Od neoliberalizma do nekrokapitalizma za 20 godina

Demonstrant predvodi i uzvikuje povike tokom marša pokreta Black Lives Matter (AP)
Demonstrant predvodi i uzvikuje povike tokom marša pokreta Black Lives Matter (AP)

Kapitalizam i rasa. Kako god da okrenete, pandemija korona virusa je otkrila njihovu suptilnu neraskidivu vezu, posebno u SAD-u, gdje je rasno obojena priroda njegovog širenja i utjecaja učinila rutinsku brutalnost američkog rasizma odjednom nesnošljivom.

Ali odgovori na masovne nejednakosti koje je ogolila trenutna kriza prečesto se fokusiraju na usko pitanje – neoliberalizam – umjesto da potraže njihove dublje korijene.

Bilo u akademiji ili ekspertskim organizacijama, Haaretzu ili Guardianu, po mišljenju Noama Chomskog ili Naomi Klein, ili bezbroj progresivnih međunarodnih nevladinih organizacija – svi su okrivili neoliberalizam, nadajući se da „korona virus znači kraj neoliberalnog poretka“ i „jedinstveno američkog virusa koji je neoliberalizam“.

Ali fokus na neoliberalnu stvarnost doslovno je pogrešno lociran, jer je trenutni sistem naprosto najnovije ponavljanje 500 godina stare matrice sila koja nastavlja oblikovati moderni svijet danas. Kao i sa invazivnom biljkom, s ovim sistemom se mora postupati u korijenu, a ne na najnovijem lišću. A korijeni trenutne krize leže duboko u realizaciji kapitalizma, u morfologiji nacionalne države i u generativnom poretku kolonijalizma koji ih je oplodio oboje.

Stoljećima je nasilje alat, ne uvijek preferirani ili najefikasniji, da se osigura produktivnost i profitabilnost kapitalističke matrice. Jednako ključan za njeno besprijekorno funkcionisanje bilo je ono što je francuski filozof Michel Foucault opisao kao njenu „biopolitiku“, „suštinski modernu političku racionalnost“ koja je organizovala i upravljala modernim populacijama „da osigura, održi i umnoži“ ljudski život.

Svrha modernog biopolitičog poretka je da kreira građane i robove, radnike i vojnike, majke i sinove, koji su dovoljno pokorni da funkcionišu efikasno u uvijek evoluirajućem kapitalističkom sistemu. Foucault je vjerovao da moderna biopolitika pati od „paradoksa rasizma koje društvo… usmjerava protiv sebe“.

U stvarnosti „rasni kapitalizam“ nije paradoks; prije je to kod koji objašnjava zašto se moderno uređivanje i upravljanje ljudskim životom uvijek oslanjalo tako mnogo na nasilje i smrt da efikasno funkcioniše.

Kamerunski teoretičar Achille Mbembe prvi je opisao ulogu ekstremnog nasilja u funkcionisanju većih biopolitičkih poredaka kao „nekropolitiku“ – ne samo „pravo“ države da ubija i organizuje ljude da bi bili ubijani (umjesto da žive) već i da ih izloži ekstremnom nasilju i smrti i reducira cijele segmente populacije na najprostije i najopasnije postojanje. Sve to kako bi se očuvala uspostavljena ekonomija i političke hijerarhije kapitalističkog sistema.

Kriminalno upravljanje

Bio i nekropolitika ne mogu postojati jedno bez drugog, ali specifična (ne)ravnoteža između njih zavisi od posebnosti rasnog kapitalizma i etnonacionalizma u svakoj državi. Ove dvije dinamike oduvijek osiguravaju dosta centralnije mjesto za nekropolitiku u kapitalističkom sistemu nego što je većina svjesna. Prvo je ono što je peruanski teoretičar Anibal Quijano nazvao „kolonijalnost moći“, koja osigurava da ista nasilna, rasistička i nekropolitička dinamika u srcu kolonijalne uprave bude usvojena i u metropolama i „bivšim kolonijama“ nakon formalne dekolonizacije.

Drugi zabrinjavajući faktor u neskladu između bio i nekropolitike u većini društva je realnost da su moderne države i upravljačke strukture od početka dijelile istu DNK, kao i veliki kriminalni poduhvati ili „reketi“ – čija moć dolazi od iznuđivanja novca, resursa i odanosti od zajednica u zamjenu za zaštitu od internih i vanjskih prijetnji (koje su često puta oni kreirali ili pogoršali).

Što je više bogatstva i moći skoncentrisano u jednom društvu, to će se više koristiti rasni i drugi ekskluzivistički diskursi, i to će u većoj mjeri kriminalni sistem upravljanja i u konačnici, društvo, postati.

Kako je njemački filozof Max Horkheimer prvi uspostavio dijagnozu, inherentno kriminalna dinamika modernog upravljanja u kapitalističkom sistemu počiva na odnosu zavisnosti između vladara i podanika, u kojem oni na vlasti i „[štite] i u isto vrijeme [iskorištavaju] svoje klijente“.

Zato autoritarne vlade često opisuju kao „mafijaške države“. Jednako važno, kada je pomiješano sa drugom represivnom funkcijom države, voditi rat, što je američki sociolog Charles Tilly nazvao „pravljenje rata i pravljenje države“ postaje istovremeno najviši oblik organizovanog kriminala i najčišći oblik vladavine.

Od ‘umiljatog’ kapitalizma do nekrokapitalizma

Nakon intenzivno nekropolitičke ere evropskog „visokog“ imperijalizma, američkog ekspanzionizma i dva svjetska rata, klatno se zaljuljalo prema istaknutijem i produktivnijem periodu biopolitike u eri dekolonizacije, koja je bila popraćena besprimjernim rastom i distribucijom materijalnog prosperiteta na Zapadu i proizvela je tip upravljanja koji su ekonomisti (često podrugljivo) zvali „umiljati kapitalizam“.

Ova dinamika nije, međutim, bila trajna. Do 1970-ih tehnološki napreci, ponovno buđenje ortodoksije „slobodnog tržišta“ i uspon (neo)konzervativnih političkih i kulturnih ideologija, proizveo je neoliberalni poredak koji sada krive za veći dio svjetskih problema.

Na globalnom jugu takve su politike od početka doživljene kao oblik neokolonijalizma. Ali uzimajući u obzir kolonijalnost moći u srcu neoliberalizma, ne iznenađuje da su i u naprednim kapitalističkim društvima neoliberalne ekonomske politike proizvele makroekonomski rast skoncentrisan među sve užim segmentima društva, dok su korupcija, nejednakost i kriminalizirano siromaštvo znatno porasli, pogoršani intenziviranim strukturalnim rasizmom koji je poništio veći dio uspjeha iz prethodne ere.

Do početka ovog stoljeća, novi oblik nekropolitike izrastao je iz ove dinamike, a ja to nazivam „nekroliberalizmom“: nekropolitika opravdana neoliberalnim tržišnim ortodoksijama, „ratom protiv terorizma“ i sve direktnijim apelima za rasno, etnički, kulturološki i religijski „čistim“ identitetima. Nekroliberalno upravljanje zahtijeva i dublju institucionalizaciju korupcije u političkim i finansijskim sistemima i kroz to, još više bogatstva za kolokvijalnih „jedan posto“.

Kako su porast nejednakosti, siromaštva, društvenih patologija (dug, bolest, ovisnost) i okolišna degradacija naveli sve više liberalnih neoliberala da dovedu u pitanje moralnost, pa čak i održivost ovog sistema, gubitak njihove podrške kompenziran je oštrim ideološkim okretom udesno prema otvorenoj rasnoj i kulturološkoj politici među bijelim, konzervativnim evangelistima – tradicionalnim korisnicima američkog kapitalizma, koji, što ne iznenađuje, podržavaju vid reketa političke zaštite koji ponovo dominira političkim sistemima koje predvode konzervativci.

Može li virus izliječiti bjeloću?

Da bi neoliberalizam efikasno funkcionisao, bili su potrebni dobro integrisan svjetski sistem, pa čak i rastuća srednja klasa; nekroliberalizam je zahtijevao sve veću sekuritizaciju, (re)militarizaciju i reketizaciju američke političke ekonomije da bi funkcionisao. Nekrokapitalizam, kako ga ja shavatam, sastoji se od besprimjerno rasno obojene, militarizirane, revanšističke i nekropolitičke forme kapitalizma i njegovih pratilačkih politika u eri Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Bashara al-Assada, Jaira Bolsonara, Viktora Orbana, Rodriga Duterte i drugih.

U tom pogledu, teško je zamisliti virus koji je bolje osmišljen da podrži hiperrasistički nekrokapitalizam od novog korona virusa. Sa rasnim i ekonomskim nejednakostima koje su naizgled zapisane u njegov genetički kod, ova globalna pandemija ne samo da vodi do restrukturiranja svjetske ekonomije po više nacionalističkim linijama, već i ubrzava trendove prema automatizaciji koja bi mogla učiniti viškom jednu trećinu američkih radnika unutar jedne decenije. Dok će neproporcionalan udio najniže klase proletarijata biti crni i smeđu ljudi, ovo će pogoditi i milione bijelih Amerikanaca.

Zbog ovog, pandemija korona virusa bi u konačnici mogla obilježiti historijsku prekretnicu u rasnom kapitalizmu na američki način. Kapitalizam oduvijek djeluje tako što dijeli ljude, kulturološki i politički koliko i ekonomski, i daje dovoljno velikom segmentu neelita kroz dodatnu finansijsku i psihološku „platu“ kako bi zagarantovao njihovu kontinuiranu podršku.

Ali danas nisu samo Afroamerikanci i druge trajno marginalizrane grupe oni koji više ne vjeruju u sistem; i bijela Amerika je također izgubila vjeru. Na tren se učinilo da predsjednik Trump može održati lažnu svjesnost o sistemu koji radi za njih tako što će oštro demonizirati, isključiti i ugnjetavati sve ostale. Ali savršena oluja pandemije, ekonomske i rasne krize pokazala je da ni car, a ni kapitalizam, nemaju mnogo, ako imaju ikako, još odjeće.

Nekrokapitalistička mutacija kapitalizma je kao virus koji je postao isuviše opasan da bi se nastavio razmnožavati u domaćinskoj zajednici. Krajnje „ubilačka“ priroda kapitalizma danas i socijalno, političko, ekonomsko i okolišno uništenje koje proizvodi, brzo skidaju ideološki pokrov bjeloće, pružajući svojim korisnicima njihov prvi pogled na realnosti koje nikakva količina rasne privilegije ne može obuzdati.

Što se dalje ova vizija proširi, to će više životi Afroamerikanaca biti važni svima i to će biti veća šansa da uistinu pravedna Amerika može biti zasnovana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO