vas koji nikada nećete imati budućnost. Vaša budućnost trune zajedno sa kostima pobijenih nedužnih ljudi. Nikad sjeme života neće za vas nići nad našim kostima”. Upravo tako glasi bolna istina. Budućnost Srbije zakopana je u masovnim grobnicama. Dok to ne shvatimo, ostaćemo zaglavljeni u ovom limbu sačinjenom od poricanja, sramote, zla i ravnodušnosti prema žrtvama za čiju smo patnju odgovorni. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera